Rev-2114/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2114/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice M.K. iz Z., G. ... ... ., koju zastupa punomoćnik V.R., odvjetnik iz Z., protiv tuženice C.-o. d.d. iz Z., T.B.J.J., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 21. siječnja 1992.g. posl. br. Gž 120/1992-2, kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 18. listopada 1991.g. posl. br. Pn 3658/1980, u sjednici održanoj dana 9. prosinca 1992.g.,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tužiteljice M.K. te se djelomično preinačuju presude Okružnog suda u Zagrebu od 21. siječnja 1992.g. posl. br. Gž 120/1992-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 18. listopada 1991.g. posl. br. Pn 3658/1980 u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete i odlučeno o parničnom trošku i u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženici C.-o. d.d. iz Z., T.B.J.J. ... ., da isplati tužiteljici M.K. iz Z., G. ... ., na ime naknade nematerijalne štete pored već dosuđenog iznosa naknade štete još i daljnji iznos od 120.000 HRD zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 18. listopada 1991.g. do isplate, kao i da naknadi tužiteljici parnični trošak u ukupnom iznosu od 44.200 HRD, sve to u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 18. listopada 1991.g. posl. br. Pn 3658/1980 suđeno je:

Rev 2114/92

"I. Tužena C.-o. d.d. Z., T.B.J. ., dužna je tužiteljici M.K., iz Z., G. ., isplatiti iznos od 203.016,00 dinara sa kamatom koja teče od 18. listopada 1991.g. do isplate, u visini kamatne stope koju mjesečno utvrđuje NBJ, uvećane za 20%, obračunate po konformnoj metodi obračuna, u roku od 15 dana.

II. Tužena je dužna tužiteljici naknaditi trošak prouzrokovan vođenjem ovog postupka u visini od 9.572,50 dinara, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 365.984,00 dinara, kao sa neosnovanim."

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 21. siječnja 1992.g. posl. br. Gž 120/1992-2 kao suda drugog stupnja, suđeno je:

"I. Odbija se žalba tužiteljice M.K. kao djelomično neosnovana i žalba tužene C.-o. d.d. kao neosnovana i u pobijanom dijelu kojim je tužiteljica odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete preko iznosa od 128.472 hrvatskih dinara tj. za iznos od 237.512 hrvatskih dinara; i u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice preko iznosa od 111.000 hrvatskih dinara tj. za iznos od 88.016 hrvatskih dinara sa pripadajućim kamatama - p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn 3658/1980 od 18. listopada 1991.g.

II. P r e i n a č u j e se ista presuda u dijelu kojim je tužiteljica odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete preko iznosa od 237.512 hrvatskih dinara tj. za iznos od 128.472 hrvatska dinara, sa pripadajućom kamatom i u pogledu odluke o parničnom trošku i sudi:

Tužena C.-o. d.d. Z., dužna je tužiteljici M.K. isplatiti daljnji iznos od 128.472 hrvatska dinara sa kamatom po stopi temeljem čl. 1. Zakona o visini stope zatezne kamate za razdoblje od 18. listopada 1991.g. do isplate i naknaditi joj daljnji parnični trošak u iznosu od 9.200 hrvatskih dinara, sve u roku od 15 dana." Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 237.512 HRD, reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da sud reviziju prihvati, pobijani dio presude preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice na ime naknade štete za daljnji iznos od 237.512 HRD sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos počev od 18. listopada 1991.g. do plateža te naloži tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak cijelog postupka u skladu s uspjehom tužiteljice u parnici.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužiteljice, sud prvog stupnja dostavio je temeljem čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje ZPP), na odgovor tuženici te na izjašnjenje nadležnom javnom

tužitelju.

Tuženica nije odgovorila na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnio Javni tužitelj Hrvatske.

Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijani dio presude, kao i pravnilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana u čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud, temeljem čl. 386. spomenutog zakona, pazi po službenoj dužnosti.

Također ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP jer, suprotno tvrdnjama revidentice, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između utvrđenja suda prvog stupnja i sadržaja provedenih dokaza.

