II Rev-79/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-79/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednice vijeća, te Tome Gložinića, Damira Mratovića, mr. sc. Olge Jelčić i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. T. S. d.o.o. S., zastupanog po punomoćniku M. V., odvjetniku iz S. protiv tuženika 1. Z. b.– P. b. d.d. S., 2. D. R. iz S. D., zastupanog po punomoćniku V. D., odvjetniku iz S. i 3. L. d.o.o. T. – M. u stečaju, zastupan po punomoćniku T. K., odvjetniku iz S., radi utvrđenja i predaje stvari rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 27. siječnja 1998. godine, br. XV Pž-2/98., kojom je djelomično preinačena, a djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Splitu od 22. srpnja 1997. godine, br. XIII P- 2544/96., u sjednici održanoj dana 12. prosinca 2002. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja, te ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 27. siječnja 1998. godine br. XV Pž-2/98. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tužene 1. i 2. na utvrđenje da je vlasnik riblje mlađi i ribe koja se nalazi u ribogojilištu u posjedu tuženika L. d.o.o. T. – M. u stečaju i to oko 10 tona konzumnog lubina težine oko 350 g po komadu, 70.000 komada mlađi orade težine oko 200 g po komadu, 105.000 komada mlađi lubina i 50.000 mlađi orade težine oko 100 g po komadu, i orade i 45.000 komada mlađi lubina težine oko 60 g po komadu, kao i u odluci 50.000 mlađ

o parničnom trošku u odnosu na tužene pod 1 i 2. i u tom ukidnom dijelu predmet vraća Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje.

U ostalom pobijanom dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev protiv tuženika pod 1. i 2. na predaju u posjed i slobodno raspolaganje ribne mlađi i ribe revizija se odbija kao neosnovana.

Prihvaća se revizija tužitelja te preinačuje rješenje o trošku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 27. siječnja 1998. godine, br. XV Pž-2/98. u odnosu na tuženika pod 3. L. d.o.o. T. – M. u stečaju i sudi:

Dužan je tuženik pod 3. L. d.o.o. T. – M. u stečaju naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 479.100,00 kn.

Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 27. siječnja 1998. godine, br. XV Pž-2/98. kojim je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je tuženicima pod 1. i 2. naloženo tužitelju predati: "sve novčane iznose s pripadnostima stečene eventualnom prodajom ribe i riblje mlađi do predaje u posjed tužitelju na slobodno raspolaganje".

O trošku revizije odlučit će sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je isključivi vlasnik riblje mlađi i ribe koja se nalazi u ribogojilištu tuženika pod 3., a blokirana zabranom raspolaganja otuđenja i opterećenja od strane Trgovačkog suda u Splitu u stečajnom postupku br. XIV St-28/95., a koja je pobliže navedena u izreci prvostupanjske presude, te da su tuženici dužni u roku od 8 dana predati tužitelju u posjed i slobodno raspolaganje ribu i riblju mlađ uključujući i sve novčane iznose s pripadnostima stečene eventualnom prodajom ribe i ribne mlađi do predaje u posjed i slobodno raspolaganje tužitelju.

Ujedno je odlučeno da su tuženici dužni tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 479.100,00 kn.

Odlučujući o žalbama tuženika drugostupanjski sud je djelomično prihvatio žalbe tuženika, tako da je u odnosu na tužene pod 1. i 2. tužitelja odbio s tužbenim zahtjevom na utvrđenje da je vlasnik riblje mlađi i ribe i na predaju te ribe u posjed i ujedno tužitelja obvezao tuženiku pod 1. naknaditi parnični trošak ukupno 25.000,00 kn, a tuženiku pod 2. parnični trošak u iznosu od 239.580,00 kn.

U odnosu na tužene pod 1. i 2. prvostupanjska presuda je ukinuta u dijelu u kome je tim tuženicima naloženo da su dužni tužitelju predati sve novčane iznose s pripadnostima stečene eventualnom prodajom ribe i riblje mlađi do predaje u posjed i slobodno raspolaganje tužitelju i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba tuženika pod 3. je djelomično prihvaćena na način da je tome tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 54.930,00 kn ujedno da je tužitelj dužan tom tuženiku na ime troškova drugostupanjskog postupka isplatiti iznos od 4.490,00 kn. Protiv pravomoćne presude i rješenja o trošku, kao i rješenja o ukidanju dijela prvostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinaku na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti.

