Legislator Case Law & Legislation
Revt-77/2010-2 AI generated

Croatian Supreme Court allows appeal, ruling assignment of claims differs from assignment for performance regarding construction contracts.

Case Number Revt-77/2010-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia accepted the appellant's appeal and remanded the case for a new decision by the High Commercial Court. The lower courts had dismissed the claim against the second defendant based on a lack of passive legitimacy, arguing the debt was not assigned but merely transferred for performance. The court found this legal characterization incorrect, noting the contracts explicitly showed the entire claim was assigned to the appellant, thereby validating the standing to sue.

Legislator headnote

AI generated

čl. 438. ZOO; čl. 444. st. 2. ZOO/91: The court distinguishes between assignment of claims and assignment for performance, holding that where the entire claim is transferred to a third party for the purpose of collection, the assignee acquires the right to sue the debtor, contrary to a ruling that such transfer does not constitute an assignment.

Keywords

AI generated
assignment of claims assignment for performance passive legitimacy construction contracts civil procedure law ZOO provisions assignment validity

Cited Legislation

AI generated
čl. 438. ZOO
čl. 444. st. 2. ZOO/91
438.), nego o cesiji radi ispunjenja (naplate) prema čl. 444. st. 2. ZOO/91, a da iz sadržaja privremenih situacija proizlazi da se utuženo potraživanje tiče samo odnosa između tužitelja i prvotuženika i nije ustupljeno.
čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a
Iako se tužitelj poziva u reviziji na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, iz obrazloženja revizije proizlazi u biti da se kroz tu povredu napada pravni zaključak drugostupanjskog suda.
čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a
Nije učinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl.
čl. 392. a) st. 1. ZPP-a
ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP-a, pa je temeljem odredbe čl.
čl. 395. st. 1. ZPP-a
čl. 154. st. 1. ZPP-a
Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj: Revt 77/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasne Guštek članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. D., vlasnika građevinskog obrta G. D., S. B., kojeg zastupa M. K., odvjetnik iz S. B., protiv prvotuženika K. I. d.d., V., i drugotuženika H. a. d.o.o. Z., zastupane po odvjetniku A. S. iz S. B. iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. S. i Lj. L., Pisarnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2006/09 od 14. listopada 2009., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu broj P-243/04 od 26. rujna 2005., u sjednici održanoj 12. listopada 2011.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, preinačuje se odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2006/09 od 14. listopada 2009. i sudi:

I. Odbija se žalba tuženika H. a. d.o.o. Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu broj P-243/04 od 26. rujna 2005. kojom je suđeno:

„I Nalaže se tuženiku H. a. Z., … da tužitelju T. D. vlasnik G. D., S. B., … isplati 946.755,89 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 40.835,64 kn od 30. 6. 2004. g. do isplate,

- 229.584,72 kn od 18. 10. 2004. g. do isplate,

- 162.471,50 kn od 30. 6. 2004. g. do isplate,

- 243.038,40 kn od 18. 10. 2004. g. do isplate,

- 45.704,86 kn od 24. 6. 2005. g. do isplate,

- 73.314,96 kn od 24. 6. 2005. g. do isplate,

- 40.606,14 kn od 23. 2. 2005. g. do isplate,

- 112.199,67 kn od 18. 8. 2005. g. do isplate,

kao i da naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 151.056,40 kn, a sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tuženiku H. a. d.o.o. Z. da tužitelju naknadi parnični trošak revizije u iznosu od 22.472,15 kn u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je drugotuženiku H. a. d.o.o. Z. da tužitelju isplati ukupno iznos od 946.755,89 kn sa zateznim kamatama tekućim na određene novčane iznose do isplate, kao i da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 151.056,40 kn sve pobliže navedeno u toč. I. izreke te presude.

Tužitelj je u cijelosti odbijen s tužbenim zahtjevom protiv prvotuženika K. I. d.d. V. – toč. II. izreke.

Drugostupanjskom presudom, a povodom žalbe drugotuženika preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužitelj u cijelosti odbijen s tužbenim zahtjevom i protiv tog tuženika.

Ujedno je tužitelj obvezan isplatiti drugotuženiku 51.878,75 kn na ime parničnih troškova.

Drugostupanjskim rješenjem tužitelj je odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 23.106,80 kn na ime naknade troškova žalbenog postupka (odgovora na žalbu tuženika).

Protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2006/09 od 14. listopada 2009. reviziju je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se drugostupanjska presuda preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja i drugotuženika obveže na plaćanje cjelokupnog parničnog troška.

U odgovoru na reviziju drugotuženik je predložio da se revizija tužitelja odbije kao neosnovana.

Revizija je osnovana.

