I Kž-474/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-474/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V ATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Neve Šibl, kao predsjednice vijeća, te Ane Garačić, Milana Gudelja, Marijana Hranjskog i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. I. zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 2. i 5. OKZRH i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 6. srpnja 1998. godine broj K-41/98, u sjednici održanoj 26. svibnja 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom na temelju čl. 354. st. 1. toč. 3. ZKP opt. B.I. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 196. st. 2. OKZRH (pod toč. 1.) i kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 206. st. 2. u svezi st. 1. KZRH, pobliže činjenično opisano u izreci te presude.

Istom presudom na temelju čl. 353. st. 1. toč. 3. ZKP protiv opt. B.I. odbijena je optužba da bi počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 196. st .5. OKZRH.

Po čl. 123. ZKP odlučeno je da troškovi krivičnom postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda a od optuženika je po čl. 463. ZKP oduzeta opojna droga heroin i marihuana, te sredstva za spravljanje droge.

Protiv te presude žalbu je uložio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom dopisu od 16. studenog 1998. godine broj DOKŽ-1123/98 predložio je da se žalba državnog odvjetnika usvoji iz razloga kako se u žalbi obrazlaže.

Žalba nije osnovana.

Sud je prvostupanjsku presudu ispitao u dijelu koji se pobija žalbom, ali je po službenoj dužnosti, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97 ispitao je li počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 1., 5., 6., 7.-10. ZKP, te utvrdio da navedene postupovne povrede nisu ostvarene.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na krivično djelo pod toč. 1. pobijane presude, iz sadržaja žalbe državnog odvjetnika proizlazi da sud prvog stupnja nije dovoljno kritički analizirao obranu opt. B.I. već je olako prihvatio njegove tvrdnje da je navedenu količinu droge držao radi vlastite uporabe. Jednako tako, u nastavku žalbe, a što se tiče kaznenog djela pod toč. 2., državni odvjetnik navodi da smatra da je prvostupanjski sud pogrešno uzeo i ocijenio iskaz svjedoka D.V. kao uvjerljiv i objektivan kada je svjedok naveo da je upravo on sporne registarske tablice stavio na vozilo, iako se ovaj svjedok s obzirom na protek vremena ničeg drugog ne sjeća, a u vrijeme kada je zaustavljen po policiji svjedok je upravljao automobilom na kojem su bile postavljene registarske pločice sa drugog automobila koji je ranije bio u vlasništvu optuženika, a za sve to vrijeme optuženik je sjedio na mjestu suvozača, pa državni odvjetnik smatra da je optuženik počinitelj i ovog kaznenog djela, a da je svjedok D.V., kao prijatelj optuženika, dao takav iskaz da bi mu pomogao, da bi u konačnici optuženik izbjegao kaznenu odgovornost za kazneno djelo krivotvorenja isprave.

Osim dokaznog materijala, izloženog u obrazloženju pobijane presude, žalitelj suprostavlja svoje subjektivno viđenje činjeničnog stanja i sugerira zaključak da je optuženik počinio oba kaznena djela zbog kojih je optužen, te u skladu s tim i stavlja žalbeni prigovor za ukidanjem pobijane presude.

Međutim, protivno ovakvom stajalištu žalitelja, sud prvog stupnja obranu optuženika je analizirao i temeljito ispitao, a sve izvedene dokaze, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, svestrano i kritički je ocijenio i na temelju takve ocjene rezultata dokaznog postupka, u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza u kaznenom postupku, izveo je jedini pravilan i logičan zaključak, da nije dokazano da bi optuženik počinio kaznena djela pod toč. 1. i 2. iz čl. 196. st. 2. OKZRH i čl. 206. st. 2. u svezi st. 1. KZRH za koje je optužen. Ovakav zaključak suda prvog stupnja nije uspješno doveden u sumnju žalbenim navodima koji se svode na preocjenu izvedenih dokaza, napose obrane optuženika i iskaza preslušanih svjedoka, na osnovi subjektivnog viđenja i općeg dojma žalitelja, što objektivno predstavlja pobijanje sudačkog uvjerenja, koje je na zakonu utemeljeno, i prema kojem pravo suda da ocijenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima, pa dakako ni onih činjenica koje neposredno utječu na primjenu zakona, tj. odlučnih činjenica, kao što je u ovom slučaju pitanje da li je optuženik držao drogu radi prodaje ili za vlastitu uporabu, odnosno da li je lažnu ispravu upotrijebio kao pravu.

Naime, a što se tiče kaznenog djela pod toč. 1., optuženik je u svojoj obrani naveo da je uživatelj heroina, drogu koja je kod njega pronađena držao je za vlastite potrebe, ne samo da je on ovisnik već je ovisnik o drogama i njegova supruga O.I., a iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra dr. E.Ž. proizlazi da je optuženik dnevno koristio veliku količinu droge, njegova dnevna potreba iznosila je do 1,5 grama koje je uzimao više puta dnevno ušmrkavanjem. Budući da drugim dokazima, teza obrane nije pobijena niti je teza optužbe potvrđena, uključujući i iskaze preslušanih svjedoka, ispravno je postupio prvostupanjski sud kada je u skladu s principom "in dubio pro reo", na temelju čl. 354. st. 1. toč. 3. ZKP optuženika oslobodio od optužbe za počinjenje kaznenog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH. Prihvaćajući, dakle, kao pravilne razloge kojima se rukovodio sud prvog stupnja pri utvrđivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženika (za kazneno djelo pod toč. 1.), treba u vezi sa žalbenim navodima dodati da okolnost što je kod optuženika pronađena određena količina novčanih sredstava nema ono značenje koje mu pridaje žalba i u kojem se navodi da je optuženik, s obzirom da je ovisnik, a droga je skupa, morao upravo trgovinom heroinom pribavljati sredstva za kupnju heroina za vlastite potrebe, što predstavlja samo pretpostavku žalitelja za koju nema realne podloge u spisu predmeta.

Što se tiče krivičnog djela pod toč. 2. prvostupanjski sud je povjerovao u obranu optuženika u kojoj on navodi da na vozilo marke "Renault 4" nije stavio tablice vozila koje je ranije imao u posjedu, a da je te tablice mogao postaviti ili majstor kod kojeg je automobil "Renault 4" bio na popravku ili V., njegov prijatelj, koji je automobil koristio. Opravdano je sud povjerovao u ovakvu obranu optuženika, koja je potvrđena i iskazom svjedoka V. koji je naveo da je u prtljažniku automobila vidio registarske pločice te ih je stavio na automobil "Renault 4" u uvjerenju da one pripadaju upravo tome vozilu, pa kod ovakvog stanja stvari, a u nedostatku bilo kojih drugih dokaza, prvostupanjski sud je opravdano presudio u korist optuženika te ga oslobodio od odgovornosti i za ovo kazneno djelo jer u tijeku postupka nije utvrđeno da je upravo optuženik počinio kazneno djelo krivotvorenja isprave na taj način da je na svoje vozilo postavio registarske pločice koje su pripadale drugom vozilu.

Prema tome, bitno je u ovom slučaju da provedenim dokazima obrana optuženika ni za jedno kazneno djelo nije isključena, pa je kao rezultat slobodne ocjene izvedenih dokaza pravilan i zaključak suda prvog stupnja da nije dokazano da bi optuženik počinio kaznena djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH i čl. 206. st. 2. u svezi st. 1. KZRH za koje je optužen. Radi iznesenog valjalo je žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 26. svibnja 1999. godine.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Neva Šibl, v.r.