Rev-1206/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1206/1995-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.P . st. i M.P . ml. oba iz S., …, koje zastupaju M.K. i Ž.P., odvjetnic u Z., protiv tuženika GP "G. " iz M., G. br. ., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. - ing. d.d. iz B., …, koje zastupa J.J., odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva i predaje uposjed, odlučujući o reviziji tuženika i umješača protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 22. rujna 1992. godine br. Gž-6699/92-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 6. studenog 1991. godine br. P-3061/91, u sjednici održanoj dana 2. svibnja 1996. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se kao djelomično osnovana prihvaća, preinačuje se presuda Općinskog suda u Zagrebu od 6. studenog 1991. godine br. P-3061/91 kao i presuda Okružnog suda u Zagrebu od 22. rujna 1992. godine br. Gž-6699/92-2 u dijelu kojim je utvrđeno da su tužitelji M.P . st. i M.P . ml. iz S. vlasnici poslovnog prostora u naselju S., objekt izgrađen na čest. br. . . . k.o. V., pod novom oznakom čest br. . . . k.o. R., u površini od 16,75 m5 i u tom dijelu zahtjev tužbe se odbija.

U ostalom dijelu revizija tuženika i umješača na njegovoj strani odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom utvrđeno je da su tužitelji vlasnici poslovnog prostora pobliže opisanog u izreci ove presude, što da je tuženik dužan priznati i tužiteljima taj prostor predati u posjed uz pravo upisa u zemljišnu knjigu. Odlučeno je da tuženik naknadi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 4.096,40 kn, u roku od 15 dana.

Protiv pravomoćne odluke suda drugog stupnja reviziju su izjavili tuženik i umješač na njegovoj strani zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova preinače ili pak ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se nadležni državni odvjetnik o izjavljenoj reviziji izjasnio.

Revizija je samo djelomično osnovana.

U postupku je utvrđeno da su tužitelji kao kupci i tuženik kao prodavatelj na dan 20. 9. 1991. godine skopili ugovor o prodaji spornog poslovnog prostora tužiteljima za cijenu u ukupnom iznosu od 527.625,00 tadašnjih dinara. Sporno je, da li su ugovorne strane odredbom točke VI. i VII. ugovora rok ispunjenja za isplatu ugovorene cijene utvrdile kao bitni sastojak ugovora ili ne. Točkom V. ugovora utvrđena je dinamika otplate ugovorene cijene. Tužitelji su ugovorenu ratu u iznosu od 263.812,00 tadašnjih dinara isplatili tuženiku unutar ugovorenog roka od osam dana, drugu ratu u iznosu od 131.906,00 tadašnjih dinara do 15. siječnja 1991. godine kako je to i ugovoreno, dok je posljednja rata u istom iznosu trebala biti isplaćena do 15. ožujka 1991.. godine, a plaćena je tuženiku na dan 13. 4.1991. godine. Sutradan tuženik je obavijestio tužitelje da je ugovorni odnos raskinut.

Točkom VI. ugovora dogovoreno je: "Ako tužitelji kasne sa uplatom kako je to predviđeno u točki V. ugovora, tada tuženik kao prodavatelj ima pravo na obračun zateznih kamata. Točkom XVII. ugovora predviđeno je da tuženik kao prodavatelj ima pravo na raskid ugovora u koliko kupci kasne sa otplatom preko deset dana".

Na temelju takovih utvrđenja sudovi nalaze da su tužitelji u cijelosti izvršili svoju ugovornu obvezu, da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer da se točkom XI. ugovora obvezao za slučaj raskid ugovornog odnosa pokrenuti parnicu i kad je tuženik za trajanja ugovornog odnosa sa tužiteljima isti poslovni prostor prodao trećoj osobi, ovdje umješaču na njegovoj strani, a ugovor tužiteljima nije otkazao, ocjenjuju zahtjev tužbe osnovanim.

Tuženik nalazi, da su sudovi pogrešno ocijenili odredbe točke VI. i XVII. ugovora jer da sadržaj odredaba ukazuje da je izborno pravo na strani tuženika, jer ako zbog kašnjenja tužitelja u otplati ugovorene cijene tuženik ugovor ne raskine (točka XVII.) tada ima pravo na zateznu kamatu. Zato kraj pravilnog utvrđenja sudova da su tužitelji posljednju ratu uplatili sa zakašnjenjem, nastupilo je pravo tuženika na raskid ugovornog odnosa, a kako su ti uvjeti već bili ispunjeni u trenutku prodaje lokala umješaču, zahtjev tužbe nalaze neosnovanim.

Umješač na strani tuženika nalazi da su stranke spomenutim ugovorom izabrale srednju opciju između odredbe čl. 125. i 126. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91) ugovarajući "da kupac može doći u zakašnjenje i u tom slučaju dužan je platiti zateznu kamatu" (točka VI. ugovora), ili "ako to zakašnjenje prekorače za deset dana, prodavatelj ima pravo ugovor raskinuti" (točka XVII. ugovora) i to je taj raskidni uvjet i volja stranaka koju treba poštivati. I konačno, umješač na strani tuženika smatra, da u situaciji kad sporni poslovni prostor nije nikada tužiteljima predat u posjed, već umješaču, da tada treba primijeniti pravila prema kojima vlasništvo kod većeg broja kupaca stiče onaj kojemu je stvar prvo predana u posjed.

U konkretnom slučaju i po mišljenju ovog revizijskog suda ispunjenje obveze u fiksnom roku isplata ugovorene cijene nije spomenutim ugovorom predviđena kao bitni sastojak ugovora (čl. 125. ZOO). Zato u situaciji kad su tužitelji sa određenim zakašnjenjem izvršili i posljednju isplatu ugovorene rate i to na dan 23. 4. 1991. godine, nastupila je obveza tuženika kao vjerovnika da tužitelje kao kupce bez odlaganja obavijesti da ugovor raskida (čl. 130. ZOO). Tužitelj nije tako postupio, već je nakon posljednje uplate od strane kupaca iste sutradan obavijesti o raskidu ugovora i prodaji poslovnog prostora trećoj osobi, pa takovo postupanje tuženika kao druge ugovorene strane i po ocjeni ovog suda ne daje mogućnost donošenja drugačije odluke o sporu.

Međutim, dio zahtjeva tužbe koji se odnosi na utvrđenje prava vlasništva na spornom lokalu trebalo je uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava odbiti, jer se na temelju pravnog posla pravo vlasništva na nekretnini stiče samo upisom u zemljišne knjige (čl. 33. ZOVO), pa je taj dio zahtjeva tužbe kao neosnovan trebalo odbiti (čl. 395. st. 1. u svezi čl. 386. ZPP, "NN" br. 53/91).

S obzirom na istaknute razloge odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 2. svibnja 1996. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)