U postupku je utvrđeno, a što i među strankama nije bilo sporno:

- da je tužitelj s prvotuženikom zaključio Ugovor o gradnji P-VG-70/2004 od 18. ožujka 2004. kojim preuzima izvedbu radova na izgradnji prometnih površina s odvodnjom na PUO B. prema ponudi od 11. ožujka 2004., sve u skladu s osnovnim ugovorom broj NG- 98/2003 s investitorom za ugovorenu cijenu od 1.430.171,16 kn,

- da je tužitelj s prvotuženikom kao naručiteljem 29. ožujka 2004. zaključio Ugovor o gradnji P-VG-69/2004 kojim preuzima izvedbu radova za izgradnju prometnih površina s odvodnjom na PUO B. D. prema ponudi od 11. ožujka 2004., a u skladu s osnovnim ugovorom s investitorom broj N-NG-31/2004 od 12. veljače 2004. za ugovorenu cijenu od 1.330.872,63 kn,

- da je prvotuženik s tužiteljem 17. ožujka 2004. zaključio dva ugovora o cesiji temeljem kojih prvotuženik kao cedent ustupa tužitelju kao cesionaru potraživanja od drugotuženika cesusa u iznosu od 1.430.171,16 kn (list spisa 5) po jednom i u iznosu od 1.330.872,64 kn (list spisa 6) po drugom ugovoru o cesiji, koja prvotuženik ima prema drugotuženiku, a temeljem zaključenih ugovora o izvođenju radova na izgradnji prometnih površina s odvodnjom u služenim objektima B. i B. D. na autocesti …,

- u stavcima 1. i 2. ugovora o cesiji ugovoreno je da prvotuženik kao cedent ustupa potraživanja koja ima prema drugotuženiku – cesusu, a prema ovjerenim privremenim i okončanoj situaciji (kako je ugovoreno izmirenje obveza između prvotuženika prema tužitelju – čl. 9. Ugovora o gradnji), time da su potraživanja cedenta i cesionara namirena s danom kada je zadužen žiro-račun cesusa u visini ukupnog potraživanja (čl. 3. Ugovora o cesiji).

Spornim se ukazuje i u revizijskoj fazi postupka da li su tražbine po privremenim situacijama broj 3 i 4 za radove PUO B. i broj 2 i 3 za radove na PUO B. D. obuhvaćene ugovorom o cesiji. Naime, utvrđeno je da je drugotuženik nakon podizanja tužbe uplatio 798.367,20 kn, a nakon toga je podneskom od 18. kolovoza 2005. tužitelj konačno uredio tužbeni zahtjev na iznos od 946.755,89 kn, te obrazloženim podneskom naznačio koje privremene situacije su ostale neisplaćene, a za radove koje je tužitelj izvršio tijekom trajanja parnice na izgradnji ugovorenih objekata, a u skladu s ugovorom o gradnji, odnosno sadržaju točke 1. i 2. Ugovora o cesiji.

Prvostupanjski sud je odbio prigovore drugotuženika, pa tako i prigovor pasivne legitimacije, uz obrazloženje da je drugotuženik zaprimio obadva ugovora o cesiji, pa je stoga postupljeno u skladu s odredbom čl. 438. st. 1. ZOO-a, da su privremene i okončane situacije uredno ovjerene po nadzornim organima i potpisane od strane izvođača i naručioca poslova, da tijekom postupka drugotuženik nije stavio nikakve prigovore na izvedene radove, te da su ugovorom o cesiji u cijelosti obuhvaćeni upravo radovi koji su izvedeni i obračunati po naprijed navedenim situacijama.

Drugostupanjski sud prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda izvodi drukčiji pravni zaključak, smatrajući da u konkretnom slučaju nije riječ o ustupanju potraživanja (čl. 438.), nego o cesiji radi ispunjenja (naplate) prema čl. 444. st. 2. ZOO/91, a da iz sadržaja privremenih situacija proizlazi da se utuženo potraživanje tiče samo odnosa između tužitelja i prvotuženika i nije ustupljeno.

Stoga je drugostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika, jer da nije isti pasivno legitimiran.

Stajalište drugostupanjskog suda je pogrešno.

Ugovorima o cesiji prvotuženik kao cedent prenio je svoja potraživanja tužitelju kao cesionaru koji ima prema drugotuženiku po ugovorima o izvođenju radova o gradnji broj 45212-400-7379/03 u iznosu od 1.430.171,16 kn i ugovoru broj 45212-400-918/04 u iznosu od 1.330.872,64 kn, a prema ovjerenoj privremenoj i okončanoj situaciji. Ugovorima o gradnji sklopljenim s prvotuženikom tužitelj je preuzeo obvezu izvedbe radova na izgradnji prometnih površina s odvodnjom PUO B. i na PUO B. D. u skladu s osnovnim ugovorom s time da je plaćanje ugovoreno prema ovjerenoj privremenoj i okončanoj situaciji. Iz samih ugovora proizlazi da su iznosi navedeni ugovorima zaključeni između K. I. kao naručitelja i tužitelja kao izvoditelja obuhvaćeni ugovorima o cesiji od 17. ožujka 2004., te da je cjelokupno potraživanje iz ugovora bilo predmetom ugovora o cesiji.

Pogrešno je stajalište drugostupanjskog suda koji je prihvatio prigovor promašene pasivne legitimacije, istaknut od strane drugotuženika, iz razloga da bi svaka privremena situacija odnosno okončana situacija trebalo pratiti novi ugovor o cesiji za naplatu potraživanja od cesusa, jer tako što je suprotno sadržaju st. 1., 2. i 3. ugovora o cesiji.

Iako se tužitelj poziva u reviziji na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, iz obrazloženja revizije proizlazi u biti da se kroz tu povredu napada pravni zaključak drugostupanjskog suda.

Kako su dakle obje presude razumljive i njihova pravilnost i zakonitost se mogla ispitati, to označena bitna povreda nije učinjena.

Nije učinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP-a, pa je temeljem odredbe čl. 395. st.

1. ZPP-a valjalo preinačiti pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci.

Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 12. listopada 2011.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.