Rev-839/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 839/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. V. R., 2. B. R., 3. mldb. Z. R. i 4. mldb. M. R., svih iz S., zastupanih po zajedničkom punomoćniku Odvjetničkom uredu Š. i V., odvjetnicima iz R., protiv tuženika 1. Republike Hrvatske, zastupane po Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske i 2. Grada Senja, Ureda za obranu, radi naknade štete, rješavajući reviziju svih tužitelja i svih tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gospiću od 24. siječnja 1996. godine, br. Gž- 142/94-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Senju od 06. svibnja 1994. godine, broj P-94/93-19, u sjednici održanoj dana 30. ožujka 2005. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija I-tužiteljice V. R. u odnosu na I-tuženicu Republiku Hrvatsku i preinačuje presuda Općinskog suda u Senju od 06. svibnja 1994. godine, br. P- 94/93-19 i presuda Županijskog suda u Gospiću od 24. siječnja 1996. godine, broj Gž-142/94- 2 i sudi:

Tuženica Republika Hrvatska dužna je naknaditi I-tužiteljici V. R. s osnove fizičkih boli daljnji iznos od 8.000,00 kn, a s osnova duševnih boli zbog smanjene životne aktivnosti daljnji iznos od još 50.000,00 kn, tj. ukupno po ovim osnovama daljnji iznos od još 58.000,00 kn, sa propisanom zateznom kamatom na taj iznos od 06. svibnja 1994. godine, do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

U preostalom se dijelu revizija I-tužiteljice V. R. u odnosu na I-tuženicu Republiku Hrvatsku, te u cijelosti revizija ove tuženice u odnosu na ovu tužiteljicu, kao neosnovane odbijaju.

Prihvaća se revizija II-tuženika Grada Senja i tužitelja V. R., B. R., mldb. Z. R. i mldb. M. R. u odnosu na ovog tuženika, te tužitelja B. R., mldb. Z. R. i mldb. M. R. u odnosu na I- tuženicu Republiku Hrvatsku kao i revizija ove tuženice u odnosu na ove tužiteljice i u tom dijelu presuda Općinskog suda Senju od 06. svibnja 1994. godine, broj P-94/93-19 i presuda Županijskog suda u Gospiću od 24. siječnja 1996. godine, br. Gž-142/94-2 ukidaju zajedno sa odlukom o parničnom trošku u odnosu na sve tužitelje i sve tuženike i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke tuženicima je naloženo isplatiti I- tužiteljici V. R. na ime nematerijalne štete iznos od 45.000,00 kn na ime fizičkih boli, iznos od 35.000,00 kn na ime duševnih boli zbog naruženosti, iznos od 130.000,00 kn na ime duševnih boli zbog smanjenja životnih aktiviteta, iznos od 20.000,00 kn za pretrpljeni strah, iznos od 16.000,00 kn na ime tuđe pomoći i njege i iznos od 2.000,00 kn na ime pojačane ishrane sa zakonskom zateznom kamatom od dana zaključenja glavne rasprave, tj. 06. svibnja 1994. godine, do isplate, te joj naknaditi materijalnu štetu s naslova izgubljene zarade u iznosu od 2.862,17 kn sa propisanom zateznom kamatom i to na iznos od 1.989,56 kn od 01. listopada 1993. godine, pa do isplate, na iznos od 333,18 kn od 01. listopada 1993. godine, pa do isplate, na iznos od 179,19 kn od 01. studenoga 1993. godine, pa do isplate, na iznos od 189,56 kn od 01. prosinca 1993. godine, pa do isplate i na iznos od 172,66 kn od 01. siječnja 1994. godine, pa do isplate.

U toč. II. izreke naloženo je tuženicima isplatiti II-tužitelju B. R. iznos od 30.000,00 kn na ime duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta bračnog druga sa zakonskom kamatom od 06. svibnja 1994. godine, pa do isplate, dok je u toč. III. izreke sa preostalim dijelom od 40.000,00 kn ovaj tužitelj odbijen.

U toč. IV., V. i VI. izreke naloženo je tuženicima isplatiti III-tužitelju Z. R. i IV- tužitelju mldb. M. R. svakome iznos od 25.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 06. svibnja 1994. godine, pa do isplate, dok su sa preostalim dijelom svako od ovih tužitelja, a u iznosu od 40.000,00 kn odbijeni.

