Rev-996/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 996/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Tome Gložinića, Ivana Mikšića i Ilije Čuljata kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.J. iz Z., koga zastupa I.D., P.K. i I.T., odvjetnici u Z., protiv tuženika V. d.d. iz Z., koju zastupa S.M. iz Z., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 6. rujna 1994. br. Gž 4003/94-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 6. prosinca 1993. br. Pr 2895/91, u sjednici održanoj dana 24. rujna 1998.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 6. rujna 1994. br. Gž 4003/94-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 6. prosinca 1993. br. Pr 2895/91 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika o rasporedu na radno mjesto referenta prodaje, te za isplatu razlike plaće.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženica je odgovorila na reviziju poričući njezine navode predloživši da ona kao neosnovana bude odbijena.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje odluke tuženika od 6. ožujka 1990. godine br. 106/90 o rasporedu tužitelja na drugo radno mjesto, jer nije prihvatio tužiteljevu tvrdnju da to rješenje, budući da je u suprotnosti sa čl. 61. Pravilnika o radnim odnosima tuženika, nije zakonito. Prema toj odredbi, naime, kako je tužitelj utvrđen invalidom II. kategorije, on nije mogao biti raspoređen na drugo radno mjesto bez njegove volje, što je u konkretnom slučaju izostalo. Taj sud smatra da navedena odredba pravilnika nije bila na snazi u vrijeme donošenja osporenog rješenja.

Sud drugog stupnja u cijelosti je prihvatio pravno stajalište suda prvog stupnja.

Kao što je prije spomenuto sporno rješenje donijeto 6. ožujka 1990. godine, dok je prije spomenuta odredba Pravilnika brisana odlukom radničkog savjeta tuženika od 17. listopada 1990. godine (list 18), to je prema tome bila na snazi u vrijeme donošenja navedenog rješenja.

Međutim, iz obrazloženja prvostupanjske presude vidljivo je da sud pravilnost primjene materijalnog prava odnosno pravilnost primjene odgovarajućeg Pravilnika ocijenjuje prema rješenju tuženika od 11. ožujka 1991. (koje je potvrđeno odlukom Radničko savjeta od 6. siječnja 1991.).

Sud međutim gubi iz vida da je to rješenje tužitelj doduše osporavao u tužbi ali bi proizlazilo da je u tijeku postupka podneskom od 15. rujna 1993. godine kao osporeno rješenje označio rješenje od 6. ožujka 1990. godine broj 106/90.

Stoga je u razrješenju ovog spora trebalo primijeniti materijalno pravo odnosno ocijenjivati zakonitost u odnosu na pobijano rješenje.

U nastavku postupka sud će slijedom izloženog, ocijeniti zakonitost pobijanog rješenja, pazeći pri tome da li je tužitelj prije nego što je u ovoj parnici zatražio sudsku zaštitu iscrpio zakonom predviđeni put (čl. 80. i 83. ZOPRO).

U Zagrebu, 24. rujna 1998.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.