Legislator Case Law & Legislation
Rev-653/2014-3 AI generated

Rev-653/2014-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Case Number Rev-653/2014-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Rješenje

Legislator summary

AI generated

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika G. S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. C., dipl. iur., protiv I-tuženika-protutužitelja I. Z. iz S., OIB: … i II-tuženika-protutužitelja I. B. iz S., OIB: …, koje obojicu zastupaju punomoćnici V. G. K. i I. R., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. G. K. i I. R., iz S., radi isplate po tužbi i protutužbi, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx- 240/13 od 17. listopada 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-312/06 od 6. prosinca 2012., u sjednici održanoj 16. srpnja 2019.,

Legislator headnote

AI generated

Rev-653/2014-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Protiv drugostupanjske presude su tuženici-protutužitelji (dalje u tekstu: tuženici) podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku u kojoj su naveli da pobijaju presudu zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, a prema sadržaju revizije slijedi da pobijaju presudu i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Predložili su da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati protutužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da ukine nižestupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu i u tom dijelu predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 653/2014-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika G. S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. C., dipl. iur., protiv I-tuženika-protutužitelja I. Z. iz S., OIB: … i II-tuženika-protutužitelja I. B. iz S., OIB: …, koje obojicu zastupaju punomoćnici V. G. K. i I. R., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. G. K. i I. R., iz S., radi isplate po tužbi i protutužbi, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx- 240/13 od 17. listopada 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-312/06 od 6. prosinca 2012., u sjednici održanoj 16. srpnja 2019.,

r i j e š i o j e:

I. Ukida se djelomično presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-240/13 od 17. listopada 2013. i to:

- točka I. a. drugostupanjske presude kojom je potvrđena točka III. presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-312/06 od 6. prosinca 2012.,

- točka I. a. drugostupanjske presude kojom je potvrđena točka II. prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev za iznos od 8.695.973,32 kune i zatezne kamate na taj iznos,

- točka I. b. drugostupanjske presude kojom je preinačen dosuđujući dio točke II. prvostupanjske presude za iznos od 3.457.334,88 kuna sa zateznim kamatama te kojom je u tom dijelu odbijen protutužbeni zahtjev kao neosnovan,

- točka II. drugostupanjske presude kojom je odlučeno o parničnim troškovima,

te se u tom dijelu predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. O troškovima ovog revizijskog postupka odlučit će sud zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

Obrazloženje

Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj P-312/06 od 6. prosinca 2012. sudio je:

"I. Dužni su tuženici I. B. i I. Z. isplatiti tužitelju G. S. iznos od 288.640,98 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana, dok se za više traženo od dosuđenog tužbeni zahtjev tužitelja G. S. odbija kao neosnovan.

II. Dužan je tužitelj-protutuženik G. S. u roku od 15 dana tuženicima-protutužiteljima I. B. i I. Z. isplatiti iznos od 3.457.334,88 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

- na iznos od 86.583,65 kn od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 86.583,65 kn od 1. veljače 2004. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 86.583,65 kn od 1. ožujka 2004. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 86.583,65 kn od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 86.583,65 kn od 1. svibnja 2004. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 86.583,65 kn od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 86.583,65 kn od 1. srpnja 2004. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 86.583,65 kn od 1. kolovoza 2004. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 86.583,65 kn od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 86.583,65 kn od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 86.583,65 kn od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 86.583,65 kn od 1. prosinca 2004. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 85.543,26 kn od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 85.543,26 kn od 1. veljače 2005. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 85.543,26 kn od 1. ožujka 2005. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 85.543,26 kn od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 85.543,26 kn od 1. svibnja 2005. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 85.543,26 kn od 1. lipnja 2005. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 85.543,26 kn od 1. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 85.543,26 kn od 1. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 85.543,26 kn od 1. rujna 2005. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 85.543,26 kn od 1. listopada 2005. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 85.543,26 kn od 1. studenog 2005. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 85.543,26 kn od 1. prosinca 2005. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 115.984,33 kn od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 115.984,33 kn od 1. veljače 2006. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 115.984,33 kn od 1. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 115.984,33 kn od 1. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 115.984,33 kn od 1. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 115.984,33 kn od 1. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 115.984,33 kn od 1. srpnja 2006. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 115.984,33 kn od 1. kolovoza 2006. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 115.984,33 kn od 1. rujna 2006. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 115.984,33 kn od 1. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 115.984,33 kn od 1. studenog 2006. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- na iznos od 115.984,33 kn od 1. prosinca 2006. do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena dok se za više traženo od dosuđenog i baš za iznos od 8.695.973,32 kn i za više traženu kamatu protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja odbija kao neosnovan.

