Kžm-62/2007-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 62/07-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. K., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. lipnja 2007. broj Kmp-24/06, u sjednici održanoj dana 23. travnja 2009., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Višnje Lončar, opt. J. K. i njegovog branitelja H. Z., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. J. K., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu opt. J. K. je proglašen krivim zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. u vezi s čl. 61. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05 i 71/06; u nastavku: KZ) te mu je primjenom čl. 109., čl. 27. i čl. 9. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 111/97, 27/98, 12/02; u nastavku: ZSM) izrečen pridržaj izricanja maloljetničkog zatvora, tako da mu može naknadno biti izrečen maloljetnički zatvor ako za vrijeme tri godine počini novo kazneno djelo ili se protivi provođenju izrečene odgojne mjere posebne obveze da se uključi u rad u savjetovalištu za mlade.

Na temelju čl. 80. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta (noža).

Na temelju čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku: ZKP) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka i to troškove vještačenja 13.511,80 kuna te paušalnu svotu 2.000,00 kuna.

Istom je presudom protiv optuženika, na temelju čl. 353. toč. 3. ZKP, odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo iz čl. 317. st. 2. KZ, a u odnosu na odbijajući dio presude troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv osuđujućeg dijela presude žale se državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da se optuženiku izrekne kazna zatvora po općim propisima u duljem trajanju.

Optuženik se žali putem branitelja H. Z., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenoj sankciji i troškovima postupka. Predlaže da se pobijana presuda preinači i optužba odbije, u stvari da ga se oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Stavljen je i prijedlog ga se izvijesti o sjednici vijeća.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon što je spis u skladu s čl. 373. st. 1. ZKP dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, u pisanom mišljenju zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske predlaže prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, a žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu.

Postupajući prema čl. 374. st. 1. ZKP sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Višnje Lončar, opt. J. K. i njegovog branitelja H. Z., odvjetnika iz Z.,

Žalbe nisu osnovane.

Žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP nije osnovana, a ispitujući pobijanu presudu u dijelu i iz osnova iz kojih se pobija žalbama stranaka te sukladno čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP ovaj drugostupanjski sud nije našao da su ostvarene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti.

Optuženik nalazi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP tvrdnjom da je izreka presuda nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude i to jer je u činjeničnom opisu djela naznačena samo prijetnja dok je u pravnom opisu djela optuženik proglašen krivim zbog uporabe sile i prijetnje, dakle da je pravni opis djela protivan razlozima presude i presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer prvostupanjski sud nije precizno naveo na temelju kojih činjeničnih utvrđenja i kojih dokaza je našao da je optuženik počinio svako od inkriminiranih djela.

Nasuprot tvrdnje optuženika izreka presude nije nerazumljiva, nije proturječna sama sebi i razlozima presude te sadrži jasne, određene i dostatne razloge o odlučnim činjenicama. Činjenični opis djela, kao produljenog kaznenog djela silovanja, sadrži elemente sile i prijetnje kako je pravilno naznačeno u pravnom opisu izreke presude. Osim što činjenični supstrat sadrži jasan opis prijetnje što žalitelj ne problematizira, primjena sile sadržana je u navodima da je optuženik rukom uhvatio oštećenicu za njezine ruke držeći ih iznad glave iako se ona izmicala, legao na nju i težinom svoga tijela istoj onemogućio pružanje bilo kakvog otpora i bijeg, a nakon toga drugom rukom nasilno skinuo hlače, gaćice i hulahop čarape. Istaknuta djelatnost optuženika jasno sadrži elemente sile kojom je skršio otpor oštećenice kako bi neometano obavio spolni odnošaj. Stoga ne stoji žalbeni prigovor da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi time da i pravni opis djela korespondira sa činjeničnim opisom.

Što se tiče djelatnosti optuženika kada nožem prijeti oštećenici u automobilu između dvije nasilne obljube, već je prvostupanjski sud ukazao da se radi o zbivanju koje nije u izravnoj funkciji prisile i prijetnje za ostvarenje konkretnog prethodnog odnosno naknadnog spolnog odnošaja, već opisuje ukupnu kriminalnu aktivnost optuženika i manifestiranje agresije koja je dodatno utjecala na razvoj straha kod oštećenice.