Tako je u presudi Općinskog suda u Zagrebu od 9. svibnja 1985.g. posl. br. Ks 128/78 ostala nedokazana tvrdnja da je tužiteljica prelazila kolnik na mjestu na kojem se nalazio pješački prijelaz (okrivljeni je tvrdio da nije bilo pješačkog prijelaza na mjestu na kojem je tužiteljica prelazila kolnik, isto je tvrdio i svjedok M.J., a to proizlazi i iz dopisa radne organizacije C. da nije bio postavljen prometni znak koji bi vozača upozoravao na nailazak pješačkog prijelaza, time da je vjerojatno na tom mjestu bio stari pješački prijelaz koji više nije imao svoju funkciju).

Sud prvog stupnja također nalazi nedokazanim tvrdnju tužiteljice da je na mjestu na kojem je prelazila kolnik bio pješački prijelaz, pa je temeljem čl. 221.a/ ZPP zaključio da tužiteljica (koja je tu činjenicu trebala dokazati) tu činjenicu nije dokazala.

Zbog navedenih razloga nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovana je i tvrdnja revidentice da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kad su niži sudovi ocijenili da je doprinos tužiteljice u nastanku štetnog događaja, a time i u nastanku štete, 20% a doprinos osiguranika tuženice 80%, time da revidentica osnovano tvrdi da su niži sudovi kod utvrđivanja visine nematerijalne štete pogrešno primijenili materijalno pravo kad su visinu te naknade štete utvrdili u iznosima koji su niži od 150.000 HRD s osnova fizičkih boli, iznosa od 300.000 HRD s osnova duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, te iznosa od 75.000 HRD s osnova straha te se u tom dijelu ostvario revizioni razlog propisan odredbom čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja prihvatio utvrđenja suda prvog stupnja, iz kojih proizlazi:

- da je do štetnog događaja, u kojem je tužiteljica zadobila tjelesne povrede, došlo 16. studenog 1977.g. kada se osiguranik tužene A.K. svojim motornim vozilom kretao desnom prometnom trakom istočnog dijela kolnika Saveske ceste u pravcu sjevera po

mokrom kolniku brzinom od oko 35 km/sat,

- da se tužiteljica kretala, gurajući bicikl sebi s desne strane, preko kolnika Savske ceste time da je neposredno prije prelaska istočnog dijela kolnika Saveske ceste stala, a zatim krenula bržim korakom,

- da je do naleta motornog vozila osiguranika tuženice na tužiteljicu došlo na način da je u momentu kada je tužiteljica prešla u istočnom dijelu kolnika put dužine oko 4,5 m prednjim lijevim dijelom motornog vozila naletio na desni bočni dio prednjeg kotača bicikla tužiteljice,

- da se motorno vozilo osiguranika tuženice u momentu kad je tužiteljica započela s prelaskom istočnog dijela kolnika nalazila na oko 18,40 m ispred mjesta naleta, time da je zaustavni put motornog vozila intenzivnim kočenjem u konkretnim uvjetima iznosio 14,10m,

- da je osiguranik tuženice reagirao kočenjem u trenutku kad je tužiteljica prednjim dijelom bicikla upravo prešla na istočni dio ceste, zaustavio bi vozilo prije mjesta naleta i do nesreće ne bi došlo,

- da do nesreće ne bi došlo ni da je tužiteljica prije nego je započela s prelaskom istočne polovice kolnika Savske ceste, pošto se već zaustavila, pogledala u desno i propustila vozilo osiguranika koje se nalazilo oko 18,4 m južnije,

- da je u krivičnom predmetu kod Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Ks 128/78, osiguranik tuženice oslobođen od optužbe da bi počinio kriv. djelo protiv sigurnosti javnog prometa teškim djelom protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 163. st. 1. i 3. a u svezi sa čl. 168. st. 4. KZRH, a kažnjivo po čl. 168. st. 4. KZRH,

- da nije dokazano da bi na mjestu gdje je tužiteljica prelazila kolnik bio pješački prijelaz,

- da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila prijelom sijedne kosti zdjelice na desnoj strani, kao i napuknuće stidne kosti zdjelice na desnoj strani,

