Rev-627/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 627/09-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. K. iz S., koga zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u S., protiv tuženika J. o. d.d. S., koga zastupa punomoćnik N. Č., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & partneri u Z., Pisarnica S. I., odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3297/08 od 23. listopada 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj II P-2254/05 od 14. studenog 2007., u sjednici održanoj 31. ožujka 2010.

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika djelomično se prihvaća te se ukida presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3297/08 od 23. listopada 2008. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj II P-2254/05 od 14. studenog 2007. u dosuđujem dijelu za iznos 41.000,00 kuna sa zateznim kamatama na taj iznos od 14. studenog 2007. do isplate te za trošak parničnog postupka i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizija se odbacuje u odnosu na dosuđujući dio pobijanih presuda za glavnu tražbinu u iznosu od 7.500,00 kuna i zatezne kamate na iznos 7.000,00 kuna od 14. studenog 2007. do isplate te na iznos 500,00 kuna od 13. lipnja 2000. do isplate.

Obrazloženje

Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj II P-2254/05 od 14. studenog 2007. sudio je:

„I Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime nematerijalne štete ukupan iznos od 53.112,90 kn s zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14. studenog 2007. pa do konačne isplate, dok se za više zatraženi iznos od 106.887,10 kn tužbeni zahtjev odbija.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime materijalne štete ukupan iznos od 500,00 kn s zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13. lipnja 2000. pa do konačne isplate, dok se za više zatraženi iznos od 10.500,00 tužbeni zahtjev odbija.

III. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana isplatiti tuženiku na ime troška postupka iznos od 4.933,26 kn.“

Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gž-3297/08 od 23. listopada 2008. odbio je žalbe tužitelja i tuženika i u pobijanom dijelu potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne Novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08, dalje ZPP) radi osiguranja jedinstvene primjene zakona. Tuženik revizijom pobija dosuđujući dio nižestupanjskih presuda za glavni dug u iznosu od 48.500,00 kuna, zatezne kamate na taj iznos te odbijajući dio odluke o trošku postupka zbog bitne povrede odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je preinačiti presudu sukladno revizijskim navodima ili ukinuti presudu Županijskog suda u Splitu i Općinskog suda u Splitu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnijet.

Revizija je djelomično osnovana, a djelomično nije dopuštena.

Drugostupanjska presuda donijeta je 23. prosinca 2008., dakle nakon 1. listopada 2008. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne Novine“ broj 84/08-dalje ZIDZPP/08). Zato se glede postupanja s revizijom u smislu odredbe čl. 52. st. 4. ZIDZPP/08 trebaju primijeniti odredbe tog zakona.

Presuda je ispitana po čl. 392.a) st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 84/08, 123/08 – dalje: ZPP) u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a zbog koje je podnesena.

Predmet spora je novčana naknada imovinske i neimovinske štete koju je tužitelj pretrpio u vidu tjelesne ozljede uzrokovane sudarom automobila 7. srpnja 1999. na državnoj cesti D 502 između Zemunika i Zadra, a koju nesreću je skrivio tuženikov osiguranik D. Z. upravljajući automobilom „Fiat brava“ reg. oznake ...

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je 7. srpnja 1999. došlo od prometne nezgode koju je skrivio D. Z. upravljajući automobilom „Fiat brava“ reg. oznake … osiguranim kod tuženika,

- da je tužitelj sudionik nesreće zbog koje je pretrpio teške tjelesne ozljede s prijelomom 6. i 7. vratnog kralješka i iščašenjem te povredu lijeve strane s prijelomom 1. i 4. kralješka i djelomičnim oštećenjem donjeg živčanog spleta ruke,

- da je tužitelj trpio primarni, strah od smrti 10 sekundi, sekundarni strah jakog intenziteta 3 dana, srednjeg intenziteta 3 dana, te blagog intenziteta 2 mjeseca,

- da je kod tužitelja nastupilo umanjenje životne aktivnosti od 29%,

- da je tuženik 18. rujna 2003. isplatio tužitelju na ime pretrpljenog straha 8.187,10 kuna,

- da je tužitelj zbog smanjenja životnih aktivnosti ostvario pravo na invalidninu u mjesečnom iznosu 399,12 kuna, pa mu je po toj osnovi do dana donošenja prvostupanjske presude isplaćeno 38.862,67 kuna,

- da je tužitelj pretrpio i imovinsku štetu za troškove liječenja u iznosu od 500,00 kuna.

