I Kž-900/2009-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 900/09-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr.sc. Zdenka Konjića, kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. I. i dr. zbog kaznenih djela iz čl. 337 st. 1 i 4 i dr. KZ odlučujući o žalbama opt. N. I. i opt. Đ. R. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 16. rujna 2009 godine, br. K-26/08 u sjednici održanoj 12. lipnja 2012 godine,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe opt. N. I. i opt. Đ. R. kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Dubrovniku, donijetom u ponovljenom postupku, proglašeni su krivima opt. N. I. zbog kaznenih djela iz čl. 337 st. 1 i 4 KZ i čl. 337 st. 1 i 3 KZ i opt. Đ. R. zbog kaznenih djela iz čl. 337 st. 1 i 4 u vezi čl. 37 KZ i čl. 337 st. 1 i 3 u vezi čl. 37 KZ, pa je opt. N. I. na temelju čl.337 st. 4 KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, a na temelju čl. 337 st. 3 KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, te je primjenom čl. 60 st. 2 c. KZ osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a opt. Đ. R. na temelju čl. 337 st. 4 u vezi čl. 37 KZ čl. 337 st. 3 u vezi čl. 37 KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a na temelju

utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, te je primjenom čl. 60 st. 2 c. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

Na temelju čl. 82 KZ optuženicima se oduzima imovinska korist pribavljena počinjenjem kaznenog djela u iznosu od 3.472,751,52 kuna, koji novčani iznos su dužni platiti u jednakim dijelovima.

Protiv ove presude podnijeli su žalbe opt. N. I. putem braniteljice J. O. C. odvjetnice iz D. i opt. Đ. R. osobno i putem branitelja T. S. odvjetnika iz D..

I Kž 900/09-6

Opt. N. I. se žali zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da ju osudi na blažu kaznu, te ukine odluku o oduzimanju imovinske koristi u dijelu u kojem je optuženica dužna platiti polovicu iznosa od 3,472.751,52 kune.

Opt. Đ. R.u žalbi koju je podnio osobno žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Opt. Đ. R. u žalbi koju je podnio putem branitelja, žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženika oslobodi od optužbe, podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da ga osudi na blažu kaznu.

U žalbi koju je podnio osobno optuženik je zatražio da bude obaviješten o sjednici vijeća, a u žalbi koju je podnio putem branitelja zatražio je da budu obaviješteni i on i njegov branitelj, čemu je udovoljeno, no opt. Đ. R. nije bilo moguće uručiti poziv, jer je na naznačenoj adresi nepoznat, a nije izvijestio sud o promjeni boravišta, dok njegov branitelj T. S. odvjetnik iz D. nije pristupio unatoč uredno primljenom pozivu, pa je sjednica drugostupanjskog vijeća održana u skladu s odredbom čl. 374 st. 4 ZKP/97 u njihovoj odsutnosti.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

U pisanom očitovanju, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Darko Klier koji sjednici nije pristupao unatoč uredno primljenoj obavijesti, pa je sjednica drugostupanjskog vijeća u skladu s odredbom čl. 374 st. 4 ZKP/97 održana u njegovoj odsutnosti, predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbenu osnovu bitne povrede odredba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 2 ZKP/97, koju opt. Đ. R. ističe u žalbi koju je podnio osobno, odgovoreno je na isti prigovor po njegovoj žalbi na presudu Županijskog suda u Dubrovniku od 22. studenog 2007 godine br. K-15/06, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 17. lipnja 2008 godine br. I Kž- 327/08, kojom je utvrđeno da su zapisnici o ispitivanju svjedoka nakon što je sud optuženiku odredio pritvor, a nije mu odmah postavljen branitelj, a na kojima se temelji prvostupanjska presuda zakoniti, što je u potpunosti obrazloženo u toj drugostupanjskoj odluci. Također nije osnovana tvrdnja u žalbi istog optuženika da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 1 t. 2 ZKP/97, jer je u ponovljenom suđenju u vijeću sudjelovao sudac porotnik koji se morao izuzeti u skladu s odredbom čl. 36 st. 1 ZKP/97, budući da je u istom sudu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom ili izvanrednim pravnom lijekom.

