Rev-795/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 795/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski kao predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Željka Glušića kao članova vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja N. P. iz K., kojeg zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik u K. i II. tužitelja D. P. iz K., kojeg zastupa punomoćnik V. G., odvjetnik u B., protiv I. tuženika N. M. i II. tuženice M. L., oboje iz K., koje zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik u L., radi utvrđenja i predaje i po protutužbi I. tuženika N. M. i II. tuženice M. L., oboje iz K., koje zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik u L., protiv I. tužitelja N. P. iz K., kojeg zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik u K. i II. tužitelja D. P. iz K., kojeg zastupa punomoćnik V. G., odvjetnik u B., radi izdavanja tabularne isprave i predaje u posjed, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-1975/06-2 od 12. travnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima poslovni broj P-354/05-28 od 19. travnja 2006., 3. ožujka 2009.

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je raskinut kupoprodajni ugovor sklopljen 8. studenog 2004. između tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupaca nekretnina upisanih u zk.ul.br. 82 k.o. K., a koje se sastoje od č.k.br. 13887/1 kuća sa 78 m[2] , dio zgrade sa 413 m i dvorišta sa 700 m te je naloženo tuženicima predati tužiteljima ove nekretnine slobodne od osoba i stvari u nesmetani posjed (toč. I.).

Odbijen je protutužbeni zahtjev da se naloži tužiteljima izdati tuženicima tabularnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva i to u 9/10 dijela u korist I. tuženika, a 1/10 dijela II. tuženice u pogledu navedenih nekretnina što će u protivnom zamijeniti presuda uz nalaganje tužiteljima i predaju u posjed dijela nekretnina pobliže tlocrtno opisanih u izreci (toč. II.).

Naloženo je tuženicima naknaditi I. tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 47.520,00 kn, a II. tužitelju u iznosu 13.970,00 kn (toč. III.).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se pobijanu presudu preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije, a protutužbeni zahtjev prihvati uz naknadu troškova postupka.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati te nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koju ističu revidenti time da se u pobijanoj presudi protivno izričitom priznanju I. tužitelja da mu je obveza ispunjena tvrdi „da tuženici nisu u cijelosti ispunili ugovornu obvezu“.

Naime, na ročištu održanom 4. travnja 2006. I. tužitelj je iskazao da su obveze tuženika u odnosu na njega podmirene iz ugovora nazvanog „predugovor“.

Riječ je o prijašnjem ugovoru, dok je predmet spora „ugovor o kupoprodaji nekretnina“ sklopljenom 8. studenog 2004. u pogledu kojeg je u postupku utvrđeno da tuženici kao kupci nisu u cijelosti ispunili svoju obvezu isplate kupoprodajne cijene koja je prema tom ugovoru iznosila 55.000,00 EUR.

Utvrđeno je da od navedene svote tuženici nisu isplatili u cijelosti iznos od 30.000,00 EUR na kojeg glasi potvrda od 8. siječnja 2005., već samo 3.000,00 EUR pa je preostalo dugovanje na ime isplate kupovne cijene od 27.000,00 EUR te da su tuženici tijekom prvostupanjskog postupka pokušavali dokazati da su tu obvezu ispunili u cijelosti. Od dokazivanja te činjenice da su odustali tek u žalbenom stadiju postupka jer bi iz njihove žalbe proizlazilo priznanje da nisu u cijelosti ispunili svoju obvezu iako su u prvostupanjskom stadiju postupka, kako je rečeno, tvrdili suprotno. Posebno u odnosu na I. tužitelja N. P. kao suvlasnika i jednog od prodavatelja utvrđeno je da mu je ukupno isplaćeno 4.920,00 EUR, a njemu je prema ugovoru trebalo biti isplaćeno 20.000,00 EUR pa nije osnovan revizijski prigovor o postojanju proturječnosti o odlučnim činjenicama između razloga pobijane presude i sadržaja isprava i druge procesne građe u pogledu pitanja ispunjenja obveze tom tužitelju.

Zato nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju se pozivaju revidenti.

