Gž-228/2010-2 · Županijski sud u Virovitici

Gž-228/10-2

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VIROVITICI

Ljudevita Gaja 3, 33 000 Virovitica

P R E S U D A

Županijski sud u Virovitici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Ranka Orozovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Ferenčevića i Dobrile Ćuruvija kao članova vijeća, u ime Republike Hrvatske, u parničnom predmetu tužitelja K. H. iz S., zastupan po punomoćniku M. O., odvjetniku iz S., protiv tuženika T. d. i. d.o.o. V., zastupan po punomoćnici R. P., dipl. iur., radi utvrđenja, isplate plaće i naknada, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv djelomične presude i međupresude Općinskog suda u Virovitici broj P-430/08-38, od 22. siječnja 2010. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 16. rujna 2010. godine,

p r e s u d i o j e

Žalba tužitelja se odbija a žalba tuženika uvažava, pa se pobijana presuda Općinskog suda u Virovitici br. P-430/08-38, od 22. siječnja 2010. godine potvrđuje u odbijajućem dijelu, tj. u dijelu kojim je odlučeno presudom,

preinačuje u dijelu obuhvaćenom međupresudom, kojim dijelom je utvrđena osnovanost tražbine na ime naknade plaće zbog prestanka rada prije isteka otkaznog roka, u iznosu od 16.182,63 kn, tako da se i u navedenom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

Obrazloženje

Prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu i međupresudu, izreka kojih u cijelosti glasi:

„I. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

'Utvrđuje se da je Ugovor o radu potpisan dana 07.06.2004. godine od strane tužitelja kao radnika i zakonskog zastupnika tuženog Trgovačkog društva kao poslodavca, sklopljen na neodređeno vrijeme, sadržajno u svemu ostalom kao što glasi navedeni Ugovor o radu na određeno vrijeme od 07.06.2004. godine (čl. 15. st. 5. Zakona o radu - Narodne novine broj 137/04).

Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju daljnji bruto iznos od 16.182,63 kune na ime otpremnine (čl. 125. st. 2. Zakona o radu), sve i sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate.', i

I. Utvrđuje se da je tuženik T. d. i. d.o.o. V., u obvezi tužitelju K. H., S., …, isplatiti naknadu plaće zbog prestanka rada kod tuženika prije isteka otkaznog roka.

II. Do pravomoćnosti ove međupresude zastati će se s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva.

Odluka o troškovima ostavlja se za kasniju presudu.“

Protiv istih žalbu podnose obje stranke, s tim da tužitelj pobija presudu, kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a tuženik međupresudu, kojom je dio tužbenog zahtjeva utvrđen osnovanim, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

U odgovorima na žalbe stranke osporavaju žalbene navode protivne stranke.

Žalba tužitelja nije osnovana a žalba tuženika je osnovana.

Na žalbu tužitelja:

Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je unatoč sklopljenim ugovorima o radu na određeno vrijeme, tužitelj kod tuženika imao zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme, zbog čega da obavijest tuženika tužitelju o prestanku radnog odnosa valja tumačiti kao otkaz ugovora o radu. Zbog toga da tužitelj povodom prestanka radnog odnosa ostvaruje pravo na otpremninu ali i pravo na novčanu naknadu zbog toga što nije ispoštovano njegovo pravo na tromjesečni otkazni rok. Ukoliko bi ovakve tvrdnje tužitelja bile točne, pa sve i ukoliko se ne bi radilo o radnom odnosu na neodređeno vrijeme, ali je do prestanka radnog odnosa na određeno vrijeme došlo uslijed otkaza ugovora o radu prije ostvarivanja razloga zbog kojih je ugovor o radu trebao prestati, u skladu sa ovlaštenjem poslodavca na otkaz iz čl. 7. ugovora o radu u vezi s čl. 27. Pravilnika o radu, tužitelj bi ostvarivao pravo na zatražene naknade. Ovo temeljem odredbe čl. 125. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 137/04 - pročišćeni tekst, dalje: ZOR), kojom je za nastanak obveze isplate otpremnine propisan prestanak radnog odnosa uslijed otkaza nakon dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca. Dakle, neovisno o tome da li se radi o radnom odnosu na određeno ili neodređeno vrijeme. Ovo i temeljem odredbe čl. 120. st. 4. ZOR-a, kojom je propisano pravo radnika na plaću i ostale naknade ukoliko je radnik na zahtjev poslodavca prestao raditi i prije isteka otkaznog roka.

Na temelju provedenih dokaza, prije svega iskaza saslušanih svjedoka, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj kod tuženika imao sklopljena dva ugovora o radu na određeno vrijeme na različitim poslovima, koji su sklopljeni zbog povećanja obima poslova kroz razdoblje trajanja radnog odnosa, te da je na oba radna mjesta tužitelj prestao raditi po smanjenju obima poslova, tj. zbog prestanka potrebe za radom na ugovorenim poslovima.

