Rev-2601/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2601/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Jakoba Miletića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. D. iz S., zastupane po punomoćnicima M. Z. i I. Z.-B., odvjetnicima iz L., protiv tuženika I. autoprijevozničkog poduzeća p. o. L., zastupanog po punomoćniku M. K. i Zajednice osiguranja osoba i imovine C. d.d. Z., Poslovna jedinica P., zastupane po punomoćniku V. K., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Puli od 27. VI. 1991. godine br. Gž-742/91-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli od 24. XII. 1990. godine br. P-296/90-8, u sjednici održanoj dana 31. kolovoza 1994. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija se tužiteljice prihvaća, pa se preinačuju obje nižestupanjske presude tako da su tuženici dužni platiti tužiteljici i daljnji iznos od 198 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. XII. 1990. godine kao i naknaditi cjelokupni parnični trošak u iznosu od 23,16 kuna a sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja tuženici su obvezani da isplate tužiteljici na ime nematerijalne štete novčani iznos od 120.000 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počam od 24. XII. 1990. godine pa do isplate glavnice kao i uz naknadu parničnih troškova od 4.412,90 dinara, sve u roku od 15 dana dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

Presudom suda drugog stupnja djelomično je uvažena žalba tuženika a odbijena žalba tužiteljice pa je preinačena djelomično presuda suda prvog stupnja tako da su tuženici obvezani da tužiteljici isplate na ime naknade nematerijalne štete iznos od 72.000 dinara sa zakonskom zateznom kamatom kao i naknade parnični trošak u iznosu od 3.500 dinara sve u roku od 15 dana dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tužiteljica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava smatrajući da su oba nižestupanjska suda pogrešno stali na stanovište daje ona sama doprinijela nastanku nesreće, kao i određivanju visine novčane naknade za pojedine vidove neimovinske štete, uz prijedlog da se "revizija prihvati i izmjeni presuda suda drugog stupnja".

Revizija (pravovremena, potpuna i dopuštena) dostavljena je tuženicima i nadležnom državnom odvjetništvu, ali na reviziju nije odgovoreno niti je dostavljeno izjašnjenje.

Revizija je osnovana.

Tužiteljica je dana 19. VIII. 1988. godine u toku vožnje u autobusu prvotuženika kao putnik zadobila ozljede prilikom pada koji je uslijedio zbog naglog kočenja vozača tog autobusa u nepreglednom zavoju, a na uskoj cesti u trenutku kada mu je ususret dolazilo drugo vozilo (to su utvrđenja sudova).

S obzirom daje prvotuženik istakao prigovor krivnje tužiteljice a koja da se sastojala u tome što je tužiteljica stajala za vrijeme vožnje iako je bilo slobodnih mjesta i na to upozorena, to su oba nižestupanjska suda utvrdila postojanje njezine suodgovornosti: 60% prema ocjeni drugostupanjskog suda, a 50% prema ocjeni prvostupanjskog suda - za štetu koja je nastala zadobivanjem povrede: prijeloma gornjeg dijela desne nadlaktične kosti i iščašenja desnog ramena te prijeloma čašice zgloba.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju u prvostupanjskoj presudi, a koje je prihvatio i drugostupanjski sud u cijelosti proizlazi:

- tužiteljica je bila putnik u autobusu prvotuženika na lokalnoj relaciji S.-L.;

- tužiteljica je invalid i ima ukočeni kuk i u hodu se služi štapom;

- kao takva invalidna osoba teško može sjediti u autobusu i uvijek kada putuje autobusom stoji;

- u autobusu tuženika tužiteljica se jednom rukom držala za "rukohvat na stropu autobusa", a u drugoj je ruci držala štap i buket cvijeća.

Pitanje odgovornosti prvotuženika iz ugovornog je odnosa sa tužiteljicom, a reguliranog Zakonom o ugovorima u prijevozu u cestovnom saobraćaju (SI. 1. SFRJ br. 2/74), pa je tako odredbom čl. 8. propisana obveza prvotuženika kao prijevoznika da je dužan prevesti putnika uz one uvjete ugodnosti i higijene što se prema vrsti prijevoza vozila i trajanja putovanja smatraju potrebnima.