Tuženik pod 1. je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu, dok ostali tuženici nisu podnijeli odgovor na reviziju, niti se o reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija tužitelja je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena.

Sporno je je li tužitelj mogao tužbom protiv stečajnih vjerovnika tuženika pod 1. Z.B.– P.B. d.d. S. i tuženika pod 2. D.R. tražiti da se utvrdi da je on vlasnik riblje mlađi i ribe koja je pobliže navedena u izreci, te predaju u posjed te ribe i riblje mlađi nakon što je upućeno stečajno po vijeću na parnicu protiv tuženika i stečajnog dužnika tuženika pod L. d.o.o. T. – M. u stečaju.

Također je sporno je li tuženik pod 3. priznao tužbeni zahtjev, te zavisno od toga koji trošak je dužan naknaditi tužitelju.

Nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Iako reviziju izjavljuje i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, tužitelj ne navodi u čemu bi se ogledala bitna povreda odredaba parničnog postupka, te o kojoj se povredi radi.

Revizijski sud po službenoj dužnosti pazi na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), dok je o ostalim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, ovlašten voditi računa samo ako revident određeno ukazuje na te povrede navodeći u čemu se one ogledaju (čl. 386. ZPP).

Kako tužitelj nije naveo u čemu bi se ogledale bitne povrede odredaba parničnog postupka, to je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, te nije našao da je ta povreda učinjena.

Djelomično se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno da je otvoren stečajni postupak nad tuženikom pod 3. L. d.o.o. T. – M., te da je tužitelj kao izlučni vjerovnik zatražio da se riba i riblja mlađ opisana u izreci preda njemu kao vlasniku u posjed i slobodno raspolaganje. Također je utvrđeno da je stečajni upravitelj priznao tužitelju vlasništvo ribe i riblje mlađi, a da su pravo tužitelja na odvojeno namirenje i pravo vlasništva ribe i riblje mlađi osporili stečajni vjerovnici tuženici pod 1. i 2.. Isto tako je utvrđeno da je stečajno vijeće uputilo tužitelja da svoje pravo odvojenog namirenja ostvari putem parnice.

Drugostupanjski sud utvrđuje da je tuženik pod 3. već na prvom ročištu priznao tužbeni zahtjev, te da je u odnosu na tog tuženika zapravo donesene presuda na temelju priznanja i stoga tužitelju u odnosu na tuženog pod 3. dosuđuje dio troška.

Razlog zbog kojeg je drugostupanjski sud preinačio presudu suda prvog stupnja i u odnosu na tužene pod 1. i 2. koji su prvostupanjsku presudu pobijali djelomično žalbom odbio tužbeni zahtjev je taj što drugostupanjski sud smatra da nije bilo mjesta vođenju ovakove parnice po vlasničkoj tužbi protiv tih tuženika, koji inače ne drže pokretnine (ribe) predaju kojih se traži, te da je uopće pogrešno bilo upućivanje od strane stečajnog vijeća tužitelja na parnicu, kada je stečajni dužnik priznao potraživanje tužitelja (vlasništvo ribe i riblje mlađi). Pravilno sud drugog stupnja smatra da nije bilo mjesta vlasničkoj tužbi protiv tuženika pod 1. i 2. kojom se od tih tuženika traži predaja ribe i riblje mlađi u posjed (čl. 37. tada važećeg Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima - “Narodne novine”, broj 53/91.), a kako je to i sada propisano odredbom čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine”, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01.).

Stoga je pravilno odbijen tužitelj s tužbeni zahtjev na predaju ribe i riblje mlađi protiv tuženika pod 1. i 2. – stečajnih vjerovnika koji nisu posjednici, jer takovoj tužbi ima mjesta samo protiv posjednika koji drži vlasnikovu stvar.

Pogrešan je pak pravni pristup drugostupanjskog suda da nije bilo mjesta tužbi na utvrđenje da je tužitelj vlasnik ribe i riblje mlađi protiv tuženika pod 1. i 2. koji su kao stečajni vjerovnici osporili tužitelju pravo vlasništva zbog čega je stečajno vijeće tužitelja i uputilo na parnicu.

