II Rev-70/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 70/1995-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej i Ilije Čuljata, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja P.H. g. š. iz Z., koju zastupa Ž.Ž., odvjetnik iz Z., protiv tuženika "C. " - o. d.d., Filijala za osiguranje transporta i kredita Z., radi isplate protuvrijednosti za 150.039,00 DEM, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 6. travnja 1994. broj Pž-86/94 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 7. prosinca 1993. broj P- 10719/92, u sjednici održanoj dana 7. prosinca 1995.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužene odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja stuđeno je:

" Tuženik je dužan platiti tužitelju dinarsku protuvrijednost DEM-a 154.039,00 po srednjem tečaju NBH na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom od 11. lipnja 1992. do isplate, i trošak spora HRD 9,700.000 sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostupanjske presude sud drugog stupnja je odlučio:

" 1) Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu broj V P- 10719/92 od 7. prosinca 1993. godine u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da plati tužitelju dinarsku protuvrijednost od 154.039,00 DEM po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan isplate kao i trošak spora u iznosu od 9,700.00 HRD sve u roku 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

2) Ukida se presuda Okružnog privredenog suda Zagreb broj P-10719/92 od 7. prosinca 1993. godine u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da plati tužitelju zakonske zatezne kamate na dinarsku protuvrijednost od 154.039,00 DEM počev od 11.VI 1992. godine i u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku.

3) Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu."

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tužena je izjavila reviziju zbog bitne povrede Zakona o parničnom postupku (ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da se preinačenjem nižestupanjskih presuda tužbeni zahtjev odbije ili da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Suprotno revizijskim navodima iz spisa i razloga presude suda drugog stupnja vidi se da je taj sud odlučujući o žalbi tužene protiv prvostupanjske presude ocjenio sve odlučne žalbene navode pa tužena neosnovano tvrdi da je u postupku kod suda drugog stupnja učinjena bitna povreda iz st. 1. čl. 354. u vezi st. 1. čl. 375. ZPP.

Odlučujući o reviziji ovaj revizijski sud nije našao da bi u postupku bila učinjena bitna povreda iz toč. 10. st. 2. čl. 354. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti pa se prema tome revizijski razlog bitne povrede ZPP nije ostvario.

Neosnovano tužena ističe i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužiteljica tužbom traži isplatu utužene svote temeljem ugovora o osiguranju novčanog potraživanja koji su stranke zaključile dana 22. siječnja 1992. a kojim se tužena obvezala isplatiti tužiteljici utuženu svotu ako tužiteljica ne bude mogla naplatiti taj iznos koji je dala u zajam firmi "Talijanska moda".

Tužena osporava osnovanost tužbenog zahtjeva pozivom na odredbu čl. 10. Ugovora o osiguranju (list 8) jer tvrdi da tužiteljica nije platila premiju osiguranja i da je prema st. 3. čl. 10. Ugovora o osiguranju izgubila pravo na utuženo potraživanje.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica ispunila sve svoje ugovorne obveze iz Ugovora o osiguranju. Utvrđeno je da je nastupio osigurani slučaj jer tužiteljica nije mogla od svog dužnika (zajmoprimca) firme "Talijanska moda" naplatiti utuženu svotu po ugovoru o zajmu iako je tužiteljica sve poduzela da svoje potraživanje naplati.

Dospjelo potraživanje tužiteljice po ugovoru o osiguranju tužena nije podmirila ni u naknadno ostavljenom roku pa sudovi nižeg stupnja pravilno zaključuju da je utuženo potraživanje dospjelo za naplatu prije podnošenja tužbe u ovom predmetu.

Tužena i u reviziji ponavlja svoje tvrdnje iz postupka kod suda prvog stupnja i u žalbi da je nastupila ugovorna situacija iz st. 3. čl. 10. Ugovora o osiguranju i da je zbog toga tužiteljica izgubila pravo naplatiti utuženu svotu.

Međutim, takav zaključak tužene u suprotnosti je s utvrđenim činjeničnim stanjem.

Istina u času podnošenja tužbe premija koju je dužna platiti tužiteljica nije bila plaćena ali uzrok neplaćanja premije nije bio na strani tužiteljice već upravo na strani tužene jer je tužena prema st. 2. čl. 10. Ugovora o osiguranju bila dužna tužiteljici ispostaviti račun za plaćanje premije i tužiteljica je premiju prema toj ugovornoj klauzuli bila dužna platiti tek u roku od 15 dana računajući od dana primitka računa od osiguratelja (tužene).

Tek ako tužiteljica ne bi platila premiju u ugovorenom roku izgubila bi pravo na odštetu za potraživanja za koja je premija obračunata i fakturirana a ne bi bila plaćena.

II Rev 70/95.

Kako tužena tužiteljici nije ispostavila fakturu za plaćanje premije ni nakon što ju je tužiteljica pozvala da to učini (kako je to u postupku utvrđeno) a što je prema st. 2. čl. 10. Ugovora o osiguranju bila dužnost tužene, tužiteljici nije ni tekao rok za plaćanje premije i tužiteljica prema tome nije bila u zakašnjenju za plaćanje premije.

Kada je utvrđeno da je nastupio osigurani slučaj i kada je utvrđeno da tužena nije htjela ispuniti svoju dospjelu ugovornu obvezu iz ugovora o osiguranju, tužiteljica je opravdano ustala tužbom za naplatu svog potraživanja kod čega je pravilno postupila kada je nakon što je u postupku iznos premije utvrđen vještačenjem obavezu plaćanja premije podmirala prebijanjem sa svojim potraživanjem prema tuženoj temeljem odredbe st. 2. čl. 337. Zakona o obveznim odnosima.

Iz razloga presude suda drugog stupnja vidi se da se taj sud ne poziva na odredbu glave XXVII Zakona o obveznim odnosima, kako je to pogrešno učinio sud prvog stupnja ali ni sud prvog stupnja nije spor raspravio primjenom odredbi iz te glave Zakona o obveznim odnosima (koja se prema odredbi čl. 899. Zakona o obveznim odnosima ne primjenjuje na osiguranje potraživanja), već je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva i tom sudu služio zaključeni ugovor o osiguranju temeljem kojeg je pravilno utvrđeno da tužiteljica nije izgubila pravo naplatiti od tužene utuženo potraživanje temeljem odredbe st. 3. čl. 10. Zaključenog ugovora.

Dakle, pogrešno citiranje odredbe čl. 897. Zakona o obveznim odnosima (kako je to učinio sud prvog stupnja) nije utjecalo na zakonitost odluke kojom je tužbeni zahtjev usvojen.

Iz izloženog slijedi da se nije ostvario ni jedan revizijski razlog i zato je revizija temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 7. prosinca 1995.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.