III. U cijelosti se odbija kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja I. B. i I. Z. koji glasi:

"Dužan je tužitelj-protutuženik G. S. u roku od 15 dana tuženicima-protutužiteljima I. B. i I. Z. isplatiti iznos od 4.369.016,40 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 13. prosinca 2003. pa do 31. prosinca 2007. prema stopi utvrđenoj Uredbom Vlade RH o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena."

IV. Dužan je tužitelj G. S. isplatiti tuženicima I. B. i I. Z. parnični trošak u iznosu od 138.347,81 kn."

Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gžx-240/13 od 17. listopada 2013. sudio je:

"I. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tužitelja - protutuženika i u cijelosti žalba tuženika - protutužitelja i presuda Općinskog suda u Splitu broj I P-312/06 od 06. prosinca 2012. godine:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu i to točki I. i III. izreke u cijelosti te u pobijanom dijelu točke II. izreke kojim je za više zatraženi iznos od 8.695.973,32 kn i više zatraženu kamatu odbijen protutužbeni zahtjev;

b) preinačuje u pobijanom dijelu točke II. izreke kojim je obvezan tužitelj - protutuženik isplatiti tuženicima - protutužiteljima iznos od 3.457.334,88 kn sa pripadajućim zateznim kamatama i protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja se i u tom pobijanom dijelu odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženicima - protutužiteljima naknaditi tužitelju - protutuženiku parnični trošak u iznosu od 16.800,00 kn, u roku od 15 dana; dok se zahtjev tuženika - protutužitelja za naknadu parničnog troška u cijelosti odbija kao neosnovan."

Protiv drugostupanjske presude su tuženici-protutužitelji (dalje u tekstu: tuženici) podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku u kojoj su naveli da pobijaju presudu zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, a prema sadržaju revizije slijedi da pobijaju presudu i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Predložili su da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati protutužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da ukine nižestupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu i u tom dijelu predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj-protutuženik (dalje u tekstu: tužitelj) nije odgovorio na reviziju.

Revizija je osnovana.

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14

- dalje: ZPP), povodom revizije podnesene po čl. 382. st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tuženici su u uvodu revizije naveli da pobijaju drugostupanjsku presudu u cijelosti, ali se cjelokupni sadržaj revizije kako glede predmeta pobijanja tako i u odnosu na revizijske razloge i prijedlog odluke revizijskog suda odnosi samo na dio drugostupanjske presude kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu.

Stoga je osnovanost revizije ispitana samo u odnosu na odluku o protutužbenom zahtjevu.

Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u donošenju drugostupanjske odluke o protutužbenom zahtjevu. Navedena bitna povreda odredaba parničnog postupa postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, osobito zbog razloga navedenih u toj odredbi.

U ovom slučaju drugostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo da u odnosu na protutužbeni zahtjev u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, iako je sam ponovno cijenio izvedene dokaze te utvrdio odlučne činjenice različito od prvostupanjskog suda. Pri tome također je u odnosu na neka sporna pitanja zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio navesti razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega presuda kojom je odbijen protutužbeni zahtjev kao cjelina ima nedostataka zbog kojih se tu presudu ne može ispitati.

Za ocjenu o postojanju navedene bitne povrede odredaba postupa ovaj sud je analizirao obje nižestupanjske presude.

Predmet spora po tužbi je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.526.259,06 kn koji potražuje iz osnova preostalog dijela kupoprodajne cijene po Ugovoru o kupoprodaji poslovnog prostora ovjerenog u potpisu kod javnog bilježnika M. R. iz S. pod br. Ov-7456/01 od 12. prosinca 2001. godine (dalje: Ugovor). Kako je uvodno navedeno tužbeni zahtjev je djelomično prihvaćen i taj dio presude nije predmetom revizije.

Predmet spora po protutužbi je zahtjev radi naknade štete koju tuženik potražuje:

- u iznosu od 3.083.640,00 kn s naslova umanjene vrijednosti kupljene nekretnine zbog gubitka zajedničkih dijelova zgrade,

- u iznosu od 1.285.376,40 kn s naslova umanjene vrijednosti zbog nemogućnosti gospodarskog pristupa poslovnom prostoru u dijelu na I. katu te

- u iznosu od 12.153.308,20 kn s naslova naknade štete u visini izgubljene zakupnine, koju je izgubio jer nije mogao iznajmljivati kupljeni prostor koji mu je nedostupan. Prvostupanjski je sud donio odluku o djelomičnoj osnovanosti tužbenog i djelomičnoj osnovanosti protutužbenog zahtjeva pozivom na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), a kojega je za primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11).