I Kž 900/09-6

Sudac porotnik M. B. bio je član vijeća koje je donijelo prvostupanjsku presudu dana 22. studenog 2007 godine, koja je citiranom drugostupanjskom odlukom djelomično ukinuta i vraćena u jednom dijelu na ponovljeno suđenje, pri čemu nije odlučeno da bi se suđenje moralo održati pred potpuno izmijenjenim vijećem. Prema tome, kako ovaj sudac porotnik nije sudjelovao pri donošenju odluke o kojoj bi se odlučivalo redovnim ili izvanrednim pravnim lijekom na istom sudu, a ponovljeni postupak se mogao voditi pred istim vijećem, nije bilo zakonske prepreke da kao član vijeća sudjeluje u donošenju presude, zbog čega nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 1 t. 2 ZKP/97, kako to neosnovano ističe ovaj žalitelj.

Također nije osnovana žalba opt. Đ. R. koju je podnio putem branitelja, iz osnove bitne povrede odredba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 1 t. 11 ZKP/97, s tvrdnjom da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pri čemu ustvari u žalbi osporava zaključke prvostupanjskog suda o utvrđenim činjenicama, smatrajući da takvi zaključci nemaju uporišta u provedenim dokazima, pa da stoga nisu u dovoljnoj mjeri obrazloženi u razlozima presude. Naprotiv, sud prvog stupnja analizirao je i ocijenio vrlo temeljito sve provedene dokaze i na njima utvrđene činjenice, a svoje zaključke obrazložio je u svim odlučnim činjenicama, zbog čega nije ostvarena ni ova bitna povreda odredba kaznenog postupka koja se ističe u žalbi opt. Đ. R..

Nisu također u pravu opt. N. I. i opt. Đ. R. kada u žalbama navode da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Tvrdnja iz izmijenjene obrane opt. N. I., koju ona ponavlja u žalbi, da je samo formalno bila direktorica tvrtke „R.“ d.o.o. , a da je zapravo sveukupno poslovanje obavljao opt. Đ. R. s kojim je u to vrijeme bila u emotivnoj vezi, pri čemu u žalbi čak dodaje i tvrdnju koju nije iznijela u obrani, a to je da je čak početkom 2004 godine odselila, u suprotnosti je ne samo s provedenim dokazima, nego i njenom ranijom obranom u ovom postupku, za koju neuvjerljivo tvrdi kako je tu obranu napisao njen tadašnji branitelj.

Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da ponašanje opt. N. I. u odnosu na zlouporabu položaja i ovlaštenja i opt. Đ. R. na poticanje na takvu zlouporabu, valja sagledati u cjelini, dakle od trenutka kada je kod njih stvorena prijevarna namjera na takvu vrstu zlouporabe i time pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi. Naime optuženici su prethodno i dogovorno postavili za vlasnika tvrtke A. V. za kojeg je nedvojbeno utvrđeno da, ne samo da nije imao nikakva saznanja o poslovanju tvrtke čiji je bio fiktivni vlasnik, nego niti svijest o tome, jer se radilo o teškom psihičkom bolesniku pretežno na bolničkim liječenjima, koji je odabran po optuženicima isključivo iz razloga što je kao sudionik Domovinskog rata imao povlasticu oslobođenja od plaćanja carine za uvoz strojeva i opreme za obavljanje registrirane djelatnosti, a koja činjenica je utvrđena na osnovi brojnih dokaza pravomoćnom presudom.

Nastavno, optuženici identičan modus operandi primijenili su u situaciji kada je bilo potrebno zamesti trag pri pokušaju otklanjanja mogućnosti da opt. N. I. bude odgovorna kao direktorica tvrtke pri zlouporabi ovlasti koje su proizlazile iz tog položaja, pri pribavljanju znatne imovinske koristi za sebe i opt. Đ. R. prodajom osobnih vozila u vlasništvu i posjedu tvrtke „R.“ d.o.o, na način da na njeno mjesto direktora bude postavljena osoba s lažnim identitetom. Naime, nedvojbeno je utvrđeno na osnovi provedenih personalnih i materijalnih dokaza, da je pravom M.

