Revr-1135/2015-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1135/15-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. G. iz I., kojeg zastupa punomoćnik B. I., odvjetnik u V., protiv tuženika 1. V. d.d. V., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u V., 2. REPUBLIKA HRVATSKA, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u V. i 3. AGENCIJA ZA ..., Z., kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u V., radi isplate, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1030/13-5 od 12. ožujka 2015. kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1607/07-40 od 20. veljače 2013., u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2016.

r i j e š i o j e:

1. Prihvaća se revizija prvotuženika V. d.d. V. u odnosu na pravno pitanje pod 1.) i ukidaju presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1030/13-5 od 12. ožujka 2015. i presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1607/07-40 od 20. veljače 2013. u odnosu na tog tuženika te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2. Revizija prvotuženika odbacuje se u odnosu na pravno pitanje pod 2.) kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je prvotuženiku V. d.d., drugotuženiku Republici Hrvatskoj i trećetuženiku Hrvatskom fondu za privatizaciju da solidarno isplate tužitelju bruto iznos od 4.196,90 kn na ime plaće za mjesec listopad 2003. godine sa zateznim kamatama od 1. prosinca 2003., kao i da tužitelju naknade parnični trošak u iznosu 1.683,00 kn (točka I. izreke). Preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen je kao neosnovan (točka II. izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i prvotuženika te je u odnosu na prvotuženika potvrđena prvostupanjska presuda (točka I. izreke). Prihvaćene su žalbe drugotuženika i trećetuženika te je prvostupanjska presuda u odnosu na njih preinačena tako da se tužbeni zahtjev odbija u odnosu na drugotuženika i trećetuženika i tako da se tužitelju nalaže da drugotuženiku i trećetuženiku naknadi parnični trošak svakome u iznosu od po 1.250,00 kn (točka II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude prvotuženik V. d.d. je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. t. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 dalje: ZPP), podredno i pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP jer da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer o tim pitanjima revizijski sud još nije zauzeo pravno shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskog suda. Predlaže ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (t. 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (t. 2.), odnosno ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga Zakona (t. 3.).

Predmetni spor nije radni spor kojeg ima u vidu odredba čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP, niti je presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP pa je za dopuštenost revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP mjerodavna vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u smislu odredbe čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP kojom je određeno da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

S obzirom da u ovom slučaju vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi navedenu graničnu vrijednost dopuštenosti revizije, to revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji, u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP, stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojega ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tuženik u reviziji navodi više pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, koja se u suštini svode na sljedeća dva pitanja:

1.) „Je li u konkretnoj situaciji došlo do prenošenja ugovora o radu na novog poslodavca u smislu čl. 129. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 2/01, 114/03, 142/03, i 30/04 – dalje: ZR)?

2.) Nastupa li prekid zastarijevanja u smislu čl. 388. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) podnošenjem tužbe protiv prvobitnog tuženika ili danom subjektivne preinake tužbe?“

Obrazlažući važnost navedenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni prvotuženik se poziva na različitu postojeću praksu Županijskog suda u Vukovaru o tim pitanjima.

Pitanje postavljeno pod 1.), po ocjeni ovog suda, važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora jest isplata iznosa od 36.093,34 kn s pripadajućim zateznim kamatama kn na ime bruto plaća za rujan i listopad 2003. od po 4.196,90 kn, bruto iznosa od 12.590,70 kn „na ime otkaznog roka“ i iznosa od 15.108,84 kn na ime otpremnine te priznanje svih prava iz radnog odnosa od 1. studenoga 2003. do 31. siječnja 2004.

U odnosu na prvotuženika drugostupanjski je sud potvrdio prvostupanjsku presudu za isplatu 4.196,90 kn što je predmet ovog revizijskog postupka, dok je ostatak tužbenog zahtjeva odbijen.

Nižestupanjski sudovi su na temelju sljedećih utvrđenja:

- da je tužitelj bio radnik E.-p. d.o.o. na P. B.,

- da je Republika Hrvatska, Ministarstvo ... na temelju nagodbe od 11. travnja 2003. sklopljene sa P. t. d.d. Đ. „preuzela zemljište i svu imovinu istog na upravljanje“,

- da se L. d.d. V. kao zakupac, na temelju Ugovora o zakupu P. B. sklopljenog 9. rujna 2003. sa Hrvatskim fondom za privatizaciju kao zakupodavcem, obvezao primiti u radni odnos radnike E.-p. d.o.o. zaposlene na P. B. (njih 108) i

- da se tim ugovorom L. d.d. obvezao radnicima isplatiti plaću za srpanj 2003. i ostale plaće do prestanka ugovora o radu tih radnika kod E.-p. d.o.o.,

- da je prvotuženik V. d.d. pravni sljednik L. d.d. i

- da tužitelj nije potpisao odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora pa mu je 1. studenoga 2003. prestao radni odnos,

tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika ocijenili osnovanim polazeći od zaključka da se u konkretnoj situaciji radi o prijenosima ugovora na prvotuženika kao novog poslodavca pa da je na temelju odredbe čl. 129. ZR prvotuženik u obvezi isplatiti tužitelju zaostalu plaću i otpremninu.