Odluka o tužbenom zahtjevu je donesena na temelju utvrđenja:

- da su stranke 12. prosinca 2001. godine sklopile Ugovor kojim su tuženici kupili poslovni prostor površine 991,54 m[2] , kao posebni dio zgrade sagrađene na čest. zem. 8970/1 Z.U. 16731 K.O. S., s tim da je A. d.o.o. izradio Projekt etažiranja zgrade u ožujku 2001. godine temeljem kojeg je predmetni prostor označen slovom A i žutom bojom te predstavlja 992/3583 dijela zgrade koji suvlasnički dio je neodvojivo povezan sa posebnim dijelom zgrade (prizemlje površine 412,90 m[2] : caffe, tri prodajna prostora, sanitarije, komunikacijska površina i skladište; galerija površine 221,91 m[2] : 5 prodajnih prostora, sanitarije, ured, komunikacija i skladište; prvi kat površine 318,73 m[2] : komunikacija, restoran, kuhinja, skladište i sanitarije; prostor D. površine 21,32 m[2] : prizemlje i galerija te kancelarijski prostor u međupodestu površine 16,68 m[2] ) sve sa idealnim dijelom zajedničkih dijelova i uređaja zgrade i zemljišta sukladno načelu uspostave jedinstva nekretnine;

- da je ugovorena cijenu predmetnih nekretnina u iznosu od 3.914.877,55 DEM ili 15.233.798,58 kn, umanjeno za iznos ulaganja od 5.717.694,00 kn ili 1.534.553,04 DEM, dakle, 2.380.324,51 DEM koji iznos se trebao isplatiti u dva obroka umanjeno za popust zbog plaćanja u gotovini od 15% (242.275,48 DEM) i iznos jamčevine odnosno, prvi obrok za svu površinu osim I. kata u iznosu od 1.110.493,13 DEM (4.321.215,28 kn) u roku od 15 dana od potpisivanja Ugovora a drugi obrok za površinu I. kata u iznosu od 640.847,30 DEM (ali ne manje od 2.493.702,18 kn) u roku 24 mjeseca sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju na dan plaćanja;

- da su tuženici izvršili uplatu prvog obroka kupoprodajne cijene u ugovorenom roku, a nisu platili drugi obrok cijene (koji se odnosio na I. kat) s tim da je čl. 6. Ugovora ugovoreno i plaćanje zakonske zatezne kamate na neplaćeni iznos, ali i u slučaju neisplate po proteku roka od 30 dana da dolazi do raskida ugovora;

- da je u trenutku sklapanja Ugovora tužitelj je bio izvanknjižni vlasnik kupljene nekretnine te je u tijeku bio parnični postupak radi utvrđenja prava vlasništva za još 2/5 dijela cjeline te i postupak etažiranja pred Uredom državne uprave Županije Splitsko-dalmatinske koje postupke se Ugovorom G. S. obvezao dovršiti kako bi se tuženici mogli upisati kao suvlasnici kupljene nekretnine za po ½ dijela cjeline;

- da je čl. 8. Ugovora određeno je da će se u roku od 24 mjeseca razriješiti odnos P. - kupci - G. S. u svezi gospodarskog ulaza na I. katu i zajedničkog prolaza do terase, te će stranke sklopiti Aneks Ugovora kao i u slučaju da G. S. bude prodavao zajedničke dijelove zgrade i pripadajuće zemljište za redovnu uporabu zgrade s tim da se u čl. 9. kupci odriču prava s osnova uvjetovane prodaje I. kata s naslova naknade štete, prigovora vođenja upravnog ili sudskog postupka i sl.,

- da tuženici - kupci nisu uplatili drugi obrok kupoprodajne cijene, da nije razriješen odnos P. - kupci - G. S., te da nisu sklopljeni aneksi Ugovora,

- da je G. S. proveo novo etažiranje objekta čime je prenamijenio dio zajedničkih prostorija u smislu da je onemogućena vanjska komunikacija prostoru na I. katu, te je uknjižba prava vlasništva na ime G. S. i etažiranje izvršeno prema novom projektu iz 2003. godine.

