Rev-2085/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2085/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz V., zastupanog po punomoćniku B. K., odvjetniku u V., protiv tuženika C. O. d.d., Filijala V., iz V., zastupanog po punomoćniku D. B. dipl. iur., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Virovitici, posl. broj Gž-421/2011-2 od 2. lipnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici posl. broj P-376/10-5 od 18. svibnja 2010., u sjednici održanoj 21. travnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Virovitici, posl. broj Gž-421/2011-2 od 2. lipnja 2011., odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Tuženik je dužan isplatiti tužitelju iznos od 4.000,00 kuna zajedno s zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet (5) postotnih poena (čl. 29. st. 2. ZOO), tekućom od 29. prosinca 2009. godine pa do isplate.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u razlici od dosuđenih 4.000,00 kuna do zatraženih 28.000,00 kuna.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Tuženik je dužan isplatiti tužitelju iznos od 3.600,00 kuna mjesečno počev od 10. prosinca 2009. godine pa nadalje dok se prilike ne izmjene, i to tako da svaki dospjeli, a neisplaćeni iznos isplati odjednom zajedno s zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog iznosa od 10-og u tekućem mjesecu zajedno s zakonskom zateznom kamatom od 15% godišnje tekućom od dospjelosti svakog iznosa od 10-og u tekućem mjesecu pa do isplate po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet (5) postotnih poena (čl. 29. st. 2. ZOO)."

III. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 81.83 kune, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

Drugostupanjskom presudom odbijana je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kome je potvrđena prvostupanjska presuda pod st. II. i st. III. izreke reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) podnio tužitelj iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju bilo potrebno primijeniti odredbu čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO), jer da je nagodba koju su stranke zaključile 4. prosinca 2009. raskinuta po samom zakonu i to iz razloga što su stranke rok za ispunjene obveze tuženika iz te nagodbe ugovorile kao bitan sastojak te nagodbe, a koji rok tuženik nije ispoštovao. Tuženik nije podnio odgovor na reviziju tužitelja.

Revizija tuženika nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 24.000,00 kuna na ime naknade štete za povredu prava osobnosti i na ime naknade štete za tuđu pomoć i njegu, te tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu mjesečne rente od 3.600,00 kn, počev od 10. prosinca 2009. pa nadalje i to zbog gubitka zarade.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

- da je tužitelj kao zaposlenik poslodavca N. d.o.o. iz V. dana 14. rujna 2007., doživio povredu na radu,

- da je tužitelj sa tuženikom kao osiguravateljem od odgovornosti poslodavca N. d.o.o. dana 4. prosinca 2009. zaključio nagodbu,

- da je tom nagodbom određena obveza tuženika u roku od 15 dana isplatiti tužitelju 27.500,00 kn na ime naknade imovinske i neimovinske štete,

- da se tom nagodbom tužitelj odrekao bilo kakvih daljnjih potraživanja s osnova naknade štete iz prije navedenog štetnog događaja,

- da je tuženik tužitelju 14. prosinca 2009. isplatio 23.500,00 kn, a da mu preostali iznos iz nagodbe od 4.000,00 kn nije isplatio, te

- da stranke u predmetnoj nagodbi nisu ugovorile rok ispunjenja obveze tuženika kao bitan sastojak te nagodbe.

Prvostupanjski sud zaključuje da predmetna nagodba nije raskinuta po samom zakonu, jer ispunjenje obveze tuženika u roku iz te nagodbe nije ugovoren kao bitan sastojak te nagodbe, te jer taj rok nije bitan sastojak nagodbe niti po prirodi te nagodbe. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 361. st. 1. i st. 4. ZOO-a, odnosno stoga, prvostupanjski sud zaključuje da predmetna nagodba proizvodi pravne učinke među strankama, a uslijed čega prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 4.000,00 kn, a odbija preostale zahtjeve tužitelja.

Prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa ako dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Prema st. 4. istog zakonskog članka to pravilo važi kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kada je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po naravi posla. Navedene zakonske odredbe primjenjuju se i na ugovore o nagodbi i to na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZOO.

Kada stranke iz predmetna nagodbe nisu ugovorile da će se ta nagodba smatrati raskinutom ako ne bude ispunjena obveza tuženika u roku iz te nagodbe, te kako ispunjenje te obveze tuženika u određenom roku nije bitan sastojak nagodbe po samoj naravi te nagodbe, onda je pravilno prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 361. st. 1. i st. 4. ZOO-a odnosno pravilno prvostupanjski sud zaključuje da predmetna nagodba nije raskinuta po samom zakonu, te da dakle, i nadalje proizvodi pravne učinke među strankama.

Drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužitelja istu odbija kada pri tome ne razmatra pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda vezanih za činjenicu da li su stranke iz predmetne nagodbe ugovorile rok ispunjenja obveze tuženika kao bitan sastojak te nagodbe. Naime, tužitelj žalbom prvostupanjsku presudu nije niti pobijao iz žalbenog razloga da bi prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje vezano za ugovaranje roka ispunjenje obveze tuženika kao bitnog sastojka te nagodbe. Stoga drugostupanjski sud nije niti razmatrao da li se u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za raskid predmetne nagodbe po samom zakonu iz čl. 361. st. 1. i st. 4. ZOO.

Dakle, suprotno revizijskim navodima tužitelja u konkretnom slučaju nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

S obzirom da se revizija tužitelja sadržajno iscrpljuje u iznošenju činjeničnih tvrdnji tužitelja da su stranke predmetnom nagodbom ugovorile rok ispunjenja obveze tuženika kao bitan sastojak te nagodbe, za ukazati je da takovi revizijski navodi tužitelja predstavljaju pokušaj pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP drugostupanjska presuda se revizijom ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, stoga takvi revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje. K tome, za ponoviti je da tužitelj žalbom prvostupanjsku presudu nije niti pobijao iz razloga što bi prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje vezano za sadržaj predmetne nagodbe u pogledu roka ispunjenja obveze tuženika kao bitnog sastojka predmetne nagodbe.

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 21. travnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.