- da je tužiteljica zbog zadobivenih povreda trpjela boli jakog intenziteta u trajanju od 4-6 dana, bolove srednjeg inteziteta u trajanju od 8-10 dana, te povremene bolove slabog intenziteta oko 4 mjeseca,

- da je kao posljedica tjelesnih povreda ostalo kod tužiteljice trajno smanjenje životnih aktivnosti 15%, time da je tužiteljica rođena 1949.g.,

- da je tužiteljica u vrijeme povređivanja pretrpjela strah jakog intenziteta u trajanju od 2-3 dana, a u tijeku liječenja da je trajao strah sekundarne naravi radi brige za stanje zdravlja i ishod liječenja.

Na tako utvrđeno činjenično stanje sud drugog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kad je ocijenio da je do štetnog događaja, a time i do nastanka štete, došlo uz doprinos tužiteljice kao oštećene time da taj doprinos iznosi 20%.

Naime, prema odredbi čl. 10. toč. 44. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama (Službeni list 17/74 - dalje ZOSPNC) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, osoba koja vlastitom snagom gura bicikl smatra se pješakom. Pješak je prema čl. 102. st. 1. ZOSPNC dužan preko kolnika prelaziti pažljivo i najkraćim putem pošto se prije stupanja na kolnik uvjeri da to može učiniti na siguran način. I prema odredbi čl. 40. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine br. 34/76 - koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja) pješak je bio dužan, prije stupanja na kolnik, obratiti pozornost na udaljenost i brzinu kretanja vozila koja se približavaju i ne smije prelaziti preko kolnika kad time ugrožava sigurnost prometa.

Tužiteljica u ovom slučaju nije postupala u skladu s navedenim odredbama zakona pa je njeno ponašanje bilo protupravno. Imajući u vidu sve okolnosti nastanka štetnog događaja, te protupravno ponašanje oba sudionika u nastanku štetnog događaja, ovaj je sud suglasan s ocjenom suda drugog stupnja da je tužiteljica svojim protupravnim ponašanjem doprinijela nastanku štetnog događaja i da njen doprinos iznosi 20%.

Imajući u vidu sve odlučne okolnosti, a posebno vrste povreda koje je tužiteljica zadobila, duljinu trajanja i intenzitet pretrpljenih fizičkih boli, godine života tužiteljice kao i opseg smanjenja životnih aktivnosti, koje su trajna posljedica zadobivenih povreda, te duljinu i intenzitet straha koji je tužiteljica pretrpjela ovaj je sud ocijenio da pravičnu novčanu naknadu štete s osnova fizičkih boli čini iznos od 150.000 HRD, s osnova duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 300.000 HRD i s osnova straha iznos od 75.000 HRD.

Tako utvrđenu visinu naknade nematerijalne štete koja ukupno po navedenim osnovama iznosi 525.000 HRD valja umanjiti za 20% koliki je doprinos tužiteljice kao revidentice, dakle, za iznos od 105.000 HRD. Iz navedenog proizlazi da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 420.000 HRD.

Kako je presudama nižih sudova tužiteljici već prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu štete u visini od 300.000 HRD to je djelomičnim preinačenjem pobijane presude temeljem čl. 395. st. 1. ZPP u dijelu kojim je tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete odbijen, tužiteljici dosuđeno na ime naknade nematerijalne štete još 120.000 HRD.

Na dosuđeni iznos naknade štete tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude suda prvog stupnja do isplate (čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima).

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 166. st. 2. ZPP, čl. 154. st. 2. ZPP i čl. 155. st. 1. spomenutog zakona. Djelomičnim preinačenjem pobijane presude povećan je razmjer uspjeha tužiteljice u postupku pa je u skladu s povećanim uspjehom tužiteljice dosuđeno tužiteljici na ime parničnog troška ukupan iznos od 44.200 HRD.

Zbog navedenih je razloga revizija tužiteljice djelomično prihvaćena temeljem čl. 395. st. 1. ZPP a djelomično odbijena kao neosnovana temeljem čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 9. prosinca 1992.g.

Predsjednik vijeća:

Dr. Ivo Grbin v.r.