Rev-1775/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1775/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika „O. B. H.“ d.d. iz Z., zastupanog po punomoćniku T. Š., odvjetniku u Odvjetničkom društvu „Š. i p.“ j.t.d. u S., protiv tuženika-protutužitelja N. M. iz S., zastupanog po punomoćniku Z. Z., odvjetniku u S., radi isplate i utvrđenja nevaljanosti mjenice, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžo-393/10 od 28. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-164/07 od 18. svibnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja-protutuženika kao neosnovana u dijelu u kojem se pobija presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžo-393/10 od 28. travnja 2011. kojom je odbijena žalba tužitelja-protutuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-164/07 od 18. svibnja 2010. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužitelja-protutuženika kao nedopuštena u dijelu u kojem se pobija presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžo-393/10 od 28. travnja 2011. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-164/07 od 18. svibnja 2010. kojom je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I izreke ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Splitu broj Ovrv-9317/05 od 1. prosinca 2005. te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelja) kojim je tražio da se naloži tuženiku- protutužitelju (dalje: tuženiku) isplata iznosa od 948.412,59 kn zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. svibnja 2005. pa do 1. siječnja 2008. po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za pet postotnih poena. U toč. II izreke prvostupanjske presude prihvaćen je protutužbeni zahtjev tuženika te je utvrđeno da je ništetna i pravno nevaljana mjenica u kojoj je tužitelj neistinito i protupravno naznačio da je izdana u S., 14. rujna 2005. sa mjeničnom svotom od 948.412,59 kn i dospijećem na naplatu 14. rujna 2005. po naredbi O. b. d.d. ... (948.412,59 kn) i da se vrijednost primljena u novcu stavi u račun i izvješće trasatu N. M. i plaćanja: E. S. b., upotrijebivši kod toga potpis iz drugog ugovornog odnosa N. M. kao trasanta. Također je prvostupanjskom presudom prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika kojim se zabranjuje svako raspolaganje i upotreba navedene mjenice, te je tužitelj dužan u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe predati tuženiku N. M. mjenicu radi sprječavanja daljnjih zlouporaba.

Prvostupanjskim rješenjem pod toč. I. izreke odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu kao neosnovan, a pod toč. II. izreke prvostupanjskog rješenja naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 121.677,80 kn.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem u toč. I. izreke odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda kao i prvostupanjsko rješenje u pobijanoj toč. II izreke. U toč. II. izreke drugostupanjske presude i rješenja odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan. Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja.

Tuženik je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija tužitelja odbije kao neosnovana.

Revizija tužitelja u dijelu u kojem se pobija odluka o tužbenom zahtjevu nije osnovana, a revizija tužitelja u dijelu u kojem se pobija odluka o protutužbenom zahtjevu nije dopuštena.

U smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi iznos od 100.000,00 kn. Tuženik je podnio protutužbeni zahtjev podneskom od 11. studenoga 2009. u kojem nije naznačio vrijednost predmeta spora u smislu odredbe čl. 40. st. 2. ZPP obzirom da se radi o nenovčanom zahtjevu. Također iz uvida u spis proizlazi da u smislu odredbe čl. 40. st. 4. ZPP prvostupanjski sud nije utvrdio vrijednost predmeta spora na način određen u smislu odredbe čl. 40. st. 4. ZPP do zaključenja glavne rasprave, slijedom čega se smatra da je vrijednost predmeta spora protutužbenog zahtjeva 50.000,00 kn u smislu odredbe čl. 40. st. 5. ZPP.

Stoga revizija tužitelja u dijelu u kojem se pobija drugostupanjska odluka u odnosu na protutužbeni zahtjev nije dopuštena, jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude koja se odnosi na protutužbeni zahtjev ne prelazi iznos od 100.000,00 kn, slijedom čega je u smislu odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u tom dijelu reviziju tužitelja valjalo odbaciti i riješiti kao u izreci.

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP u odnosu na dio revizije tužitelja kojom isti pobija drugostupanjsku odluku kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda o odbijanju tužbenog zahtjeva, ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

U postupku je utvrđeno:

- da su prednik tužitelja „D. b.“ d.d. Z., Podružnica S., kao kreditor i „C.“ d.o.o. iz K. kao korisnik kredita, sklopili ugovor o dugoročnom kreditu,

- da je prema navedenom kreditu banka odobrila korisniku kredita dugoročni kredit za zatvaranje dospjelih obveza po kratkoročnom kreditu broj ... kod banke u iznosu od 161.047,56 DEM, uz valutnu klauzulu u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB,

- da se kredit može koristiti do 31. prosinca 1999. s valutom knjiženja na dan donošenja odluke uprave banke, ali ne prije prijenosa prava vlasništva i uručenja sredstva osiguranja otplate kredita, odobrenog na rok od dvije godine,