V. iz K. ukraden identitet, nakon što je nestala njegova osobna iskaznica koja je po nepoznatoj osobi (lažnom M. V.) uporabljena pri sačinjavanju i ovjeravanju ugovora o promjeni ovlaštene osobe kod javnog bilježnika, koji je potpisala i opt. N. I.. Već s obzirom na ovu činjenicu, sasvim je irelevantan datum ovjere (20. prosinca 2003.) kod utvrđivanja postojanja ovlasti optuženice kao odgovorne osobe, jer je

I Kž 900/09-6

ugovor sklopljen s osobom lažnog identiteta i kao što je već ranije naglašeno, namjera zlouporabe ovlasti u cilju pribavljanja znatne imovinske koristi je formirana daleko ranije, već prilikom preuzimanja osobnih vozila pretežno na temelju ugovora s „H. l.“, bez plaćanja njihove pune cijene, a u namjeri njihove daljnje prodaje, što je i ostvareno. Konačno, da je opt. N. I. i nakon takve ovjere lažne predaje ovlaštenja, zadržala sve ovlasti direktorice tvrtke, proizlazi i iz činjenice da je ova optuženica troškove putovanja nje i opt. Đ. R. u D. koncem 2003 godine, dakle nakon fingirane predaje ovlasti osobi lažnog identiteta, platila poslovnom karticom Trgovačkog društva R. d.o.o. izdanom od „E. M.“, iz čega proizlazi da zapravo u javnobilježničkom uredu nije predala poslovne kartice i ostale isprave, kako to tvrdi, a u ime tvrtke „R.“d.o.o potpisala se kao ovlaštena osoba na čeku dana 15. siječnja 2004 godine.

Pritom je pravilno i svestrano prvostupanjski sud analizirao i ocijenio iskaze kupaca automobila u svojstvu svjedoka, te osnovano prihvatio objektivnim i stručnim nalaz knjigovodstvene vještakinje koji je utemeljen na dokumentaciji i potkrijepljen iskazima svjedoka, zbog čega ni u tom dijelu žalba opt. Đ. R. nije osnovana, budući da se u najvećem dijelu svodi na promašeno polemiziranje s ocjenom pojedinih personalnih dokaza po prvostupanjskom sudu i sumnje u relevantnost knjigovodstvenog vještačenja, ignorirajući ostale provedene materijalne i personalne dokaze koji potkrjepljuju taj nalaz.

Pravilno je stoga, sud prvog stupnja zaključio da je u potpunosti dokazano da je opt. N. I. djelom opisanim pod t. 1 svojim činom ostvarila sva obilježja kaznenog djela iz čl. 337 st. 1 i 4 KZ, a djelom opisanim pod t. 2 izreke presude sva obilježja kaznenog djela iz čl. 337 st. 1 i 3 KZ, a da je opt. Đ. R. djelom opisanim pod t. 1 ostvario obilježja kaznenog djela iz čl. 337 st. 1 i 4 u vezi čl. 37 KZ, a djelom pod t. 2 kaznenog djela iz čl. 337 st. 1 i 3 u vezi čl. 37 KZ.

Također nisu u pravu opt. N. I. i opt. Đ. R. kada u žalbama navode da su izrečene kazne prestroge s obzirom na utvrđene olakotne okolnosti. Naprotiv, prvostupanjski sud je pored otegotnih okolnosti kao što su izražena upornost pri počinjenju svakog od djela i povećanu kriminalnu aktivnost optuženika, cijenio kod opt. N. I. činjenicu da je u vrijeme počinjena djela bila mlada i životno neiskusna osoba kao olakotne okolnosti, što se i ističe u žalbi, a kod opt. Đ. R. kao olakotnu okolnost cijenio je činjenicu da je otac malodobnog djeteta. Stoga se, kako pojedinačno utvrđene, tako i jedinstveno izrečena kazna zatvora svakom od optuženika ukazuje primjerenima svim utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima i težini svakog od djela, pa je i po stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske takvim kaznama moguće ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

Nije u pravu opt. N. I. kada u žalbi navodi da nije osnovana odluka o oduzimanju imovinske koristi, s tvrdnjom da nije dokazano da je ona pribavila protupravnu imovinsku korist. Naprotiv, u postupku je utvrđeno, a što je naprijed obrazloženo, da je ova optuženica na poticanje opt. Đ. R. zloupotrijebila svoj položaj i ovlaštenje kako bi zajedno s opt. Đ. R. pribavila i podijelila protupravnu imovinsku korist, a njena visina je također u potpunosti dokazana. Kako u skladu s odredbom čl. 82 st. 1 KZ nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, to je osnovano prvostupanjski sud odlučio da su optuženici dužni na jednake dijelove platiti novčani iznos od 3,472.751,52 kune kao imovinsku korist pribavljenu počinjenjem kaznenih djela.

I Kž 900/09-6

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 379 st. 1 t. 1 i 2 ZKP/97 nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to je po odredbi čl. 387 ZKP/97 presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu, 12. lipnja 2012 godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Martina Slunjski, v. r.

dr. sc. Zdenko Konjić, v. r.