Rev-1523/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1523/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej i Vjere Delić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T.P. i T.D. iz B., … , zastupanih po punomoćniku Z.K., odvjetniku u S., protiv prvotuženice Republike Hrvatske, zastupane po Državnom prvobraniteljstvu Republike Hrvatske Zagreb i drugotuženice "C. o. " d.d. Z. - Filijala S., radi naknade štete, rješavajući reviziju prvotuženice i tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku od 23. siječnja 1995. godine br. Gž-1185/94, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sisku od 1. rujna 1994. godine br. P-809/93, u sjednici održanoj dana 18. svibnja 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se revizije tužitelja P. i D.T., te revizija prvotuženice Republike Hrvatske kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezana je drugotuženica "C. O. " d.d. Z., Filijala S., da prvotužitelju na ime naknade štete isplati ukupno iznos od 133.518,00 kn (za nematerijalnu štetu 70.000,00 kn, za izgubljenu zaradu 63.518,00 kn), drugotužiteljici na ime nematerijalne štete 6.000,00 kn sve uz pripadajuće zakonske zatezne kamate te im solidarno naknadi parnični trošak u iznosu od 15.000,00 kn. Prvo i drugotužitelji odbijeni su s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženicu "C. o. " d.d. Z., a u cijelosti u odnosu na prvotuženicu Republiku Hrvatsku.

Ujedno je tužiteljima naloženo da solidarno naknade parnični trošak prvotuženici u iznosu od 16.800,00 kn.

Drugostupanjskom presudom povodom žalbe tužitelja u dijelu kojim su djelomično odbijeni protiv drugotuženice kao i u dijelu kojim su u cijelosti odbijeni protiv prvotuženice Republike Hrvatske, te žalbe drugotuženice "C. o. " d.d. Z. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (toč. 1. izreke prvostupanjske presude) preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženicu "C. o. " d.d. Z., te prvotuženica Republika Hrvatska obvezana je na platež iznosa od 133.518,00 kn prvotužitelju, te iznosa od 6.000,00 kn drugotužiteljici uz pripadajuće zakonske zatezne kamate i parnični trošak u iznosu od

15.000,00 kn, dok su tužitelji s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženicu Republiku Hrvatsku odbijeni.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavila prvotuženica u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se odbije tužbeni zahtjev protiv prvotuženice.

Prvo i drugotužitelji reviziju su također izjavili zbog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu kojim su odbijeni kako u odnosu na drugotuženicu tako i u odnosu na prvotuženicu s prijedlogom da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, te prvo i drugotuženicu solidarno obveže na isplatu naknade parničnog troška te troška revizije.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjavio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizije prvo i drugotužitelja, te revizija prvotuženice su neosnovane.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da su prvotužitelj T.P. i drugotužiteljica T.D. dana 24. prosinca 1992. godine doživjeli saobraćajnu nesreću kao pješaci, kada je na njih naletjelo vozilo reg. oznake br. … vlasništvo Medicinskog centra S. kojim je kritične zgode upravljao M.S..

Utvrđeno je da je inače to vozilo bilo osigurano kod drugotuženice.

Pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da je u vrijeme nezgode ovo vozilo bilo na upotrebi HV i za potrebe HV, koji zaključak revizijski navodi ne mogu dovesti u sumnju.

Prvotuženica u reviziji prvenstveno prigovara ocjeni činjeničnih utvrđenja ističući da u postupku nije utvrđeno da bi vozilo bilo mobilizirano, da vozač u trenutku nezgode nije bio pripadnik HV-a, te da vlasnik vozila istog nije dao na upotrebu, već je isto izuzeto samovoljnim postupanjem pojedinca.

Suprotno tvrdnji prvotuženice, drugostupanjski sud je po stajalištu ovog suda, a na temelju činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda pravilno primijenio materijalno pravo kad je preinačio prvostupanjsku presudu i utvrdio odgovornost prvotuženice za štetni događaj.

Naime, prvostupanjski sud je izveo pogrešan zaključak o nedostatku pasivne legitimacije na strani prvotuženice.

