Revr-693/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 693/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz S., kojeg zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica u S., protiv tuženika F. C. d.d. Č., kojeg zastupa punomoćnik I. D., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3341/09 od 4. prosinca 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Delnicama broj P-11/09-62 od 26. ožujka 2009., u sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2017.,

r i j e š i o j e :

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3341/09 od 4. prosinca 2013. i presuda Općinskog suda u Delnicama broj P-11/09-62 od 26. ožujka 2009., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da mu isplati 300.000,00 kn sa zateznim kamatama (toč. I. izreke) te je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu 56.575,00 kn (toč. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati, ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25 /13 i 28/13 - dalje: ZPP), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati; izreka pobijane presude je razumljiva, ne proturiječi sama sebi ili razlozima presude. Presuda sadrži jasne i razumljive razloge te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u presudi navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i tih zapisnika.

Revident ne navodi u čemu je proturječnost u iskazu tužitelja navedenim u presudi i zapisnika o iskazu.

S obzirom da revident u žalbi protiv presude nije pobijao prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP, niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 8. ZPP (jer ih nije obrazložio), sud zbog tih razloga nije ispitivao pobijanu presudu (čl. 385. st. 2. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu provizije u iznosu 300.000,00 kn na temelju sklopljenih i realiziranih pravnih poslova između tuženika i trgovačkog društva K. – i. d.d. S. za koje tužitelj tvrdi da su sklopljeni uz njegovo sudjelovanje u ime i za račun tuženika.

U postupku koji je prethodio reviziji sudovi su utvrdili:

- da je tužitelj na temelju punomoći od 6. studenoga 1997. do 31. ožujka 1998. (list 80 spisa) imao ovlaštenje da u ime i za račun tuženika u prometu proizvoda i usluga poduzima potrebne radnje radi sklapanja komercijalnih ugovora;

- da je tužitelj na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 1998. do 31. ožujka 1999. (list 16 i 17 spisa) bio zaposlen na radnom mjestu komercijaliste zastupnika za D., a koji ugovor je prestao na temelju tuženikove Odluke od 28. veljače 1999. o poslovno uvjetovanom otkazu s danom prestanka radnog odnosa 31. ožujka 1999.;

- da se tužitelj na temelju Ugovora o trgovinskom zastupanju sklopljenog 1. travnja 1999. godine na neodređeno vrijeme (list 61 – 63 spisa) obvezao u ime i za račun tuženika prodavati njegove proizvode na području D., a ovaj se obvezao isplatiti mu posredničku nagradu za svaku prodanu robu u visini 4% po izvršenoj naplati od strane tuženika;

- da je tužitelj još 1997. godine, kada je nastupao u ime i za račun tuženika na temelju punomoći od 6. studenoga 1997. godine, sudjelovao u pregovaranju s trgovačkim društvom K. – i. d.d. S. radi dovođenja u svezu s tuženikom i njihove poslovne suradnje;

- da su ti pregovori i finalizirani sklapanjem glavnog (generalnog) ugovora o zakupu dijela tuženikovog poslovno proizvodnog kompleksa „M.“ kod K. te potom više podugovora, sve u tijeku 1998. godine, i to 7. rujna 1998. godine Ugovor o zakupu broj R-124/98 (zakup dijela poslovno proizvodnog kompleksa „M.“), Ugovor o najmu broj R-126/98 (najam stambenog prostora u tome poslovno proizvodnom kompleksu) i broj R-127/98 (najam kvalificirane radne snage tuženika), a potom Ugovor o najmu broj R-176/98 od 15. rujna 1998. godine (najam vozila-miksera);

-da je prema zapisniku od 8. rujna 1998. izvršena primopredaja po svim tim zaključenim ugovorima uključivši i primopredaju svih sirovina ( agregat, željezo, cement), a da je zapisnikom od 18. kolovoza 1998. utvrđeno da će tuženik biti glavni dobavljač nafte za trgovačko društvo K. – i. d.d. S.;

-da su ulazne fakture odnose na račune tuženika izdane tom društvu u razdoblju od 24. veljače 1998. do 1. ožujka 2002.;

- da tužitelj, u razdoblju u kojem je u ime i za račun tuženika nastupao na temelju Punomoći od 6. studenoga 1997. do 31.ožujka 1998., nije imao ugovorenu nikakvu novčanu naknadu;

- da u razdoblju u kojem je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika od 1. travnja 1998. do 31. ožujka 1999. nije postojala nikakva posebna odluka direktora tuženika o visini tužiteljeve plaće niti je tužitelj imao s direktorom tuženika poseban usmeni dogovor, već je tužitelj primao mjesečnu plaću koja je iznosila tadašnjih 1.000,00 DEM u fiksnom iznosu bez dodataka;

- da je sklapanjem Ugovora o trgovinskom zastupanju od 1. travnja 1999. godine između stranaka ugovorena provizija od 4% za svaku prodanu robu, ali u Ugovoru nema nikakvih posebnih odredbi da bi se pravo tužitelja na ugovorenu proviziju odnosilo i na naplaćena potraživanja tuženika po ugovorima koji su sklopljeni uz posredovanje tužitelja u prethodnom vremenskom periodu niti se o navedenom pregovaralo.

