Revr-258/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 258/05-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. B. iz K., zastupane po S. S. odvjetnici u Z., protiv tuženika P. Z. d.d. Z., radi nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. siječnja 2005. br. Gžr-81/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 25. listopada 2002. br. Pr-2694/00, u sjednici održanoj 30. studenog 2005. godine,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tužiteljice te se ukidaju: presuda Županijskog suda u Zagrebu od 18. siječnja 2005. godine br. Gžr-81/03 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 25. listopada 2002. br. Pr-2694/00 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Navedenom prvostupanjskom presudom, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja, odbijena je tužiteljica s tužbenim zahtjevom za poništenje odluke tuženika o otkazu ugovora o radu od 25. svibnja 2000. i vraćanjem na rad na radno mjesto blagajnika u Podružnici K..

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući preinačenje ili ukidanje nižestupanjskih presuda.

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka revidentica nalazi u propustu sudova ocijeniti činjenice da radno mjesto tužiteljice nije reorganizacijom ukinuto, da je odmah nakon donošenja sporne odluke tuženik iz ukinute Poslovnice D. R. premjestio u Podružnicu K. četiri zaposlenika, te da nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenice da tužiteljica ima 31

đih kolega naći novi posao. U svemu godinu radnog staža i 51 godinu života, pa će teže od mla tome nalazi i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija tužiteljice je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za poništenje odluke tuženika kao poslodavca o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovnog uvjetovanih razloga.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljici otkazan ugovor o radu temeljem odredbe čl. 106. st. 1. al. 1. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – u daljnjem tekstu: ZR) sukladno Programu rješavanja viška zaposlenika sačinjenog 4. svibnja 2000. u koji je bila uvrštena i tužiteljica. Program je pozitivno ocijenio Hrvatski zavod za zapošljavanje, njime je bilo obuhvaćeno 298 zaposlenika zbog smanjenja broja podružnica i poslovnica tuženika sa 28 na 15. Radničko vijeće je dalo suglasnost na Program kao i na odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici (list 45 spisa).

Program je u točci 8. propisao kriterije mjerodavne za odlučivanje o osobama predviđenima za otkaz ugovora o radu.

Poslodavac je u cijelosti postupio po navedenom Programu te donio spornu odluku na temelju kriterija propisanih Programom, pri čemu je na prvom mjestu bio kriterij radne ocjene, a zatim godine radnog staža, godine života zaposlenika, te njegov socijalni status. Tužiteljica je bila slabije ocijenjena od ostalih zaposlenika, što je poslodavac ocijenio presudnim za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, ocijenivši da 31 godina radnog staža i 51 godina života tužiteljice omogućuju kroz nekoliko godina stjecanje prava na prijevremenu mirovinu.

Sudovi na temelju iznijetih činjenica utvrđuju da je poslodavac u cijelosti postupio po Programu, pa odbijaju tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu.

Odluke nižestupanjskih sudova rezultat su bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Sudovi su prihvatili stajalište tuženika – poslodavca, da je bitan kriterij kod odlučivanja bila radna ocjena uspješnosti na radu, kako je propisano Programom zbrinjavanja viška zaposlenika, uslijed čega nisu ni ocjenjivali osnovanost ostalih kriterija: godine radnog staža, godine života radnika, iako tužiteljica ima 31 godinu radnog staža i 51 godinu života. Stoga nisu ni utvrđivali osnovanost ostalih kriterija propisanih Programom, pa u tom dijelu pobijane presude imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, čime je ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a. Iz istih je razloga i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Naime, odredbom čl. 106. st. 3. ZR-a propisano je da pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti radnika i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Ta odredba je imperativna, pa ju poslodavac nije ovlašten proširivati dodatnim uvjetima kao što je u konkretnom slučaju učinio kriterijem ocjene uspješnosti rada zaposlenika.

Određivanje takvog dodatnog uvjeta u Programu rješavanja viška zaposlenika suprotno je kogentnoj normi čl. 106. st. 3. ZR-a (u pročišćenom tekstu čl. 113. st. 3. ZR-a), jer je navedena odredba tako stipulirana da ne dopušta proširenje kriterija dodatnim uvjetima za odlučivanje o prestanku radnog odnosa zbog poslovno uvjetovanih razloga.

Kako u konkretnom slučaju poslodavac upravo na kriteriju radne sposobnosti tužiteljice temelji odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, a sudovi takvo postupanje smatraju osnovanim, materijalno pravo je pogrešno primijenjeno. Pri tome su sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili ocijeniti osnovanost ili neosnovanost odluke o otkazu ugovora o radu i na temelju preostalih kriterija koji su propisani odredbom čl. 113. st. 3. ZR-a i Programom rješavanja viška zaposlenika, dakle o godinama radnog staža i starosti tužiteljice, kao i osobama koje je dužna uzdržavati, čime je ostvaren i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 395. st. 2. ZPP-a.

Valjalo je stoga prihvatiti reviziju tužiteljice, ukinuti obje nižestupanjske presude temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud utvrditi da li bi tužiteljica u odnosu na sve ostale radnike tuženika, a primjenom kriterija propisanih u čl. 113. st 3. ZR, bila obuhvaćena Programom zbrinjavanja viška zaposlenika, dakle da li bi primjenom navedenih kriterija bila donijeta odluka o otkazu ugovora o radu, te će ovisno o tim utvrđenjima ocijeniti da li je odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljice osnovana ili ne.

U Zagrebu, 30. studenog 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.