Odgovornost prvotuženice prosuđuje se prema odredbi čl. 218. tada važećeg Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", br. 52/91) koji glasi:

Za štetu što je vojna osoba u vezi s obavljanjem vojne službe počini trećoj osobi odgovara društveno- politička zajednica (u ovom slučaju Republika Hrvatska), osim ako dokaže da je vojna osoba u danim okolnostima postupala onako kako je trebalo.

Za ostale štete počinjene u vezi s obavljanjem vojne službe ... odgovaraju po općim pravilima o naknadi štete.

Prvotuženica nije dokazala da bi kritične zgode vozač upravljao vozilom za svoje osobne potrebe, kada je učinjena šteta, već dapače utvrđeno je da je upravljao vozilom po nalogu ovlaštene osobe u HV, a u vezi obavljanja službe (za potrebe sanitetske službe 120. brigade HV) za čije potrebe je vozilo bilo i predano HV od strane vlasnika tj. Medicinskog centra S.

Stoga prvotuženica odgovara za štetu tužiteljima i to po općim pravilima o naknadi štete umjesto imaoca stvari i isto kao on u smislu čl. 176. st. 1. ZOO.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da je prvotužitelj kritične zgode zadobio prijelom lijeve potkloljenice uslijed čega je imao dva operativna zahvata, trpio je fizičke bolove uslijed ozljeđivanja i liječenja (intenziteta i trajanja detaljno opisanih u nalazu liječnika vještaka i njegovoj dopuni), nadalje da je tužitelj trpio strah dužeg trajanja umjerenog intenziteta vezan za težinu povredu i ishod liječenja, te da ukupna invalidnost prvotužitelja iznosi 25%. Kako tužitelj pri hodu šepa a uslijed ozljeda došlo je do deformiranja noge, nastalo je naruženje srednjeg stupnja.

Drugotužiteljica je zadobila u istom štetnom događaju udarac u glavu i obje potkoljenice, uslijed kojih je trpjela fizičke bolove opisane u nalazu vještaka te određeno vremensko razdoblje zbog psihičkih tegoba (utvrđene od strane neurologa) trpila duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti ograničenog trajanja i opsega.

S obzirom na posebnost konkretnog slučaja cijeneći pritom posljedice, intenzitet i trajanje fizičkih bolova, pretrpljenog straha (kod prvotužitelja), opseg smanjenja životnih aktivnosti, te njihova pojavnost, kao i stupanj naruženja kod prvotužitelja a pritom cijeneći životnu dob tužitelja (prvotužitelj je rođen 1942. godine a drugotužiteljica 1948. godine) i ovaj sud smatra da dosuđene naknade po utuženim osnovama i to prvotužitelju dosuđenih 30.000,00 kn na ime fizičkih bolova, 30.000,00 kn na ime duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti, 3.000,00 kn na ime straha te 7.000,00 kn na ime naruženosti, kao i drugotužiteljici dosuđenih 4.000,00 kn na ime fizičkih bolova, te 2.000,00 kn na ime duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti ograničenog trajanja predstavljaju realne i pravične naknade za sve utvrđene tegobe.

Ovo stoga što je sud primjenom svih kriterija označenih u čl. 200. ZOO dosudio gore navedenu pravičnu naknadu.

Pravilno je prvotužitelju dosuđena materijalna šteta zbog izgubljene zarade a temeljem priložene dokumentacije u spisu na osnovi čl. 195. st. 1. ZOO.

Stoga se kao neosnovanom ukazuje revizija prvotužitelja u odnosu na visinu dosuđene naknade nematerijalne štete.

Pravilno je sud odbio tužbeni zahtjev prema drugotuženici "C. o. " d.d. Z. temeljem čl. 176. st. 1. ZPP, jer nisu utvrđene pretpostavke za odgovornost u smislu st. 4. istog članka.

Valjalo je stoga, a kako nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnoti, odlučiti kao u izreci temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 18. svibnja 1999. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.