Prvostupanjski je sud dao dostatne i jasne razloge za ocjenu dokaza i utvrđenje odlučnih činjenica. Tako je prihvatio u cijelosti vjerodostojnim iskaz oštećenice koja detaljno, razložno i ustrajno tereti optuženika tijekom trajanja postupka, a za potvrdu prihvaćanja njezinog iskazivanja koristi i iskaze svjedoka koji o događaju imaju posredna saznanja, ukazujući na ključne dijelove iskaza svjedoka, cijeni medicinsku dokumentaciju te nalaze i mišljenja vještaka psihologa i ginekologa. Osim za činjenična utvrđenja prvostupanjski je sud dao razloge o objektivnim i subjektivnim elementima kaznenog djela, poglavito da je optuženik terećenu djelatnost svjesno ostvario mimo volje i pristanka oštećenice. Time presuda sadrži dostatne razloge o utvrđenju svih odlučnih činjenica.

Neosnovan je i žalbeni prigovor da izreka presuda nije u skladu s razlozima presude o sadržaju isprava u koje je sud izvršio uvid, koji se odmah povezuje i sa žalbenom osnovom povrede kaznenog zakona, sve sa tvrdnjom da optuženiku nije u izrečenu sankciju uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 7. studenog 2006. do 29. siječnja 2007..

Kako čl. 63. st. 1. KZ propisuje da se vrijeme provedeno u pritvoru i svako oduzimanje slobode u svezi s kaznenim djelom uračunava u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog zatvora i novčanu kaznu, to u ovom konkretnom slučaju nije ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika time što vrijeme provedeno u pritvoru odnosno vrijeme lišenja slobode nije uračunato u kaznu. Vrsta kaznenopravne sankcije koja je izrečena pobijanom presudom u sebi ne sadrži izrečenu kaznu maloljetničkog zatvora time da do naknadnog izricanja maloljetničkog zatvora i ne mora doći (pod uvjetima naznačenim u izreci presude). Stoga će se u slučaju naknadnog izricanja maloljetničkog zatvora optuženiku uračunati vrijeme provedeno u pritvoru odnosno oduzimanje slobode u svezi s kaznenim djelom.

Prema tome nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona.

Bez osnova je i žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud na glavnoj raspravi proveo sve potrebne i dostatne dokaze i na temelju ocjene dokaznog materijalna opravdano je zaključio da je optuženik odgovoran za djelatnost opisanu u izreci presude.

Prije svega paušalna je i neosnovana žalbena tvrdnja da je prvostupanjski sud u presudi pogrešno i neistinito reproducirao sadržaj iskaza svjedoka Z. Š., V. M., M. T. i oštećenice K. Š., poglavito da niti jedan iskaz oštećenice ne odgovara onome što je sud naveo da je iskazala te da je sažetke iskaza sud napravio prema svom nahođenju što bi u suštini ukazivalo na povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP koja nije učinjena. Žalitelj posebno ukazuje na nespornu činjenici da su optuženik i oštećenica prethodno bili u emotivnoj vezi, da su na odnosnim mjestima i ranije imali intimne odnose, sa tezom da je kaznena prijava i lažno terećenje optuženika način da se oštećenica „riješi“ optuženika. Prema stavu žalitelja prvostupanjski sud nije utvrdio je li oštećenica pružala otpor, je li otpor bio ozbiljan i stalan i je li optuženiku bilo očigledno da oštećenica taj odnos ne želi.

Prvostupanjski je sud u razlozima presude korektno i sažeto prenio sadržaj izvedenih dokaza, reproducirajući bitne dijelova iskaza koji su relevantni za utvrđenje odlučnih činjenica i ocjenu dokaza što ne znači da je sud dužan reproducirati u cijelosti sadržaj dokaza, odnosno cjelokupni sadržaj iskaza svjedoka. Osim toga, neutemeljenost ovog žalbenog prigovora razvidna je već iz nedostatka argumentacije žalitelja koji su to bitni dijelovi iskaza reproducirani u pobijanoj presudi proturječno sadržaju zapisnika. Očito je da se ovaj žalbeni prigovor odnosi na osporavanje vrednovanja dokaznog materijala iz pobijane presude kako bi bio preocijenjen u korist žalitelja.