Prvostupanjski sud je na temelju navedenih utvrđenja o sadržaju ugovora te o ponašanju stranaka ocijenio da stranke nisu imale na umu da bi rok od 30 dana za isplatu kupoprodajne cijene bio fiksni rok, te da stoga, unatoč neispunjenju obveze u roku, nije došlo do raskida ugovora po čl. 125. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) koja se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08). Prema toj odredbi, kad ispunjenje obveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

Obrazlažući ovakav zaključak sud je posebno istaknuo utvrđenje da su stranke bile u stalnim pregovorima oko rješenja problema zbog etažiranja po elaboratu iz 2003. godine kojim etažiranjem su tuženici dobili još 49,92 m[2] prostora više nego što su kupili, iako su izgubili komunikaciju preko vanjskog stepeništa i terase za I. kat koja komunikacija je postala i nemoguća jer se konzervatori protive takovom načinu komunikacije sa I. katom.

Prema utvrđenju prvostupanjskog suda u međuvremenu je prije donošenja presude došlo do djelomične sudske nagodbe temeljem koje su se tuženici upisali kao suvlasnici za po ½ dijela cjeline odnosno, ukupno 1020/4369 dijela čest. zem. 8970/1 (troetažni poslovni prostor) uz istodobni upis založnog prava tužitelja s naslova preostale kupovnine, te je prvostupanjski sud zaključio da su tuženici dužni isplatiti tužitelju preostali iznos kupoprodajne cijene.

Prvostupanjski sud je na temelju navedenih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev te je tuženiku naložio isplatu ostatka kupoprodajne cijene.

U odnosu na protutužbeni zahtjev za naknadu štete zbog umanjenja vrijednosti nekretnine uslijed gubitka pripadajućih zajedničkih dijelova zgrade prvostupanjski sud je pored gore navedenih činjenica također utvrdio:

- da su tuženici oštećeni novim etažiranjem objekta provedenim 2003. za površinu od 73,42 m[2] suvlasničkog dijela nekretnine u odnosu na etažiranje iz 2001., jer je veći dio zajedničkih prostorija prenamijenjen u poslovne prostore koji pripadaju trećim osobama, čime je ujedno i onemogućena vanjska komunikacija prostora na I. katu;

- da prema izračunu cijene tuženici nisu ni platili prostore koji čine zajedničke dijelove zgrade;

- da je već u čl. 9. st. 4. kupoprodajnog ugovora predviđena mogućnost etažiranja posebnih dijelova zgrade, s time da se G. S. obvezao da će, za slučaj prodaje posebnih dijelova zgrade, sačiniti s tuženicima aneks ugovora.

Sud je na temelju navedenih utvrđenja zauzeo shvaćanje da tuženici nemaju pravo na naknadu štete zbog pretvaranja zajedničkih prostorija u posebne dijelove zgrade u visini obračunatoj prema cijeni za kvadrat koja odgovara cijeni posebnog dijela zgrade za koji su tuženici platili cijenu.

Ovo shvaćanje prvostupanjski sud je obrazložio pozivom na odredbe čl. 68. st. 6. i čl. 72. do 78. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) kojima je propisano na koji način i na kojim dijelovima nekretnine se može uspostaviti vlasništvo posebnih dijelova nekretnine, te kojim je određeno da vlasništvo posebnog dijela nekretnine ne može postojati na dijelovima nekretnine koji služe kao zajednički, ili im se namjena protivi isključivoj uporabi samo u korist određenoga posebnoga dijela nekretnine, u sumnji se uzima da dio služi kao zajednički i da mu se namjena protivi isključivoj uporabi u korist određenoga posebnoga dijela.

U odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze kojom se tužitelj obvezao osigurati vanjski gospodarski ulaz na prvi kat prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj povrijedio obvezu iz ugovora te da je dužan naknaditi tuženicima štetu temeljem odredbe čl. 262. ZOO.

U odnosu na navedeni zahtjev tužitelj je istaknuo prigovor zastare. O tom prigovoru je prvostupanjski sud zauzeo shvaćanje da se u ovom slučaju ne radi o izvanugovornoj šteti, iz koje zahtjev za naknadu štete zastarijeva u roku od tri godine od saznanja za štetu i počinitelja po čl. 376. st. 1. ZOO, nego o šteti zbog povrede ugovora, pa zahtjev zastarijeva u roku od pet godina po čl. 376. st. 3. ZOO.

Polazeći od utvrđenja da je tužitelj bio dužan uspostaviti gospodarski prolaz u roku od 24 mjeseca od sklapanja ugovora (čl. 9. Ugovora), dakle najkasnije 12. prosinca 2003., zastarni rok od pet godina je počeo teći nakon toga dana i istekao je u prosincu 2008. godine. Zahtjev za naknadu štete podnesen je prvi put u podnesku od 13. svibnja 2008., pa je sud zaključio da je u trenutku podnošenja zahtjeva nastupila zastara ove tražbine. Tvrdnje tuženika da su vođeni pregovori o rješavanju spornih pitanja te da je time prekinut tijek zastare glede zahtjeva za naknadu štete sud je odbio kao neosnovan jer je ocijenio da tužitelj u pregovorima nije priznao dug po osnovi štete, niti su u okviru zastarnog roka tuženici poduzeli takvu radnju kojom po zakonu prekidaju tijek zastarnog roka.