U toč. VII. izreke tuženicima je naloženo naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 23.200,00 kn sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Presudom suda drugog stupnja djelomično su prihvaćene žalbe I-tuženice Republike Hrvatske i II-tuženika Grada Senja, pa je gore navedena prvostupanjska presuda djelomično preinačena tako što je u toč. I. izreke naloženo tuženicima isplatiti I-tužiteljici V. R. na ime nematerijalne štete iznos od 30.000,00 kn na ime fizičkih boli, iznos od 15.000,00 kn na ime duševnih boli zbog naruženosti, iznos od 80.000,00 kn na ime duševnih boli zbog umanjenja životnih aktivnosti, iznos od 12.000,00 kn na ime pretrpljenog straha, iznos od 10.000,00 kn na ime tuđe pomoći i njege i iznos od 2.000,00 kn na ime pojačane ishrane, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 06. svibnja 1994. godine, pa do isplate, te joj naknaditi materijalnu štetu u iznosu od 2.862,00 kn s naslova izgubljene zarade sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 1.989,00 kn od 01. listopada 1993. godine, pa do isplate, na iznos od 331,00 kn od 01. listopada 1993. godine, pa do isplate, na iznos od 179,00 kn od 01. studenoga 1993. godine, pa do isplate, na iznos od 189,00 kn od 01. prosinca 1993. godine, i na iznos od 172,00 kn od 01. siječnja 1994. godine, pa do isplate.

Istom je presudom naloženo tuženicima isplatiti II-tužitelju B. R. iznos od 20.000,00 kn na ime duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta bračnog druga sa zakonskom zateznom kamatom od 6. svibnja 1994. godine, do isplate.

Ujedno je tuženicima naloženo isplatiti III-tužitelju mldb. Z. R. i IV-tužitelju mldb. M. R. svakome iznos od 15.000,00 kn na ime duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta roditelja sa zakonskom zateznom kamatom od 6. svibnja 1994. godine, pa do isplate.

U preostalom su dijelu žalbe II, III i IV-tužitelja kao i žalbe I i II-tuženika odbijene, a prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili svi tužitelji pozivajući se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa su predložili da se nižestupanjske presude preinače, tako što bi se u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev svih tužitelja, a tuženiku naložilo naknadu parničnog troška tužiteljima zajedno s troškovima i revizije.

Tužitelji su zatražili i oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi.

U reviziji I-tuženica se pak poziva na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, smatrajući dosuđene naknade previsokima, pa je predložila da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se one preinače u smislu revizijskih navoda.

II-tuženik se u reviziji poziva na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava ustrajući na prigovoru promašene pasivne legitimacije za ovog tuženika, a prigovara i visini, pa predlaže da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno da se nižestupanjske presude preinače i u odnosu na ovog tuženika tužbeni zahtjev u cijelosti odbije. Pobija i odluku o parničnom trošku.

Protivne stranke na izjavljene revizije nisu odgovorile, a nadležni se državni odvjetnik o revizijama nije izjasnio.

Revizija I-tužiteljice u odnosu na I-tuženicu je djelomično osnovana, dok je revizija I- tuženice u odnosu na ovu tužiteljicu u cijelosti neosnovana.

Revizija II-tuženika Grada Senja u odnosu na sve tužitelje osnovana je u cijelosti kao i svih tužitelja u odnosu na ovog tuženika kao što je u cijelosti osnovana revizija tužitelja pod II, III i IV u odnosu na I-tuženicu Republiku Hrvatsku i revizija ove tuženice u odnosu na ove tužitelje.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), sukladno čl. 386. ZPP, ovaj je revizijski sud utvrdio da nisu ostvareni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka i to kako onaj istaknut u reviziji II-tuženika, tako niti onaj na kojega ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Međutim, materijalno je pravo u postupku djelomično pogrešno primijenjeno, a djelomično se zbog nedostatka odlučnih činjenica ne može ispitati.

Naime, nije sporno da je tužiteljica nastradala na radu kao službenik Ureda za obranu dana 15. ožujka 1993. godine na način da je zadobila ustrijelnu ranu koju joj je zadao T. N., tada pripadnik Vojne policije, a koja je rana bila po život opasna.

Ured za obranu u to je vrijeme bio Općinski organ uprave. Tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani (“Narodne novine”, broj 49/93), a koje je stupanje na snagu uslijedilo 26. svibnja 1993. godine, i to slijedom njegova čl. 46. prestaju sa radom Uredi za obranu kao općinski organi uprave, a poslove, zadatke, te djelatnike ovih ureda preuzima Ministarstvo obrane. Prema tome, na dan štetnog događaja Ured za obranu, u kojem je tužiteljica bila zaposlena i doživjela nezgodu na radu, bio je organ uprave Grada Senja, zbog čega je ovaj tuženik, a suprotno reviziji, pasivno legitimiran u ovome postupku.