Optuženik u žalbi ponavlja obranu time i nesporno utvrđenu činjenicu da je sa oštećenicom prije inkriminiranih događaja bio u emotivnoj i intimnoj vezi što ne dovodi u dvojbu ocjenu vjerodostojnosti iskazivanja oštećenice da je bila prisiljena na spolne odnošaje sa optuženikom unatoč izostanka materijalnih dokaza koji bi potvrdili primjerice njene navode o povremenom gubitku svijesti. Prvostupanjski sud opravdano povezuje iskazivanje oštećenice sa iskazima posrednih svjedoka kojima se o proživljenim događajima uz odgovarajuću afektivnu reakciju povjerila. Žalitelj ujedno pogrešno interpretira postupanje oštećenice neposredno prije podnošenja kaznene prijave te se ne može prihvatiti žalbena tvrdnja da oštećenica nije vidjela načina na koji bi se riješila optuženika pa ga je stoga neosnovano kazneno prijavila. Naprotiv, oštećenica kao nedovoljno poduzetna osoba u zaštiti vlastitih interesa ne prijavljuje optuženika nakon prvog događaja već kada se uvjerila da optuženik i nakon opetovanog prisiljavanja na spolne odnošaje uz ispoljenu agresivnost ne posustaje niti nakon telefonskog razgovora kojim ga želi odvratiti od mogućeg opetovanog nasrtaja na nju. Osim toga i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je njezin iskaz tijekom trajanja postupka u bitnim segmentima uvijek identičan i dosljedan uključujući navod da nema razloga optuženika lažno teretiti i nanijeti mu zlo. Pri tome prvostupanjski sud ispravno koristi kao indicijalne činjenice za potvrdu iskaza oštećenice i otklon obrane optuženika iskaz svjedoka V. M. koji je prigovorio optuženiku o njegovom protupravnom postupanju, a optuženik to nije zanijekao.

Neosnovani su i žalbeni navodi da u postupku nije utvrđeno je li oštećenica pružala otpor i kakve je kvalitete bio. Prvostupanjski je sud (str. 6 presude) prihvaćanjem iskaza oštećenice utvrdio da je optuženik oštećenicu držao za ruke iako se ona izmicala, legao je na nju težinom tijela i onemogućio joj pružanje otpora i bijega, dok je kod događaja pod toč. II. izreke presude i plakala pa je optuženik bio svjestan otpora i protivljenja oštećenice znajući da oštećenica ne želi spolne odnošaje.

Slijedom navedenog prvostupanjski je sud u potpunosti i ispravno utvrdio sve odlučne činjenice za zaključak da je optuženik svojim radnjama ostvario objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela silovanja, pa je neosnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žaleći se zbog odluke o kaznenoj sankciji državni odvjetnik smatra da nema uvjeta za primjenu čl. 109. st. 1. ZSM jer optuženikovo ponašanje i ličnost ukazuju na potrebu izricanja kazne zatvora po općim propisima u duljem trajanju.

Optuženik pak smatra da uopće nije bilo mjesta izricanju „kazne… koja je izrečena uz povredu kaznenog zakona“.

Razmotrivši suprotstavljene stavove stranaka o izrečenoj kaznenoj sankciji, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da su u pobijanoj presudi ispravno, potpuno te primjereno vrednovane sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne, uz pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su se ispunili uvjeti iz čl. 109. ZSM za primjenu maloljetničke sankcije optuženiku. Optuženik kazneno djelo čini kao vrlo mlada, neporočna osoba, nije tijekom odrastanja pokazivao probleme u ponašanju, a od značaja je i motiv za učin djela, kako prvostupanjski sud s pravom povezuje mladenaštvo uz izrazit emocionalni angažman i orijentiranost optuženika na oštećenicu što, sa ocjenom stručnih službi o dostupnosti stručnom tretmanu, opravdava zaključak iz pobijane presude da se maloljetničkom sankcijom može ostvariti svrha kažnjavanja. Obilježja ličnosti optuženika utvrđena putem izvješća Centra za socijalnu skrb te nalaza i mišljenja vještaka psihijatra dr. Ž. M., poglavito njegova smanjena ubrojivost te da je u stalnom radnom odnosu i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, opravdavaju izricanje pridržaja izricanja maloljetničkog zatvora uz odgojnu mjeru posebne obveze uključivanja u rad savjetovališta za mlade, čime je optuženiku pružena mogućnost za korekciju ponašanja bez kazne lišenja slobode. Vrijeme kušnje u maksimalnom trajanju od tri godine odgovara težini i posljedicama djela pa je izrečena sankcija primjerena za ostvarenje opće i posebne svrhe maloljetničkih sankcija iz čl. 6. KZ i čl. 5. ZSM.

Nadalje, ispitujući pobijanu presudu, u smislu čl. 382. ZKP, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je prvostupanjski sud osnovano i ispravno izrekao sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta.

Stoga, nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kaznenoj sankciji.

Premda se optuženik žali zbog obveze naknade troškova postupka, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, odluka o troškovima postupka zakonita je i valjana. Imajući na umu da optuženik ostvaruje redovne prihode, što je argumentirao na sjednici vijeća recentnom potvrdom o neto plaći, a bez obveze je skrbiti i uzdržavati druge osobe, pravilna je odluka prvostupanjskog suda da će biti u prilici naknaditi troškove postupka, što ne isključuje mogućnost postupanja po čl. 122. st. 4., posljednja rečenica, ZKP.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 387. ZKP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. travnja 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.