Legislator Case Law & Legislation
Rev-2609/1990-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal as unfounded regarding insurance subrogation and liability for traffic accident damages.

Case Number Rev-2609/1990-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of the Republic of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court judgment ordering payment for traffic accident damages. The defendant argued for a retrial based on alleged procedural violations and incorrect application of substantive law, but the court found no merit in these claims. The court upheld the lower courts' findings that the insurer's rights of subrogation transfer to the policyholder and that the defendant was liable for the negligence of the driver.

Legislator headnote

AI generated

čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku; čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku; čl. 393. Zakona o parničnom postupku; čl. 939. st. 1. Zakona o obveznim odnosima: An appeal is unfounded if the second-instance court addressed all relevant grounds and the lower courts correctly applied the law regarding the transfer of insurance subrogation rights and liability for torts.

Keywords

AI generated
insurance subrogation traffic accident liability appeal dismissal substituted claim negligence in driving parliamentary procedure law obligations law

Cited Legislation

AI generated
čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku
Nema bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer je u pobijanoj presudi odgovoreno na one žalbene navode koji su bili od odlučnog značenja, a označeni su i razlozi koje je drugostepeni sud uzeo u obzir po službenoj dužnosti.
čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku
čl. 393. Zakona o parničnom postupku
Iz navedenih razloga revizija je odbijena kao neosnovana na temelju odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku.
čl. 939. st. 1. Zakona o obveznim odnosima
Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz odredbe čl. 939. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Sl.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2609/1990-2.

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr Hrvoja Momčinovića, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Ivice Crnića i Jakoba Miletića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zajednice osiguranja imovine i osoba C. Z. - Filijala R., protiv tuženika D. D. iz Z., koga zastupa B. A., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 6. veljače 1990. br. Gž-7442/89-2. kojom je djelomično potvrdjena a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Zagrebu, od 10. siječnja 1989. br. Pn-2343/81. u sjednici održanoj dana 13. ožujka 1991.,

p r e s u d i o j e

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 10. siječnja 1989. godine broj Pn-2343/81. sudjeno je:

"Nalaže se tuženom D. D. iz Z., da plati tužitelju C. iz Z. iznos od 656.520 prijaš. dinara (65,65 konv. dinara) sa kamatom koja teče od 12.I 1979. godine do isplate koja se priznaje na oročena sredstva preko godinu dana kod banke kao i da naknadi parnični trošak od 365.180 prijaš. dinara (36,50 konv. dinara).

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 6. veljače 1990. godine broj Gž-7442/1989-2. sudjeno je:

Odbija se žalba tuženog D. D. kao neosnovana i potvrdjuje presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-2343/81. od 10. siječnja 1989. godine u dijelu odluke o glavnoj stvari kojim je naloženo tuženom da tužitelju isplati iznos od 65,65 dinara (656.520 prijašnjih dinara).

Ukida se navedena presuda u dijelu odluke o kamatama na dosudjeni iznos, kao i u dijelu odluke o parničnom trošku i za navedeno se predmet vraća istom prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Protiv drugostepene presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se nižestepene presude preinače i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, ili da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Na reviziju nije odgovoreno a Javno tužilaštvo Hrvatske se nije izjasnilo.

Revizija nije osnovana.

Nema bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer je u pobijanoj presudi odgovoreno na one žalbene navode koji su bili od odlučnog značenja, a označeni su i razlozi koje je drugostepeni sud uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

Isto tako nije osnovan niti revizijski prigovor da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

U ovoj parnici tužiteljica je postavila regresni zahtjev prema tuženom, smatrajući da je tuženi dužan da joj vrati ono što je ona isplatila svom osiguraniku na ime naknade štete koja je posljedica prometne nezgode što se dogodila 21. VII 1978. godine. Ukupan iznos tužbenog zahtjeva je 656.520 dinara (65,65 konv. dinara).

I po ocjeni ovoga revizijskog suda pravilan je stav nižestepenih sudova da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na tužiteljicu kao osiguravatelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja po bilo kojoj osnovi odgovara za štetu (u ovom slučaju tuženik kao vlasnik vozila odgovara za štetu po pravilima obveznog prava odgovornosti za štetu, jer je šteta nastala upotrebom tog vozila, kada je, kako je utvrdjeno, u vožnji supruga tuženog bila grubo nemarna i otvorila vrata vozila a da nije, prije poduzete radnje, provjerila da li takvu radnju može poduzeti bez štete za druge sudionike u prometu).

Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz odredbe čl. 939. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Sl. list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 48/85. i 57/89.). Radi se o izvedenom pravu koje je iste kvalitete kao i pravo osiguranika koje ima prema trećoj osobi odgovornoj za štetu.

Tuženik nije u pravu kada tvrdi da nije utvrdjeno kao osnovano potraživanje tužiteljice s naslova troškova za zastupanje pred njemačkim sudom (178,69 DM), niti krivnja za nastali štetni dogadjaj, jer su ti navodi revizije u protivnosti s utvrdjenjima sudova a zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja revizija se ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku).

Iz navedenih razloga revizija je odbijena kao neosnovana na temelju odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 13. ožujka 1991.

Predsjednik vijeća:

mr Hrvoje Momčinović, v.r.