Predleži, a suprotno reviziji, i njegova odgovornost tužiteljima za naknadu im nastale štete, jer je tužiteljica štetu pretrpjela na radu. Ovo sve dok se ne dokažu razlozi za eventualno oslobođenje od ove odgovornosti. Naime, tužiteljica je nastradala kao službenica Ureda za obranu, pa se ona ne može smatrati osobom na službi u oružanim snagama. Zato se na nju, sukladno odredbi iz čl. 172. st. 1. Zakona o obrani primjenjuju opći propisi koji su važili za službenike u tijelima državne uprave, a to je za konkretni slučaj Zakon o upravi (“Narodne novine”, broj 16/78, 50/78, 29/85, 41/90, 47/90 i 53a/91 – dalje ZU). No pitanje odgovornosti za štetu na radu i u svezi s radom nisu regulirana odredbama ZU, pa se sukladno čl. 299. ZU konkretni slučaj ima raspraviti primjenom odredbi tada važećeg Zakona o radnim odnosima (pročišćeni tekst - “Narodne novine”, broj 25/92. – dalje ZRO) odnosno Zakona o zaštiti na radu (“Narodne novine”, broj 19/83, 17/83 – dalje ZZR).

Sukladno odredbi iz čl. 6. ZZR predleži objektivna odgovornost tuženika Grada Senja za nastalu štetu tužiteljici. Ovaj se tuženik može ekskulpirati od odgovornosti ako dokaže okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost, a to su viša sila, protupravno djelovanje treće osobe ili krivnja samog oštećenika, tj. u konkretnom slučaju tužiteljice.

U konkretnom slučaju utvrđeno je da je direktni štetnik T. N., tada pripadnik Vojne policije. Tuženik Grad Senj, se između ostalog, zbog toga i pozivao na odgovornost tuženice Republike Hrvatske za svog djelatnika, u kojem je prigovoru zato sadržan i prigovor ekskulpacije krivnjom trećeg. Ovim se pitanjima nižestupanjski sudovi nisu bavili, pa se utoliko u tom dijelu pravilnost u primjeni materijalnog prava ne može ispitati. Potrebno je stoga utvrditi u kojem se svojstvu i iz kojih razloga T. N. zatekao u prostorijama Ureda za obranu Senj na dan štetnog događaja, kada je ispaljivanjem metka, nehotice prostrijelio i povrijedio tužiteljicu. O tim utvrđenjima ovisi zaključak o postojanju okolnosti za eventualnu ekskulpaciju tuženika Grada Senja od odgovornosti za naknadu nastale štete tužiteljici, pa tako i ostalim tužiteljima, o čemu ovisi i da li će pored Republike Hrvatske, tužiteljima za štetu odgovarati i ovaj tuženik.

Utoliko za sada nisu ostvareni uvjeti za ocjenu niti visine postavljenog tužbenog zahtjeva, kako za tužiteljicu, tako i za ostale tužitelje u odnosu na ovo tuženika.

Osim toga, sudovi nisu cijenili osnovanost zatraženih naknada po tužiteljima od II do IV jer nisu raspravili ispunjenost pretpostavki iz čl. 201. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91 – dalje ZOO) kojom su propisane pretpostavke kada srodnici imaju pravo na naknadu neimovinske štete zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe.

Sudovi tako nisu dali razloge da li je kod tužiteljice nastupio tako težak stupanj invaliditeta koji bi opravdavao dosudu ove naknade tužiteljima od II do IV.

U ponovnom će suđenju zato sud raspraviti pitanje odgovornosti tuženika Grada Senja i razloge za eventualnu ekskulpaciju na način kako je to navedeno ovom revizijskom odlukom, kao što će ponovno raspraviti i pitanje osnovanost zahtjeva tužitelja od II do IV, a potom i raspraviti pitanje visine naknade za sve tužitelje u odnosu na ovog tuženika kao i tužitelja pod II, III i IV u odnosu na tuženicu Republiku Hrvatsku, pa će kod ponovnog odlučivanja, u situaciji djelomičnog dosuđenja zatraženih naknada tužiteljima voditi računa, da je potrebno sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, kojem sud nije udovoljio, tužitelje, izrekom presude odbiti, a što je izostalo u presudi suda drugog stupnja.

