Revt-310/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 310/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića, člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice Stečajne mase T. P. d.d. u stečaju, P., koju zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u B., protiv tuženika-protutužitelja V. U. iz P., koga zastupa punomoćnica M. Ž., odvjetnica u P., radi pobijanja pravnih radnji, činidbe i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 3461/09-3 od 3. studenoga 2009. kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-1943/03 od 19. listopada 2005., u sjednici održanoj 12. ožujka 2013.,

r i je š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika protutužitelja ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3461/09-3 od 3. studenoga 2009. i presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-1943/03 od 19. listopada 2005. i predmet se u vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika T. P. d.d. u stečaju, P., pravna radnja - sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretninama kojeg su sklopili T. P. d.d. P. i tuženik (toč. I.1. izreke) te je naloženo tuženiku-protutužitelju (dalje: tuženiku) vratiti u stečajnu masu stečajnog dužnika T. P. d.d. u S. P. pokretne stvari nabrojene u popisu dugotrajne imovine II. od 15. rujna 1998. (toč. I. 2. izreke). Ujedno je odbijen protutužbeni zahtjev za predaju u posjed pokretninama pobliže opisanih u izreci presude i alternativni zahtjev za isplatu iznosa od 179.900,00 kn (toč. II. izreke).

Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je djelomično povlačenje tužbe (toč. I. izreke) te je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 40.714,00 kn. Drugostupanjskom presudom i rješenjem djelomično je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u toč. I.1. i toč. II. izreke, dok je u dijelu u toč.I.2. izreke prvostupanjska presuda ukinuta, kao i prvostupanjsko rješenje u toč. II. izreke i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, kako to navodi, zbog svih revizijskih razloga označenih u čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 - dalje: ZPP), a posebno zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je osnovana.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su T. P. d.d. i tuženik, tada kao zamjenik člana uprave društva, dana 15. rujna 1998. sklopili sporazum o osiguranju novčane tražbine na temelju kojeg sporazuma je na tuženika preneseno vlasništvo većeg broja pokretnih stvari pobliže nabrojenih u čl.2. sporazuma i u popisu dugotrajne imovine II. od 15. rujna 1998.;

- da je navedenim sporazumom osigurana buduća tražbina tuženika - plaća i naknade tuženika kao direktora društva koje su trebale dospijevati kroz godinu dana - do 15. rujna 1999.;

- da je tuženik obavljao poslove direktora društva do otvaranja stečajnog postupka;

- da je javni bilježnik, postupajući po zahtjevu tuženika kao vjerovnika, dana 12. prosinca 2002. izdao potvrdu da je sporazum o osiguranju postao ovršan;

- da je nad T. P. d.d. otvoren stečaj dana 6. listopada 2003., a na temelju rješenja Trgovačkog suda u Rijeci broj St-144/03 od 2. srpnja 2003.

Na temelju navedenih utvrđenja, ocijenivši prethodno da su ispunjene procesne pretpostavke za tužbu iz čl. 141. st. 2. i 4. Stečajnog zakona ("Narodne novine" 44/96, 29/99, 129/00 i 123/03 - dalje: SZ), nižestupanjski sudovi zaključuju da su ispunjene sve opće pretpostavke za pobijanje pravnih radnji u povodu stečaja iz čl. 127. SZ, jer je radnjom poduzetom prije otvaranja stečajnog postupka poremećeno ujednačeno namirenje vjerovnika neposrednim oštećenjem vjerovnika, te tužbeni zahtjev ocjenjuju osnovanim. Posljedično tome protutužbeni zahtjev u cijelosti ocjenjuju neosnovanim.

Pri tome, kao neosnovan, pozivom na odredbu čl. 131. st. 1. SZ, otklonili su prigovor prekluzije.

U revizijskom stadiju postupka, kao i tijekom nižestupanjskog postupka, sporno je jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 131. st. 3. SZ, u kojem slučaju bi nastupio gubitak prava pobijanja sporne pravne radnje.

Odredba čl. 131. SZ glasi:

(1) Pravna radnja koju je dužnik poduzeo u posljednjih deset godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka ili nakon toga s namjerom da ošteti svoje vjerovnike, može se pobijati ako je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika. Znanje za namjeru se pretpostavlja ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici.

(2) Smatrat će se da je vjerovnik znao da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici ako je znao ili je morao znati za okolnosti iz kojih se nužno moralo zaključiti da je dužnik nesposoban za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici.

(3) Naplatni ugovor sklopljen između dužnika i njemu bliske osobe može se pobijati ako se stečajni vjerovnici njime izravno oštećuju. Taj se ugovor ne može pobijati ako je sklopljen ranije od dvije godine prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka ili ako druga strana dokaže da joj u vrijeme sklapanja ugovora nije bila poznata niti joj je morala biti poznata namjera dužnika da ošteti vjerovnike.

Prvostupanjski sud uz obrazloženje da je predmet osiguranja bila buduća činidba tuženika zaključuje da u konkretnoj situaciji nije riječ o naplatnom pravnom poslu, stoga da u konkretnoj situaciji nema mjesta primjeni odredbe čl. 131. st. 3. SZ, već da se primjenjuju opća pravila o namjernom oštećenju iz čl. 131. st. 1. SZ. Izraženo shvaćanje u cijelosti prihvaća drugostupanjski sud.

Osnovana je tvrdnja revidenta da su nižestupanjski sudovi, zaključivši da samo zbog činjenice što je predmetom sporazuma osiguranja bila činidba koju je tuženik trebao izvršavati sukcesivno u razdoblju od 15. rujna 1998. do 15. rujna 1999. sporni pravni posao nije naplatni posao, pogrešno primijenili materijalno pravo.

Naplatni pravni poslovi su poslovi kod kojih se za činidbu traži protučinidba, pri čemu nije važno na koji način i kada se činidba i protučinidba daju. U konkretnoj situaciji, u konačnici, tužitelj, za rad koji će tuženik sucesivno ubuduće obaviti, tuženiku prenosi u vlasništvo svoje pokretnine.

Odredbom čl. 46. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) propisano je da ugovorna obveza mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Suprotno izraženom pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova nije navedenom, a ni nekom drugom odredbom ZOO, za naplatnost pravnog posla bila propisana istovremenost činidbi.

Budući da su zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi propustili raspraviti je li sporni sporazum sklopljen ranije od dvije godine prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka slijedom čega bi nastupila prekluzija u smislu čl. 131. st. 3. SZ, to je činjenično stanje odlučno za primjenu materijalnog prava kako tužbenom, tako i po protutužbenom zahtjevu, ostalo nepotpuno utvrđeno.

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 12. ožujka 2013.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.