Na temelju prednjih utvrđenja nižestupanjski su sudovi ocijenili djelomično osnovanim zahtjev za naknadu neimovinske štete po osnovi pretrpljenog straha u iznosu od 17.000,00 kuna. S obzirom na to da je tužitelju po osnovi pretrpljenog straha u mirnom postupku isplaćeno 8.187,10 kuna, presudom je prihvaćen zahtjev za naknadu štete po osnovi straha u visini preostalih 8.812,90 kuna, dok je po osnovi duševnih bolova zbog 29% umanjenja životnih aktivnosti dosuđena pravična novčana naknada u iznosu od 41.000,00 kuna

Odlučujući o zahtjevu za naknadu materijalne štete za potrebe liječenja sudovi su prihvatili zahtjev za isplatu 500,00 kuna, ocijenivši da je prema dokumentaciji tužitelj imao trošak u iznosu od 1.344,14 kuna, da je zahtijevao naknadu materijalne štete u iznosu od 1.000,00 kuna, da je po osnovi troškova liječenja već primio od tuženika 500,00 kuna, pa da mu pripada preostalih 500,00 kuna.

Tuženik pobija nižestupanjske presude revizijom iz čl. 382. st. 2. ZPP za glavni dug u iznosu od 48.500,00 kuna i kamate na taj iznos, ali je pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, a zbog kojega je izjavljena revizija pravilno postavljeno samo u odnosu na iznos od 41.000,00 kuna dosuđen tužitelju po osnovi naknade nematerijalne štete za duševne boli zbog umanjenja životnih aktivnosti. Revizija je u tom dijelu osnovana.

Pravno pitanje glasi: je li se primjenom odredbe čl. 200. ZOO ostvareno pravo na osobnu invalidninu uzima u obzir pri utvrđivanju novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životnih aktivnosti primatelja osobne invalidnine?

Vrhovni sud Republike Hrvatske je o tom pitanju već zauzeo shvaćanje u više presuda, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, pa je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu odredbe čl. 282. st. 2. točka 3. ZPP.

Tako je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-446/2004 od 9. lipnja 2004. zauzeto je shvaćanje da se „ osobna invalidnina uzima u obzir pri utvrđivanju novčane naknade za pretrpljene duševne boli zbog umanjenja životnih aktivnosti“, a u presudi poslovni broj Rev-2771/00-2 od 9. listopada 2003. zauzeto je shvaćanje da „ …ostvareno pravo na osobnu invalidninu na temelju Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida ne isključuje odgovornost i obvezu tuženika za naknadu štete, ali se uzima u obzir pri utvrđivanju novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti primatelja osobne invalidnine…“.

Ovakvo shvaćanje zauzeto je i u nizu drugih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske o primjeni čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01, dalje: ZOO) prema kojemu će sud pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti uzeti u obzir i naknadu za tjelesno oštećenje na koju oštećenik ima pravo prema propisima o invalidskom osiguranju.

S obzirom na pogrešan pravni pristup u primjeni odredbe čl. 200. ZOO nižestupanjski sudovi nisu cijenili odlučne činjenice pa nema uvjeta za preinaku presude. Zato je valjalo djelomično prihvatiti reviziju i ukinuti nižestupanjske presude po čl. 395. st. 2. ZPP i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sud će pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti uzeti u obzir i naknadu za tjelesno oštećenje koju oštećenik ostvaruje prema propisima o invalidskom osiguranju.

S obzirom na to da odluka o trošku postupka ovisi o konačnom rješenju spora, valjalo je u cijelosti ukinuti rješenje o trošku postupka i predmet i u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Revizija u preostalom dijelu nije dopuštena.

U odnosu na dosuđenu pravičnu novčanu naknadu po osnovi pretrpljenog straha tuženik navodi da predmetnu reviziju podnosi zbog pravnog pitanja koje se tiče primjene materijalnog prava i to čl. 200. ZOO. U okviru navedenog pravnog pitanja tuženik u reviziji ističe da su tužitelju dosuđeni previsoki iznosi naknade nematerijalne štete po osnovi pretrpljenog straha, jer da su sudovi odluku o visini naknade donijeli imajući na umu isključivo Orijentacijske kriterije koje je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvatio na sjednici 29. studenoga 2003., a ne cijeneći pravilno sve konkretne (individualizirane) okolnosti slučaja o kojima ovisi visina pravične novčane naknade.

Dakle, revizija u tom pogledu ne sadrži određeno materijalnopravno pitanje u smislu čl. 382. st. 2. ZPP, već se ustvari ukazuje na nepravilnu primjenu materijalnog prava zbog previsokog dosuđivanja naknade nematerijalne štete, što, međutim, ne predstavlja razlog za podnošenje revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

U odnosu na dosuđenu naknadu materijalne štete po osnovi troškova liječenja tuženik nije postavio nikakvo pravno pitanje, a revizijski navodi odnose se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pogledu visine stvarnih tužiteljevih troškova liječenja.

Slijedom izloženog nisu ispunjene zakonom predviđene pretpostavke u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP za dopuštenost revizije u ovom predmetu u odnosu na dosuđenih 7.500,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, pa je temeljem čl. 392. st. 2. ZPP valjalo reviziju djelomično odbaciti.

U Zagrebu 31. ožujka 2010.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.