U postupku koji je prethodio reviziji sudovi su dakle utvrdili:

- da su tužitelji kao prodavatelji s tuženicima u svojstvu kupaca 8. studenog 2004. sklopili ugovor o prodaji nekretnina upisanih u zk.ul.br. 82 k.o. K. za iznos 55.000,00 EUR u domaćoj valuti te nije sporno da su tužitelji suglasno tom ugovoru predali tuženicima u posjed dio spornih nekretnina,

- da su tuženici s druge strane izvršili djelomičnu isplatu tako što su II. tužitelju D. P. putem isplate kreditne obveze isplatili 23.080,00 EUR, a trebali su 35.000,00 EUR pa je preostala razlika „11.020,00 EUR“ (pravilno 11.920,00 EUR),

- da su I. tužitelju N. P. isplatili 4.920,00 EUR dok su tom tužitelju trebali isplatiti 20.000,00 EUR (pa je riječ o razlici od 15.080,00 EUR),

- da prema rečenom u odnosu na obojicu tužitelja nije prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tužiteljima isplaćeno 27.000,00 EUR,

- da je obveza tužitelja na predaju preostalog dijela nekretnine (kancelarija) dospijevala 1. ožujka 2005., dok je prema ugovoru obveza tuženika na isplatu ostatka kupovnine dospijevala 1. travnja 2005.,

- da su tuženici kako je već istaknuto u odnosu na uplatu prema potvrdi od 8. siječnja 2005. tvrdili da su isplatili 30.000,00 EUR navodeći da su time svoju obvezu ispunili u cijelosti,

- da povodom tvrdnje tužitelja o prepravljanju iznosa iz potvrde od 3.000,00 EUR na iznos 30.000,00 EUR grafološko vještačenje nije moglo biti provedeno jer tuženici nisu dostavili izvornik potvrde, radi čega su sudovi zaključili da je riječ o uplati od svega 3.000,00 EUR,

- da su i sami tuženici, ali tek u žalbenom stadiju postupka odustali od dokazivanja činjenice da su svoju obvezu ispunili u cijelosti,

- da su tužitelji tuženicima izjavom od 13. travnja 2005. dali dodatni rok od 8 dana za ispunjenje ostatka obveze od 27.000,00 EUR, a nakon toga 22. travnja 2005. podnijeli su predmetnu tužbu.

Na osnovu rečenog i po motrištu revizijskog suda ostvarene su pretpostavke na strani tužitelja za prihvaćanje zahtjeva da je sporni ugovor o prodaji raskinut, uz vraćanje onog što su tužitelji tim ugovorom tuženicima dali, a s tim u vezi na odbijanje protutužbenog zahtjeva postavljenog na ispunjenje predmetnog ugovora.

Naime, daljnji revizijski navodi svode se na materijalnopravni prigovor da tuženici nisu bili dužni ispuniti preostali dio obaveze jer svoju obvezu koja je dospijevala ranije nisu ispunili tužitelji.

U pogledu tog materijalnopravnog prigovora valja odgovoriti da kada je iz držanja tuženika očigledno proizlazilo da oni svoju obvezu neće ispuniti u cijelosti, a nije riječ o neznatnom dijelu obveze, (te su i u ovom postupku pokušavali dokazati da su svoju obvezu ispunili u cijelosti) tada su na strani tužitelja kao prodavatelja ispunjene pretpostavke za nastupanje raskida predmetnog dvostranoobveznog ugovora u smislu odredbi čl. 124-128. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

Posebno prema odredbi čl. 128. ZOO je određeno da kada je prije isteka roka za ispunjenje obveze očito da jedna strana neće ispuniti svoju obvezu iz ugovora, druga strana je ovlaštena raskinuti ugovor.

Dakle, kada bi se uzelo da obveza tuženika nije dospjela jer tužitelji nisu ispunili svoju obvezu koja je dospijevala prije obveze tuženika, tužiteljima je pripadalo pravo da raskinu ugovor jer je iz opisanog ponašanja tuženika bilo očito da oni neće ispuniti svoju ugovornu obvezu, a nije riječ o neznatnom dijelu obveze.

Pri tome još valja istaći da spremnost tužitelja da ispune svoj preostali dio obveze sve do navedenog skrivljenog postupanja tuženika ničim nije dovedena u pitanje, a imajući na umu i to da sporna potvrda datira još od 8. siječnja 2005. te da osim toga značaj pisane izjave o raskidu ima i predmetna tužba.

Zato je pravilno prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje da je predmetni ugovor raskinut, kao i da se naloži tuženicima vratiti (odnosno predati nekretnine), a odbijen je protutužbeni zahtjev kojim je traženo daljnje ispunjenje preostalog dijela obveze iz predmetnog ugovora.

Na osnovu rečenog nisu osnovani razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, radi čega je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 3. ožujka 2009.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.