Supreme Court dismisses appeal as inadmissible because the legal issue was already settled by prior Supreme Court rulings.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal as inadmissible because the legal question regarding police salary for temporary assignments was already settled by prior Supreme Court decisions. The appellant argued that the lower courts incorrectly denied salary differences for work performed on verbal orders without written transfer orders, claiming a violation of procedural and substantive law. The court ruled that since the Supreme Court had already established a consistent precedent denying such salary claims, the issue did not meet the threshold for admissibility under the Civil Procedure Act.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 2. ZPP; čl. 392. st. 2. ZPP: An appeal is inadmissible if the legal issue has already been resolved by the Supreme Court in a manner consistent with the lower court's decision, as such issues do not require re-examination to ensure uniform application of the law.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 991/11-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice,, u pravnoj stvari tužitelja M. Š. iz L., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1927/10-2 od 3. svibnja 2011. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu poslovni broj P-254/09-32 od 11. lipnja 2010., u sjednici održanoj 15. prosinca 2015.,
r i j e š i o j e:
Revizija tužitelja se odbacuje kao nedopuštena.
Obrazloženje
Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 3.187,05 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose od dospjelosti do isplate kako je navedeno u izreci te presude (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 7.340,00 kn (točka II. izreke).
Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženice te je preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženici isplatiti tužitelju iznos od 3.187,05 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose od dospjelosti do isplate te je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 2.125,00 kn kao i trošak žalbe u iznosu od 615,00 kn, dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.
Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08 i 123/08 – dalje ZPP), navodeći da istu podnosi radi bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija tužitelja nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382.st.2. ZPP koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08) u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba,
3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.
U reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Prema odredbi čl. 392. a st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.
Iz sadržaja revizije proizlazi da tužitelj u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje koje se u bitnome svodi na slijedeće:
„Ima li policijski službenik pravo na plaću radnog mjesta na koje je privremeno premješten usmenim nalogom nadređenog službenika, a bez pisanog rješenja o premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto?“
Predmet spora je isplata razlike plaće za razdoblje od 1. veljače 2006. do 1. travnja 2008. između plaće za radno mjesto vođa policijske ophodnje na koje je tužitelj raspoređen rješenjem i plaće propisane za radno mjesto vođe ekipe za očevid na koje je tužitelj premješten usmenim nalogom nadređenog službenika.
Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev utvrđujući da je tužitelj na temelju usmenog naloga svog nadređenog obavljao poslove višeg stupnja složenosti, a za koje poslove nije ishodio odgovarajuće pisano rješenje o premještaju i o plaći, pa stoga nije stekao pravo na isplatu plaće za poslove koje je povremeno obavljao u utuženom razdoblju na temelju usmenog naloga svog nadređenog.
Vrhovni sud je u odlukama, primjerice broj Rev-89/09 od 4. lipnja 2009., Rev-804/10 od 16. lipnja 2010., zauzeo pravno shvaćanje prema kojem policijski službenik nema pravo na isplatu povoljnije plaće radnog mjesta za poslove koje je povremeno obavljao na temelju usmenog naloga službenika.
Slijedom navedenog se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju o kojem je Vrhovni sud Republike Hrvatske već izrazio svoje pravno shvaćanje, a s kojim pravnim shvaćanjem je upravo podudarna i pobijana drugostupanjska presuda, pa navedeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Stoga je valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP odbaciti reviziju tuženika kao nedopuštenu.
Zagreb, 15. prosinca 2015.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.