Naime, iz odredbe čl. 117. st. 1. tada važećeg Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (pročišćeni tekst - “Narodne novine”, broj 54/94 – dalje ZPNSL) proizlazi da otvaranje stečajnog postupka ne utječe na pravo izdvajanja stvari koje ne pripadaju stečajnom dužniku (izlučno pravo).

Odredbom pak čl. 121. st. 1. i 5. ZPNSL propisano je da stečajni vjerovnici prijavljuju svoja potraživanja, a da izlučni vjerovnici u svojoj prijavi označuju dio imovine (predmet na koji se njihov zahtjev odnosi). Ovakova odredba ukuzuje i da izlučni vjerovnici, ovdje tužitelj, podnose prijavu u kojoj označuju stvari na koje se odnosi njihov zahtjev, jasno radi se o zahtjevu na izdvajanje stvari i predaju stvari u posjed.

Prema čl. 125. st. 2. i 3. ZPNSL stečajni vjerovnici mogu osporiti prijavljeno potraživanje, a prijavljeno potraživanje smatra se utvrđenim, ako ga prizna stečajni upravitelj i ne ospori ni jedan od vjerovnika prisutnih na ročištu za ispitivanje potraživanja, dok je odredbom čl. 127. st. 1. ZPNSL propisano da će stečajno vijeće rješenjem uputiti vjerovnika čije je potraživanje osporeno da pokrene postupak pred sudom ili drugim organom radi utvrđivanja osporenog potraživanja.

Po ocjeni ovog suda gore spomenute odredbe treba tumačiti tako da su vjerovnici imali pravo osporiti prijavljeno potraživanje tužitelja, zahtjev za izdvaja iz imovine dužnika određenih predmeta kao vlasništva izlučnog vjerovnika i da je u tom slučaju stečajno vijeće trebalo uputiti vjerovnika da pokrene postupak radi utvrđenja osporenog potraživanja, ovdje prava vlasništva.

Stoga nije bilo mjesta odbijanju dijela tužbenog zahtjeva protiv tuženika pod 1. i 2. kao stečajnih vjerovnika, koji tužitelju osporavaju pravo vlasništva ribe i riblje mlađi, na utvrđenje da je tužitelj vlasnik tih pokretnina.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud je propustio raspraviti o tom dijelu zahtjev na način da ocjeni ima li mjesta prihvaćanju tog dijela tužbenog zahtjeva, te je činjenično stanje radi toga nepotpuno utvrđeno i zbog toga nema uvjeta za preinaku tog dijela presude.

U pogledu odluke o trošku postupka u odnosu na tuženika pod 3. koji je prvostupanjsku presudu pobijao samo u odluci o trošku osnovano se ističe u reviziji da je ta odluka pogrešna.

Naime, iz odgovora na tužbu tuženika pod 3., suprotno utvrđenju suda drugog stupnja ne proizlazi da je taj tuženik priznao tužbeni zahtjev.

Ovo, jer tuženik pod 3. u odgovoru na tužbu izričito traži da protiv njega tužba bude odbačena zbog nedostatka pravnog interesa, jer da je on priznao potraživanje tužitelja, te da tužitelj nema pravnog interesa da ga obuhvati tužbom.

Takova formulacija odgovora na tužbu ne ukazuje na priznanje tužbenog zahtjeva, već naprotiv traženje da se u odnosu na tuženika pod 3. tužba odbaci.

S obzirom na navedeno osnovano je bilo ovog tuženika obvezati da naknadi tužitelju parnični trošak koji je prvostupanjski sud odmjerio u okvirima odvjetničke tarife te suviše priznavši tužitelju trošak vještačenja i sudskih pristojbi u ukupnom iznosu od 479.100,00 kn (čl. 154. st. 1. ZPP).

Kako je tužitelj revizijom pobijao drugostupanjsku presudu i rješenje to treba uzeti da je pobijao ne samo dio rješenja koji se odnosi na parnični trošak nego i dio rješenja koji se odnosi na ukidanje dijela prvostupanjske presude.

Protiv pak drugostupanjskog rješenja kojim se ukida prvostupanjska odluka revizija nije dopuštena, jer takovim rješenjem postupak nije pravomoćno završen (čl. 400. st. 1. ZPP).

Radi naprijed navedenog temeljem čl. 393. i 395. st. 2., te čl. 389. st. 2. i 392., a u svezi s čl. 400. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. i 4. ZPP.

U Zagrebu, 12. prosinca 2002.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.