Takva zakonska odredba, a koja se primjenjuje u ovom slučaju na ugovorni odnos stranaka obvezuje prvotuženika da prijevoz i na lokalnim relacijama bude prilagođen ugodnosti vožnje, a to sigurno nije kada vozač prvotuženika, koji inače vozi na toj relaciji poznat mu je put, u nepreglednom zavoju na uskoj cesti vozi tako da ne prilagodi brzinu vožnje takvim uvjetima, što je pak protivno odredbi čl. 45. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama (Sl. l. SFRJ br. 63/80) što je i izazvalo naglo kočenje kada mu je upravo na tom mjestu ususret naišlo vozilo.

Zato je prvotuženik odgovoran za štetu tužiteljici i to u cijelosti, jer iako oba nižestupanjska suda smatraju daje tužiteljica suodgovorna zato stoje kao putnik u autobusu stajala, pogrešno tumače njezin način ponašanja u vožnji kao putnika. To zato jer kada se je tužiteljica "držala za rukohvat na stropu autobusa" tada već ta činjenica ukazuje da se u takvu autobusu prvotuženika putnici prevoze i u stojećem položaju, pa kada tužiteljica kao invalidna osoba nije mogla sjediti, stajanje u autobusu nije postupak protivan uvjetima koje je prijevoznik prvotuženik osigurao za prijevoz.

Prema tome budući da je tužiteljica pak zbog naglog kočenja vozača autobusa prvotuženika, a što se ne može smatrati "normalnom pojavom takve vožnje" kako to ocjenjuje drugostupanjski sud, koja bi pak oslobodila prvotuženika kao prijevoznika, pa niti u dijelu od obveze da putnike prevozi u uvjetima ugodnosti što znači i takve vožnje u kojoj nema naglog zaustavljanja zbog neprilagođavanja uvjetima vožnje na cesti od strane vozača prvotuženika, to prvotuženik u cijelosti odgovara za štetu koju tužiteljica trpi zbog takvog načina vožnje.

To ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnopravnih odredaba kada je u pitanju odgovornost za nastalu štetu, a s obzirom da su pogrešno primijenjene i odredbe čl. 200. st.

1. i 2. Zakona o obveznim odnosima u utvrđenju visine pravične novčane naknade za pojedine vidove nematerijalne štete, to je i u odnosu na te i takve novčane zahtjeve valjalo u cijelosti uvažiti reviziju tužiteljice.

Za pretrpljene fizičke boli s obzirom na intenzitet i trajanje i postojanje drugih smetnji koje su pratile tok izlječenja tužiteljice primjerena je pravična novčana naknada u zatraženom iznosu od tadašnjih 100.000 dinara - sada 100 kuna.

Trajne posljedice za tužiteljičinu dob od 61 godinu koje se manifestiraju u smanjenoj funkciji ukočenosti ramena u nepovoljnom položaju sa potrebom do 35% ulaganja napora u savladavanju životnih aktivnosti daje osnova za pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene duševne boli zbog gubitka životnih aktivnosti u zatraženom iznosu od 200.000 tadašnjih dinara - odnosno 200 kuna.

U odnosu na zahtjev za novčanu naknadu za naruženost pobijana odluka je utvrdila već iznos od 10.000 tadašnjih dinara - 10 kuna kao primjerenu novčanu naknadu.

Zbog svega izloženog valjalo je preinačiti nižestupanjske presude usvajanjem u cijelosti tužbenih zahtjeva za naknadu neimovinske štete, pa se tuženici obvezuju da tu visinu novčane naknade tužiteljici plate (sve to temeljem odredbe čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku). Pri tome se napominje da u postupku nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. i 155.

ZPP.

U Zagrebu, 31. kolovoza 1994. godine

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.