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja sudovi su ocijenili da tužitelj, vezano za pregovaranje i sklapanje pravnog posla tuženika s trgovačkim društvom K. – i. d.d. S., nije bio u ugovornom odnosu iz kojeg bi izvodio pravo na proviziju jer u razdoblju obavljanja poslova na temelju Punomoći od 6. studenoga 1997. do 31. ožujka 1998. nije imao ugovorenu nikakvu novčanu naknadu, u razdoblju kada je bio u radnom odnosu na temelju ugovora o radu od 1. travnja 1998. do 31. ožujka 1999. nije imao nikakav poseban pismeni niti usmeni dogovor o pravu na dodatnu novčanu naknadu te se nisu ispunili uvjeti za primjenu odredbe čl. 66. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) o prividnosti ugovora o radu sa stvarno sklopljenim menadžerskim ugovorom, a da predmet ugovora o trgovinskom zastupanju od 1. travnja 1999. nisu bili ugovori iz kojih tužitelj potražuje proviziju u ovom postupku, pa se, s osnove tog ugovora, nisu ispunili uvjeti za primjenu odredbe čl. 804. ZOO za isplatu provizije po osnovi sklopljenih i realiziranih pravnih poslova između tuženika i trgovačkog društva K.–i. d.d. S., zbog čega su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim.

Zaključak o neosnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva za sada se ne može prihvatiti.

Iz sadržaja Punomoći od 6. studenoga 1997. (dokumentacija list 67 i list 233) razvidno je da se tužitelja opunomoćuje da u ime i za račun tuženika u prometu proizvoda i usluga poduzima potrebne radnje radi zaključivanja komercijalnih ugovora te da ista punomoć važi do opoziva.

Odredbom čl. 89. ZOO propisano je da je punomoć ovlaštenje za zastupanje što ga vlastodavac pravnim poslom daje punomoćniku.

Sukladno odredbi čl. 749. st. 1. i 2. ZOO ugovorom o nalogu obvezuje se nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun poduzme određene poslove te se istovremeno i ovlašćuje na poduzimanje tih poslova.

Iz navedenih odredbi zakona proizlazi da na temelju samog ugovora o nalogu nalogoprimac neće postati zastupnik nalogodavca tj. poslove koje poduzme poduzet će u svoje ime, a ne u ime zastupnika. No, ako uz ugovor o nalogu, nalogodavac opunomoći nalogoprimca i za zastupanje u poduzimanju onih poslova koji su predmet ugovora o nalogu, radi se o tzv. ugovoru o punovlašću, prema kojem će nalogoprimac te poslove poduzimati ne samo za račun, nego i u ime nalogodavca.

Prema izričitoj odredbi čl. 749. st. 3. ZOO ugovor o nalogu je načelno naplatan ugovor, a besplatan samo kad postoje zakonom predviđene okolnosti, odnosno ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz prirode međusobnog odnosa.

Slijedom istoga, stranke ne moraju ugovorom odrediti naknadu da bi ugovor bio valjan i da bi nalogodavac bio dužan platiti, s tim da se visina određuje prema odredbi čl. 761. ZOO.

Naime, odredbom čl. 761. ZOO je propisano da, ako nije drukčije ugovoreno, nalogodavac duguje naknadu u uobičajenoj visini, a ako o tome nema običaja, onda pravičnu naknadu, iz čega proizlazi da je pretpostavka primjene citirane odredbe upravo izostanak ugovorene visine naknade.

Imajući u vidu činjenična utvrđenja sudova da je tužitelj na temelju Punomoći od 6. studenoga 1997. godine, u ime i za račun tuženika, sudjelovao u pregovaranju s trgovačkim društvom K. – i. d.d. S. i da su ti pregovori i finalizirani sklapanjem više ugovora, za sada se ne može prihvatiti zaključak sudova da tužitelj za vrijeme dok je zastupao tuženika na temelju Punomoći nije bio u ugovornom odnosu sa tuženikom iz kojeg bi izvodio pravo na proviziju iz razloga što nije bila ugovorena naknada.

Pri tome treba reći da se tužitelj u svom iskazu (list 133), navodima žalbe i revizije pozvao na Punomoć kao jednu od osnova za isplatu provizije.

Budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa sudovi nisu utvrđivali činjenice potrebne za pravilnu primjenu materijalnog prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 13. prosinca 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.