Revr-308/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-308/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. N. iz R., koga zastupa punomoćnik Z. D., odvjetnik iz V., protiv tuženika K. d.o.o. V., koga zastupaju punomoćnici mr. M. P., N. M. i S. M., odvjetnici iz V., radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu br.Gž-1311/00. od 04. prosinca 2000. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu br. P- 181/96. od 10. rujna 1999. godine u dijelu u st. 1. izreke, u sjednici vijeća održanoj dana 08. svibnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu br.Gž-1311/00. od 04. prosinca 2000. godine, potvrđena je presuda Općinskog suda u Varaždinu br. P-181/96. od 10. rujna 1999. godine u dijelu u st. 1. izreke kojom je « utvrđeno da odluka o prestanku radnog odnosa tuženika K. d.o.o. V., dana tužitelju N. D. iz R., sa lista 7 spisa broj 22/95 od 4. siječnja 1996. godine nije dopuštena, dok je u st. 3. određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Protiv tog dijela drugostupanjske presude kao i protiv odluke o trošku tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 13. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine 53/91 i dr. – dalje: ZPP), i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se drugostupanjska odluka preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka..

Odgovor na reviziju tuženika nije podnesen, a nadležni državni odvjetnik o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredbi parničnog postupka.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. ZPP, ovaj sud nije našao da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju pazi po službenoj dužnosti, a niti je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju revizija ukazuje, jer suprotno navodima iz revizije, drugostupanjska odluka sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, te se ista može ispitati.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tuženik svojom odlukom od 4. siječnja 1996. godine utvrdio prestanak radnog odnosa tužitelju zbog teže povrede radne obveze iz čl. 10. st. 2. i 3. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika, koja se sastojala u tome da je tužitelj od svibnja 1995. godine radio kao direktor poduzeća S. –. T. d.o.o., koje je konkurentsko poduzeće tuženiku, te da je koristio sredstva i poslovni prostor tuženika s ciljem pribavljanja koristi za sebe i drugo poduzeće. Utvrđeno je da je tuženik najkasnije u lipnju 1995. godine saznao da tužitelj radi u prostorijama koje su bile u zakupu tuženika, te da je u tim prostorijama tužitelj prodavao pileće proizvode konkurente tuženiku, a da je istovremeno primao plaću i kod tuženika.

Utvrđeno je da je tuženik pokrenuo disciplinski postupak protiv tužitelja najranije dana 07. studenog 1995. godine.

S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje i istaknuti prigovor zastare pokretanja i vođenja disciplinskog postupka od strane tužitelja, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo, kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdili da pobijana odluka o otkazu nije dopuštena, jer je disciplinski postupak pokrenut i vođen izvan rokova predviđenih u čl. 67. st. 1. i 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Narodne novine» 34/91 – dalje: ZOPRO) koji se primjenjuje u ovom predmetu i koje odredbe glase:

«Čl. 67. st. 1. – Pokretanje disciplinskog postupka zastarijeva za tri mjeseca od dana saznanja za povredu radne obveze i za počinitelja odnosno u roku od šest mjeseci od dana kada je povreda počinjena.»

«Čl. 67. st. 3. – Vođenje disciplinskog postupka zastarijeva nakon proteka roka od šest mjeseci od dana saznanja za povredu radne obveze i počinitelja odnosno nakon proteka roka od jedne godine od dana kada je povreda počinjena.»

I prema ocjeni ovoga suda, s obzirom na gore opisana utvrđenja nižestupanjskih sudova, tuženik je saznao za opisanu povredu radne obveze od strane tužitelja najkasnije u lipnju 1995. kada je komercijalni direktor tuženika upravo zbog već ranijeg saznanja o povredi radne obveze tužitelja bio u Rijeci i o tome se neposredno uvjerio na licu mjesta, pa su stoga pravilno nižestupanjski sudovi utvrdili da je disciplinski postupak koji je pokrenut najranije 7. studenog 1995. godine a dovršen pobijanom odlukom od 4. siječnja 1996. godine, pokrenut i vođen izvan zakonskih rokova iz čl. 67. ZOPRO.

Stoga nisu osnovani revizijski prigovori tuženika kada tvrdi da je tuženik za opisanu povredu saznao tek 26. listopada 1995. godine kada je pribavio izvadak iz registra

Trgovačkog suda za poduzeće S. t. iz kojeg izvatka je bilo vidljivo da je tužitelj direktor tog poduzeća, jer je stvarno saznanje o činjenici da tužitelj radi u poslovnom prostoru tuženika s nazivom konkurentske tvrtke S. t. i po ocjeni ovoga suda tuženik nesporno imao već u lipnju 1995. godine.

Suprotno revizijskim prigovorima, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo iz čl.154. st. 2. ZPP kada su odredili da svaka stranka snosi svoje troškove, jer nije točna ocjena tuženika da je tužitelj uspio samo sa neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva. Naime, prilikom određivanja razmjernog uspjeha stranke u parnici, sud ne vodi samo računa o visini odbijenog odnosno prihvaćenog tužbenog zahtjeva već i o osnovi tužbenog zahtjeva.

Iz svih navedenih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 08. svibnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.