U ponovnom će suđenju sud odlučiti i o naknadi parničnog troška za sve tužitelje u odnosu na oba tuženika time da je potrebno prethodno odlučiti o prijedlogu istaknutom u reviziji, a za oslobođenje tužitelja od snašanja troškova plaćanja sudskih pristojbi u revizijskoj fazi postupka.

Valjalo je zato prihvatiti revizije tuženika Grada Senja i svih tužitelja u odnosu na ovog tuženika, te reviziju I-tuženika Republike Hrvatske u odnosu na tužitelje pod II, III i IV i njihove revizije u odnosu na ovog tuženika i u tom dijelu, te u dijelu odluke o parničnom trošku nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 2. ZPP.

U odnosu na odgovornost I-tuženice Republike Hrvatske u postupku je utvrđeno da je ustrijelnu ranu I-tužiteljici nanio T. N., koji je u vrijeme štetnog događaja bio djelatnik Vojne policije i pripadnik 71. VP R., tj. redovni djelatnik Vojne policije, a I-tužiteljica je nastradala u Uredu za narodnu obranu na radnom mjestu referenta za novačke poslove i evidenciju. Tuženica Republika Hrvatska zato odgovara za naknadu štete tužiteljima pozivom na odredbu iz čl. 48. Zakona o službi u oružanim snagama, odnosno tada važećeg čl. 218. Zakona o službi u oružanim snagama (“Narodne novine”, broj 52/91) prema kojima za štetu koju vojna osoba u svezi s obavljanjem vojne službe počini trećim osobama, odgovara Republika Hrvatska, osim ako se dokaže da je vojna osoba postupala sukladno Službovniku i drugim propisima. Tuženica Republika Hrvatska niti ne dovodi u pitanje svoju odgovornost, a prigovara jedino visini postavljenih zahtjeva.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja, da je I-tužiteljica konkretne prigode zadobila prostrijelnu ranu (povreda pluća, jetre, dijafragme, prostrijelna rana grudnog koša) zbog čega da je trpjela boli jake prva 2 tjedna, srednje jake 3 mjeseca, te lakše daljnjih 6 mjeseci, te da joj je životna aktivnost smanjena za 60% ukupno, zbog zaostalih posljedica uslijed povređivanja.

Cijeneći tako intenzitet pretrpljenih fizičkih boli i njihovo trajanje, te sveukupnost trajnih posljedica kojima će tužiteljica biti izložena u svom budućem životu i radu, primjerenom se ukazuje naknada tužiteljici s naslova pretrpljenih fizičkih boli u iznosu od 38.000,00 kn, a s naslova duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 130.000,00 kn.

Kako je tužiteljici po ovim osnovama pobijanom presudom već dosuđen iznos od 110.000,00 kn, utoliko je u tom dijelu valjalo djelomično prihvatiti reviziju tužiteljice i u odnosu na I-tuženicu Republiku Hrvatsku nižestupanjske presude preinačiti i ukupno po ova dva osnova tužiteljici dosuditi daljnji iznos od 58.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Unatoč utvrđenja da je tužiteljica pretrpjela intenzivan strah prilikom povređivanja dosuđena naknada od 12.000,00 kn, suprotno reviziji tužiteljice, primjerena je novčana satisfakcija po ovom vidu štete.

Isto tako budući da je utvrđeno da je zaostalo naruženje srednjeg stupnja kod tužiteljice, a cijeneći i njezinu dob, dosuđena naknada od 15.000,00 kn primjerena je stupnju zaostalog naruženja.

Nije u pravu revizija kada osporava i dosuđenu naknadu s naslova tuđe pomoći i njege, jer je utvrđeno da je tužiteljici tuđa pomoć bila potrebna prva dva mjeseca po osam sati dnevno, a slijedeća četiri mjeseca po četiri sata dnevno, zbog čega dosuđena naknada od 10.000,00 kn predstavlja primjereno obeštećenje.

Isto tako, a s obzirom da je pojačana ishrana bila tužiteljici preporučena kroz razdoblje od pet mjeseci, dosuđena naknada od 2.000,00 kn primjerena je troškovima nastalim po toj osnovi.

Slijedom svega navedenog valjalo je zato u preostalom dijelu reviziju I-tužiteljice, te reviziju I-tuženika u odnosu na I-tužiteljicu kao neosnovane odbiti i tako u tom dijelu odlučiti kao u izreci ove presude, a pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 1. i 2. i čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 30. ožujka 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.