I Kž-762/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 762/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr. Berislava kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K. A., zbog krivičnog djela iz čl. 41. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 13. rujna 1991. br. K 284/90, u sjednici održanoj 18. ožujka 1992, saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Hranjski Marijana,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. K. A. kao neosnovana i potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 13. rujna 1991. K 284/90 oglašen je krivim opt. K. A. zbog kriv.djela iz čl. 41. st. 1. KZH, za koje mu je djelo na temelju čl. 52. preuzetog KZJ izrečena uvjetna osuda, a na temelju čl. 41. st. 1. KZH utvrdjena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, za koju je odredjeno da se neće izvršiti ako optuženik za vrijeme od dvije godine ne učini drugo kriv.djelo.

Na temelju čl. 98. st. 4. preuzetog ZKP optuženik je oslobodjen od dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik putem branitelja odvj. Ž. M. iz Z. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se ta presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje ili da se preinači "u smislu razloga" te žalbe, a kojima se ide za tim da djelo bude kvalificirano po čl. 42. st. 1. KZH (laka tjelesna povreda).

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javni tužilac Hrvatske razmatrajući na temelju čl. 370. st. 2. preuzetog ZKP ovaj predmet, pismeno je predložio da se žalba optuženika kao neosnovana odbije.

I Kž 762/1991-3

Nije postupljeno po zahtjevu žalitelja da se njegovog branitelja obavijesti o sjednici drugostepenog vijeća, jer je čl. 20. Uredbe o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske odredjeno da se ne primjenjuje čl. 371. st. 1, 2. i 4. preuzetog ZKP, o dužnosti obavještavanja stranaka o drugostepenoj sjednici.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj vidi bitnu povredu odredaba krivičnog postupka u okolnosti što je javni tužilac izvršio izmjenu činjeničnog opisa djela pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. preuzetog KZJ (za koje ga je djelo teretio optužnicom) umetanjem u činjenični opis djela navoda da je optuženik postupao (u toj optužnici na pobliže opisani način) u namjeri da oštećenika liši života, jer da za izmjenu optužnice nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 337. ZKP, budući da se u odnosu na prvobitno postavljenu optužbu činjenično stanje nije izmijenilo, pa smatra da je time optužba prekoračena.

Ovaj prigovor ne stoji.

Prekoračenje optužbe može biti učinjeno samo presudom a ne optužbom.Prekoračenje optužbe, a time i bitna postupovna povreda iz čl. 364. st. 1. toč. 9. preuzetog ZKP postoji samo onda kada je presuda donesena protivno čl. 346. st. 1. preuzetog ZKP, tj. ako se presuda ne odnosi na osobu koja je optužena i na djelo koje je predmet optužbe (sadržane u podnesenoj odnosno na glavnoj raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici). Izmjena optužbe, ako bi i bila učinjena protivno čl. 337. st. 1. ZKP (a što u ovom slučaju nije učinjeno, jer je do intervencije u opisu djela optužnice došlo još prije započinjanja glavne rasprave i ta je intervencija samo preciziranje činjeničnog opisa optužnice a ne izmjena), ne predstavlja bitnu postupovnu povredu, pa ni onu iz čl. 364. st. 2. ZKP kako to konstruira žalitelj, jer se bitne postupovne povrede čine samo presudom, a ne optužbom, kako je to već naglašeno. U konkretnom slučaju medjutim isticanje ovog prigovora posve je promašeno već i stoga što pobijana presuda nije prihvatila dio inkriminacije o postupanju optuženika u namjeri da oštećenika liši života, te optuženika oglasila krivim za umišljajno nanošenje teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. KZH kako je to takodjer već izneseno.

Žalitelj tvrdi da je presuda u dispozitivu neodredjena i u razlozima kontradiktorna, a to bi se ogledalo u tome što je, medju ostalim, navedeno da je do inkriminiranog dogadjaja (kada je optuženik nesporno u garderobi stambenog objekta u izgradnji dana 8. lipnja 1990. oko 10 sati u Zagrebu udario metalnim dijelom lopate po glavi ošt. M. M., zadavši mu razderotinu lijeve strane čela s posljedičnom moždanom komom) došlo nakon prepirke i naguravanja, a koje su okolnosti (prepirka i naguravanje) prema stanovištu žalitelja trebale biti konkretizirane, jer da su pravno relevantne za ocjenu optuženikovog postupka, a to pogotovo i stoga što je utvrdjeno

I Kž 762/1991-3

da je optuženik zadao udar oštećeniku lopatom po glavi dok se ovaj pridizao s poda.

I ovaj je prigovor neosnovan.