- da je navedeni kredit stavljen u otplatu prvi dan slijedećeg mjeseca po korištenju kredita uz vršenje otplate kredita u 24 jednaka mjesečna anuiteta u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća,

- da je posljednji 24-mjesečni anuitet trebao biti otplaćen 1. prosinca 2002.,

- da je najstariji neisplaćeni anuitet po navedenom kreditu bio za rujan 2000.,

- da je tuženik osobno zadnju uplatu po navedenom kreditu izvršio 5. siječnja 2001. te je time isplatio tek 8 mjesečnih anuiteta od ugovorom predviđena 24,

- da je tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka 5. studenoga 2009. zatražio isplatu cjelokupnog iznosa temeljem ugovora o dugoročnom kreditu a ne temeljem izdane mjenice i temeljem mjenične tužbe,

- da je tužitelj 30. rujna 2003. zaprimio dopis tuženika u kojem predlaže reprogram kredita te navodi da je voljan vršiti otplatu kredita.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su između ostalog prihvatili istaknuti prigovor zastare potraživanja iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o povremenom potraživanju u smislu odredbe čl. 372. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) pri čemu je u smislu odredbe čl. 373. st. 1. ZOO zastarjelo samo pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja.

Tužitelj u reviziji između ostalog navodi revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pri čemu citira zakonsku formulaciju iz navedene odredbe ZPP ali nigdje u reviziji ne navodi u čemu bi se konkretno sastojala navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka i na koji način bi je sud počinio. Slijedom navedenog taj revizijski razlog ne može se niti valjano ispitati, pa je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka neosnovan.

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj u bitnom osporava da bi u konkretnom slučaju došlo do promašene pasivne legitimacije, odnosno da su nižestupanjski sudovi pogrešno protumačili dopis tuženika od 30. rujna 2003. upućenog tužitelju jer se radi o pristupanju dugu koje je imalo trgovačko društvo tuženika, a koje je sklopilo ugovor sa prednikom tužitelja. Tužitelj u reviziji također smatra da je upravo temeljem dopisa od 30. rujna 2003. od strane tuženika došlo do prekida zastare obzirom da se iz tog dopisa može zaključiti u smislu čl. 451. ZOO da je tuženik ujedno i pristupio dugu koje je imalo njegovo trgovačko društvo.

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je osnovan prigovor zastare potraživanja tužitelja koji je istaknuo tuženik. Potraživanje na ime spornog kredita je u smislu odredbe čl. 372. st. 1. i 2. ZPP povremeno potraživanje jer se radi o unaprijed određenim povremenim iznosima kojima se otplaćuju glavnica i kamata slijedom čega su ispravno nižestupanjski sudovi zaključili da se radi o potraživanju temeljem kredita koje je ujedno povremeno potraživanje i gdje potraživanja povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a u smislu odredbe čl. 373. st. 1. ZPP samo pravo iz kojega proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja. U konkretnom slučaju vidljivo je da je najstarije neispunjeno potraživanje anuiteta za rujan 2000., slijedom čega je nastupila zastara samog prava jer je tužitelj u ovom postupku tijekom glavne rasprave 5. studenoga 2009. zapravo izvršio preinaku tužbe na način da je zatražio sporni iznos temeljem sklopljenog ugovora o kreditu, a ne temeljem mjenice. Stoga je vidljivo da je od najstarijeg neispunjenog potraživanja na ime dospjelog anuiteta proteklo više od pet godina, a čak ako bi se uzelo da je i plaćanje od 5. siječnja 2001. koje je izvršio tuženik osobno zadnji anuitet, opet bi proteklo više od pet godina do postavljanja zahtjeva za isplatu spornog iznosa temeljem sklopljenog ugovora o kreditu. Kod toga treba napomenuti da i u slučaju ako bi se čak uzelo da je dopis tuženika od 30. rujna 2003. pristupanje dugu i ujedno priznanje duga koje izaziva prekid zastarijevanja i od zaprimanja tog dopisa od strane tužitelja pa do 5. studenoga 2009. kada je izvršena preinaka tužbe, opet bi nastupila zastara samog prava iz kojeg proistječu povremena potraživanja. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da je osnovan prigovor zastare tuženika, slijedom čega nije od značaja za ishod ovog spora uopće da li je tuženik pristupio dugu temeljem dopisa od 30. rujna 2003. i da li je time došlo do priznanja duga i prekida tijeka zastarijevanja.

Stoga je temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo reviziju tužitelja u dijelu u kojem se pobija odluka u svezi tužbenog zahtjeva odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 14. prosinca 2016.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.