Ocjenjujući prigovor zastare sudovi polaze od zaključka da u odnosu na potraživanje tužitelja na ime plaće za listopad 2003. i za isplatu otpremnine zastara nije nastupila, jer je tužba u ovom predmetu podnesena 27. listopada 2006. protiv prvotno naznačenog tuženika – PP L. iz S. N.

Prema odredbi čl. 129. ZR ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće ili dio poduzeća (pogon), na novog poslodavca prenose se i svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koje je predmet prenošenja (st. 1.); radnik čiji je ugovor o radu prenesen na način iz st. 1. toga članka, zadržava u svezi s otkazom, otkaznim rokovima, otpremninom ili drugim pitanjima iz radnog odnosa sva prava koja je stekao do dana prijenosa ugovora o radu (st. 2.); poslodavac na kojeg se prenose ugovori o radu na način propisan st. 1. toga članka preuzima s danom prenošenja, u neizmijenjenom obliku i opsegu, sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu (st. 3.).

Iz stanja spisa ne proizlazi da je kod poslodavca tužitelja E.-p. d.o.o. izvršena statusna promjena, a niti da bi E.-p. d.o.o. bilo s kojim novim poslodavcem, pa ni s prednikom prvotuženika sklopio neki pravni posao kojim bi na njega bila prenesena P. B. kao dio poduzeća.

Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da nagodba sklopljena između Republike Hrvatske, Ministarstva ... i P. t. d.d. Đ., kad bi potonji i bio poslodavac tužitelja u vrijeme sklapanja nagodbe (a što nije bio), predstavlja pravni posao kojeg ima u vidu odredba čl. 129. ZR.

Prenošenjem poduzeća ili dijela poduzeća na novog poslodavca podrazumijeva da se osoba na koju se imovina prenosi bavi gospodarskom djelatnošću i da je svrha toga prijenosa nastavljanje te djelatnosti. Samo otuđenje imovine poslodavca, bez volje ugovornih strana da se imovina kao gospodarska cjelina prenese na stjecatelja kao novog poslodavca, ne predstavlja pravni posao iz čl. 129. ZR. To stoga što pri ocjeni je li došlo do prijenosa čl. 129. ZR treba uzeti sve činjenice koje karakteriziraju transakciju odnosno treba njegova aktivnost biti faktično nastavljena ili preuzeta od novog poslodavca s tim ili sličnim aktivnostima (tako i sud Europske unije, predmet Spijkers, C-24/85).

U konkretnom slučaju prijenos imovine P. t. d.d. Đ. na Republiku Hrvatsku izvršen je radi namirenja dospjelih poreznih obveza toga društva, te prijenos imovine na Republiku Hrvatsku nije na nju izvršen kao na novog poslodavca radi obavljanja gospodarske djelatnosti.

Po ocjeni ovog suda u konkretnoj situaciji nije došlo do prenošenja ugovora na novog poslodavca u smislu čl. 129. ZR zbog čega za prednika tuženika nisu nastale obveze koje proizlaze iz navedene zakonske odredbe.

Spisu nije priložen ugovor o zakupu od 9. rujna 2003. sklopljen između Fonda za privatizaciju i prednika tuženika.

Međutim, iz obrazloženja presuda nižestupanjskih sudova proizlazilo bi da je prvotuženik preuzeo obvezu isplate plaće određenim radnicima E.-p. d.o.o. (radnicima zaposlenim na P. B.) koja bi im pripadala do prestanka ugovora o radu kod E.-p. d.o.o. te obvezu sklapanja ugovora o radu s tim radnicima, iz čega bi se moglo zaključiti da je u tom dijelu, u smislu odredbe čl. 149. ZOO sklopljen ugovor u korist trećih osoba.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu raspravili postojanje i opseg obveze prvotuženika u smislu navedene odredbe ZOO, pa je činjenično stanje bitno za pravilnu primjenu materijalnog prava ostalo nepotpuno utvrđeno, zbog čega nema mjesta preinaci presude.

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP presude nižestupanjskih sudova u odnosu na prvotuženika ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Prema shvaćanju ovog suda, izraženom u većem broju odluka (npr. Rev-2031/01, Rev-117/05 i dr.), osoba koja stupa u parnicu umjesto ranijeg tuženika (čl. 192. st. 4. ZPP) kao i osoba na koju se tužba proširuje (čl. 196. st.4. ZPP) mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazila kada je ona u nju stupila.

Stoga je za ocjenu istaknutog prigovora zastare, kao dan kojim se u smislu čl. 388. ZOO prekida zastarijevanje mjerodavan dan podnošenja tužbe protiv prvobitnog tuženika (konkretno: 27. listopada 2006.), a ne dan predaje podneska kojim je tužba subjektivno preinačena (konkretno 11. veljače 2008.).

S obzirom da pravno shvaćanje sudova u postupku koji je prethodio reviziji nije nepodudarno s navedenim shvaćanjem ovog suda, to pitanje postavljeno pod 2.) nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Slijedom toga je revizija u odnosu na pitanje pod 2.) nedopuštena pa je sukladno čl. 392.b. st. 5. ZPP u odnosu na to pitanje reviziju valjalo odbaciti i tako riješiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 1. lipnja 2016.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.