Suprotno iznesenom, izreka je vrlo odredjena, jasna i razumljiva kako u opisu zbivanja o sebi, tako i s aspekta primjene krivičnog zakona, pri čemu je zapravo žalitelj taj koji je neodredjen, jer ne navodi koje bi pravne konzekvence po njegovoj ocjeni trebale slijediti, kada bi(kako on to zahtijeva) bilo pojašnjeno u čemu se sastojala prepirka i naguravanje. Uz to je žalitelj i kontradiktoran, jer kada upire na utvrdjenje da je optuženik zadao oštećeniku udarac lopatom po glavi dok se ovaj pridizao s tla, onda upravo takva situacija po logici stvari, a kako je to ispravno utvrdio i prvostepeni sud, isključuje postupanje u nužnoj obrani (jer i nije sporno da oštećenik nije imao ništa u rukama) a žalitelj u kontekstu ipak smjera (iako ni to ne iznosi dovoljno precizno) da postupak optuženika bude cijenjen u smislu čl. 9. preuzetog KZJ kao nužna obrana (kako se optuženik tokom postupka branio).

U dijelu žalbe zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja optuženik prigovara što se ono temelji uglavnom na iskazu oštećenika kao svjedoka, što žalba smatra nepravilnim kako stoga što je sudskomedicinski vještak ostavio mogućnost obje verzije dogadjaja - one oštećenika i one optuženika - tako i stoga što je oštećenik svoj iskaz mijenjao (na glavnoj raspravi u odnosu na onaj iz istrage), a u inkriminirano je vrijeme bio i alkoholiziran zbog čega su mu perceptivne sposobnosti bile umanjene. Pri tome žalitelj ni ovdje ne navodi odredjeno koje bi činjenice pobijanom presudom bile pogrešno utvrdjene.

Oštećenikov iskaz s glavne rasprave je glede bitnih pojedinosti dogadjanja uglavnom sukladan iskazu iz istrage,osim što je na glavnoj raspravi iskazao da je on - oštećenik - udario optuženika, dok je u istrazi govorio samo o naguravanju. U pogledu okolnosti da je udarac lopatom po glavi dobio od optuženika u času dok se nalazio na podu, odnosno dok se pridizao s poda, a jer je u medjusobnom naguravanju do kojeg je došlo nakon što je on prvi udario optuženika - pao na pod. Budući da nije sporno - jer su u tome suglasni i optuženik i oštećenik - da je oštećenik prvi izazvao i prepirku, a utvrdjeno je da je oštećenik optuženika i udario, kako je to na osnovu iskazivanja oštećenika s glavne rasprave prihvaćeno, u korist a ne na štetu optuženika, ispravno je pobijana presuda utvrdila činjenicu da je optuženik udario oštećenika lopatom po glavi upravo u času kada je ovaj bio na tlu i pridizao se, jer je oštećeniku u tom dijelu iskaza svakako trebalo povjerovati. Ovo pogotovo i stoga što oštećenik izričito iskazuje da za krivični progon optuženika nije zainteresiran, da je prihvatio ispriku optuženika i da naknadu štete ne traži. Upravo je stoga s razlogom isključeno da se optuženik brani od istovremenog i protupravnog napada oštećenika kada ga je udario lopatom po glavi, a prethodno ponašanje oštećenika kada je izazvao prepirku i naguravanje ocijenjeno doprinosom djelu. U tom svjetlu mišljenje liječnika

I Kž 762/1991-3

vještaka koji se nije mogao izjasniti u kakvom se položaju nalazio oštećenik u času kada je bio udaren ne dovodi u dvojbu iskaz oštećenika, a niti sam po sebi čini obranu optuženika prihvatljivom. Zato ovaj sud prihvaća činjenično stanje kako ga je ispravnom ocjenom izvedenih dokaza utvrido prvostepeni sud, a žalbu optuženika zbog pogrešno utvrdjeno činjeničnog stanja - neosnovanom.

U žalbi se ne precizira u čemu bi činjenično stanje bilo nepotpuno, pa se to ne može razabrati ni iz konteksta žalbe, zbog čega na taj osnov nema posebnog osvrta.

Pobijana presuda je ispitana i glede odluke o krivičnoj sankciji, jer je i taj žalbeni osnov implicite sadržan na temelju čl. 379. preuzetog ZKP u žalbi izjavljenoj zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja u korist optuženika. Pri tome je ocijenjeno da izrečena uvjetna osuda - nije ni u kom slučaju prestroga krivična sankcija, već naprotiv, a iz razloga opširno navedenih u obrazloženju, primjerena i potrebna za ostvarenje zakonom očekivane svrhe u smislu čl. 5, 33. i 51. preuzetog KZJ, pa je i taj dio žalbe valjalo odbiti kao neosnovan.

Zbog iznesenih razloga u cijelosti je na temelju čl. 384. preuzetog ZKP odbijena optuženikova žalba i presuda suda prvog stupnja potvrdjena.

U Zagrebu, 18. ožujka 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak Bosanac Zlata, v.r.

Pavišić dr Berislav, v. r.