Dakle, iz činjeničnog stanja, kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, ne proizlazi niti da je bilo potrebe za obavljanjem poslova na neodređeno vrijeme, pa da bi se zbog toga radilo o radnom odnosu na neodređeno vrijeme, a niti da je radni odnos na određeno vrijeme prestao otkazom.

Iako tužitelj u žalbi navodi da prvostupanjsku presudu pobija i uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u žalbi ne iznosi niti jedan konkretni žalbeni navod u odnosu na ovako utvrđeno činjenično stanje, pa se i žalbena tvrdnja o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju ukazuje neosnovanom.

Neosnovana je također žalbena tvrdnja tužitelja o tome da se je radilo o radnom odnosu na neodređeno vrijeme, i to primjenom neoborive zakonske predmnjeve iz čl. 15. st. 4. ZOR-a, kojom odredbom je propisano kako se smatra da je sklopljen ugovor na neodređeno vrijeme uvijek kada radnik ostane raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen. Naime, tužitelj je kod tuženika ostao raditi nakon isteka prvotnog ugovora, ali na temelju novoga ugovora o radu na određeno vrijeme na novim poslovima. Kako je odredbom čl. 15. st. 2. ZOR-a zabranjeno sklapanje više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme kroz razdoblje duže od 3 godine samo na istim poslovima, to je navedena žalbena tvrdnja neosnovana.

Neosnovana je žalbena tvrdnja o nepravilnosti rada suda u odnosu na utvrđivanje vrijednosti predmeta spora. Ovo već stoga što moguće pogrešno utvrđivanje vrijednosti predmeta spora ne može biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, slijedom čega se ne bi niti radilo o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka. Pri tome ipak valja reći da tužitelj nije mogao naznačiti vrijednost predmeta spora veću od iznosa zatraženog kondemnatornim dijelom i da preostali, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, predstavlja tužbenog zahtjeva, buduć

incidentalni zahtjev za utvrđenje. Dakle, zahtjev za utvrđenje pravnog odnosa koji predstavlja prethodno pitanje u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva.

Na žalbu tuženika:

U pravu je prvostupanjski sud kada u obrazloženju pobijane presude navodi da nerazumljive odredbe ugovora treba tumačiti u korist radnika. Ovo primjenom odredbe čl. 100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), kojom je propisano da nejasne odredbe ugovora koji su sklopljeni prema unaprijed odštampanom sadržaju koji je pripremila jedna strana, treba tumačiti u korist druge strane. Međutim, imajući u vidu sadržaj ugovora o radu, kao i propise koji uređuju materiju otkaza ugovora o radu, ovaj drugostupanjski sud ugovorne odredbe o otkaznom roku ne smatra nerazumljivim, te cijeni da one ne obvezuju tuženika povodom konkretnog prestanka radnog odnosa.

Naime, odredbom čl. 7. st. 2. ugovora o radu na određeno vrijeme od 16. ožujka 2007. godine, propisano je da poslodavac zadržava pravo otkaza ugovora prije isteka ugovorenog roka, sukladno članku 27. Pravilnika o radu. Iz ovakvoga sadržaja navedene odredbe proizlazi da je navedeni ugovor o radu mogao prestati ili istekom vremena na koje je sklopljen (čl. 110. toč. 2. ZOR-a) ili otkazom (čl. 110. toč. 6. ZOR-a).

Iako su odredbe navedenog ugovora o radu prilično nejasne kada je riječ o trajanju otkaznog roka, budući da je odredbom čl. 6. propisan otkazni rok od 3 mjeseca, dok čl. 14. sadrži odredbu o otkaznom roku sukladno Zakonu o radu i općem aktu, ugovor ipak nije nejasan kada je riječ o tome pri kakvom prestanku ugovora o radu se ima primijeniti otkazni rok. Naime, otkazni rok je institut vezan za prestanak ugovora o radu otkazom, pa je logično i valja ugovor o radu tumačiti na način da je otkazni rok ugovoren samo za slučaj prestanka ugovora o radu otkazom a ne i za slučaj njegovog prestanka uslijed isteka vremena na koje je sklopljen.

Kako je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik nije tužitelju otkazao ugovor o radu, već da je ugovor o radu prestao ostvarenjem onog objektivnog razloga kojim je unaprijed utvrđen prestanak radnog odnosa, to tužitelj niti ne ostvaruje pravo na otkazni rok, a slijedom toga niti na naknadu sukladno odredbi čl. 120. st. 4. ZOR-a.

Slijedom iznijetog valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku odbiti žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu presudu u odbijajućem dijelu, dok je primjenom čl. 373. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku žalbu tuženika valjalo uvažiti i preinačiti pobijanu međupresudu odbijanjem tužbenog zahtjeva u navedenom dijelu.

U Virovitici, 16. rujna 2010. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ranko Orozović