Rev-2446/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2446/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužiteljice mlljt. M. K. iz S., zastupane po z.z. Z. K., a on po punomoćniku M. P., odvjetniku iz K., protiv tuženika ZO D. Osnovna zajednica rizika B., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženice, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 6. lipnja 1991. br. Gž-1384/91, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 12. veljače 1991. br. P 1116/90, u sjednici održanoj dana 16. siječnja 1992,

p r e s u d i o j e :

Revizija se djelomično prihvaća - obje nižestepene odluke - presuda Okružnog suda u Bjelovaru od 6. lipnja 1991. br. Gž-1384/91 i presuda Općinskog suda u Koprivnici od 12. veljače 1991. broj P-1116/90 djelomično preinačuju u dosudjujućem dijelu tako, da se tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate 415,10 din sa zateznim kamatama tekućim od 20. travnja 1989. do isplate odbija kao neosnovan, dok se u preostalom dijelu revizija odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom tužena Zajednica osiguranja obvezana je isplatiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 71.949,10 dinara sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 415,10 din, počev od 20. IV 1989., a na iznos od 71.534,00 din počev od 12. II 1991. do isplate kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 8.463,00 din, dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu radi isplate 60.966,00 din odbijen.

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrdjena prvostepena presuda u pobijanom dosudjujućem dijelu.

Protiv navedene pravomoćne drugostepene presude tuženica je izjavila pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu revizijskih navoda ili podredno predlaže, da se obje nižestepene presude u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Na reviziju protivna stranka nije odgovorila niti se javni tužilac nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev maloljetne tužiteljice radi naknade materijalne i nematerijalne štete koja je prouzrokovana prometnom nezgodom dana 2. III 1989. time što je na tužiteljicu prilikom prijelaza ceste naletio upravljajući svojim motornim vozilom osiguranik tužene zajednice osiguranja te je tužiteljica te zgode zadobila teške tjelesne ozljede i to natučenje i ogrebotine glave, natučenje i potres mozga, prijelom gornjeg dijela lijeve nadlaktice, te prijelom gornjeg kraja lijeve potkoljenice.

Nižestepeni sudovi djelomično su udovoljili tužbenom zahtjevu pri čemu su utvrdili da postoji podijeljena odgovornost za štetu i to na strani tužiteljice u dijelu od 40%, a na strani osiguranika tuženice u dijelu od 60%.

Revident prigovara tako utvrdjenom omjeru podijeljene odgovornosti, jer smatra da je tužiteljica svojim nepropisnim i neopreznim prelaženjem kolnika u pretežitom dijelu pridonijela nastanku štete pri čemu posebno ukazuje na okolnost da je protiv njegovog osiguranika obustavljen krivični postupak vodjen u vezi ove prometne nezgode. Posebno revident prigovara visini utvrdjene pravične novčane naknade za sve vidove nematerijalne štete te ističe da nije bilo osnova dosuditi tužiteljici istovremeno naknadu za tudju pomoć i njegu - koju joj je pružila njezina majka - te naknadu na ime izgubljenog osobnog dohotka majke koja je zbog potrebe pružanja pomoći tužiteljici odsustvovala kroz to vrijeme sa posla.

Ovaj revizijski sud nalazi, da su neosnovani prigovori tuženice koji se odnose na utvrdjeni stupanj podijeljene odgovornosti za štetu izmedju tužiteljice i štetnika - osiguranika tuženice.

To stoga, jer je u provedenom postupku tvrdjeno da je osiguranik tuženice iako se prije naleta na tužiteljicu kretao svojim motornim vozilom brzinom koja nije prelazila najveću dopuštenu brzinu od 60 km/h - propustio prilagoditi brzinu vožnje prometnim prilikama tako da može vozilo pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju može uz dane uvjete predvidjeti (odredba čl. 45. za ovaj spor mjerodavnog Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama) jer je prema utvrdjenju nižih sudova na udaljenosti od barem 100 metara kretajući se po ravnoj i preglednoj cesti mogao suočiti maloljetnu tužiteljicu, staru 9 godina u času udesa u društvu, sa drugim djetetom kako se, približava rubu ceste sa njegove desne strane pa je stoga morao u skladu sa odredbom čl. 3. ranije cit. zakona obratiti posebnu pažnju na tužiteljicu kao maloljetnog učesnika u prometu i stoga smanjiti brzinu vožnji tako da može zaustaviti svoje vozilo u slučaju potrebe, pa stoga utvrđeno ponašanje osiguranika revidenta bez obzira što je krivični postupak protiv njega obustavljen (zbog smrti okrivljenika) opravdava pravni zaključak nižih sudova o njegovom doprinosu nastanku štete u dijelu od 60%, jer za postojanje gradjanskopravne odgovornosti za štetu nije pretpostavka postojanje krivičnog djela odnosno postojanje krivičnopravne odgovornosti štetnika.

Nisu osnovani ni prigovori revidenta koji se odnose na visinu utvrdjene novčane naknade za pojedine vidove nematerijalne štete koja je nastala tužiteljici.

Niži sudovi utvrdili su pravičnu novčanu naknadu tužiteljici na ime pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 45.000,00 din, na ime pretrpljenog straha u iznosu od 10,000,00 din, a na ime duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 60.000,00 din te ovaj sud nalazi da jačina pretrpljenih bolova i straha kao i njihovo trajanje, a osobito okolnost da je u pitanju maloljetni oštećenik koji je u vrijeme štetnog dogadjaja imao devet godina upućuju na zaključak da je utvrdjena novčana naknada za sve spomenute oblike nematerijalne štete primjerena i odredjena u skladu sa kriterijima predvidjenim odredbom čl. 200. st. 1. i 2. za ovaj spor mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima (ZOO).

U postupku je utvrdjeno da je maloljetnoj tužiteljici bila neophodna tudja pomoć druge osobe kroz vrijeme od tri mjeseca najprije radi vršenja fizioloških potreba, prehrane i higijene, a kasnije pri hodu, vježbanju i oblačenju pa jer je utvrdjeno da joj je tu pomoć pružala njezina majka tužiteljici je opravdano dosudjena naknada za takvu pomoć, u iznosu od 4.500,00 din, jer takva naknada oštećeniku pripada i kad mu pomoć pružaju članovi njegove obitelji.

Medjutim, u pravu je revident kad ističe da nije bilo osnova za dosudjivanje tužiteljici istovremeno uz naknadu za tudju pomoć koju joj je pružila njezina, majka i naknade na ime izgubljenog osobnog dohotka majke u iznosu od 415,10 dinara za vrijeme dok je zbog pružanja pomoći tužiteljici bila odsutna s posla, jer je za ostvarivanje takve naknade legitimirana majka tužiteljice, pa je u tom dijelu uslijed pogrešne primjene materijalnog prava ostvaren istaknuti revizijski razlog zbog čega je valjalo prihvatiti reviziju i djelomično preinačiti nižestepene odluke, tako da je navedeni dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan o čemu je odlučeno pozivom na odredbu čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je temeljem člana 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP), dok je u preostalom dijelu revizija odbijena kao neosnovana jer se nisu ostvarili istaknuti revizijski razlozi, a ne postoje ni oni na koje revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 16. siječnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović v.r.