Stoga je prvostupanjski sud u cijelosti odbio zahtjev za naknadu štete zbog umanjenja vrijednosti nekretnine uslijed gubitka pripadajućih zajedničkih dijelova zgrade i zbog nemogućnosti pristupa prvom katu u ukupnom iznosu od 4.369.016,40 kuna.

U odnosu na protutužbeni zahtjev kojim je tražena naknada štete u vidu izgubljene zarade u iznosu od 12.153.308,20 kuna prvostupanjski sud je pošao od utvrđenja da se tužitelj obvezao riješiti pitanje gospodarskog ulaza na prvi kat i zajedničkog prolaza do terase, a poseban pristup provedenim etažiranjem nije osiguran. Time je tužitelj povrijedio obvezu iz ugovora te da je dužan naknaditi tuženicima štetu nastalu povredom ugovora, temeljem odredbe čl. 262. ZOO.

Stoga je sud našao djelomično osnovanim protutužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovi gubitka zarade, polazeći pri tome od naprijed zauzetog shvaćanja da je nastupila zastara za one tražbine koje su dospjele do 13. prosinca 2008.

Tuženici su po ovoj osnovi zahtijevali isplatu izgubljene zarade po osnovi mjesečne zakupnine u visini od 380,00 kuna po m[2] , odnosno 146.425,40 kuna mjesečno, za vrijeme od 1. siječnja 2004. do 1. studenog 2010., a sud je odmjerio gubitak zarade prema utvrđenim prosječnim zakupninama za atraktivne prostore u centru grada i to po godinama.

Primjenom navedenih parametara tuženicima je dosuđena naknada štete po osnovi izgubljene zarade u visini od 3.457.334,88 kuna, a odbijen je njihov zahtjev za iznos od 8.695.973,32 kune.

Drugostupanjski sud je u odnosu na protutužbeni zahtjev potvrdio odbijajući dio prvostupanjske presude i preinačio dosuđujući dio te je i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude navedeno da drugostupanjski sud prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali da je djelomičnim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Time je u cijelosti pravomoćno odbijen protutužbeni zahtjev. Drugostupanjski sud je pošao od toga da je protutužbeni zahtjev usmjeren na isplatu iznosa od 3.083.640,00 kn, a postavljen je na način da isti predstavlja cijenu za uskraćenih 73,42 m[2] x 42.000,00 kn. Pri tome sud polazi od utvrđenja da je prema Elaboratu iz 2001. godine površina zajedničkih dijelova zgrade koje su protutužitelji mogli koristiti radi pristupa dijelu prostora na I. katu iznosila 123,34 m[2] umanjeno za prema Elaboratu iz 2003. godine dobivenih u korist njihovog posebnog dijela zgrade 49,92 m[2] za koju razliku površine je tužitelj prodao trećim osobama nekad zajednički a sada prenamijenjeni dio zgrade, i to nakon sklapanja gore navedenog Ugovora, u trenutku kad je tužitelj ishodio uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i bio isključivi uknjiženi vlasnik nekretnine, a tuženici još nisu ishodili uknjižbu prava vlasništva posebnog dijela nekretnine.

Međutim, po shvaćanju drugostupanjskog suda protutužitelji nisu kupili ni platili tu površinu zajedničkih dijelova, niti je ugovorena obveza osiguranja gospodarskog pristupa I. katu već da je naprotiv, bilo ugovoreno da će se to pitanje razriješiti aneksom Ugovora. Čak je u Ugovoru bila predviđena mogućnost prodaje "zajedničkih dijelova zgrade", što je taj sud protumačio kao suglasnost kupaca da se zajednički dijelovi zgrade prenamijene uz uvjet da se u tom slučaju sačini aneks Ugovora, ali nije precizirano u kom smislu.

Kod činjenice da su tuženici novim etažiranjem dobili na ime svog posebnog dijela zgrade više 49,92 m[2] koje nisu naknadno dodatno platili, to je drugostupanjski sud zaključio da su tuženici sklapanjem djelomične sudske nagodbe i pristajanjem na uknjižbu prava suvlasništva na svoje ime za 1020/4369 dijela čest. zem. 8970/1 sporazumno konkludentno pristali na prenamjenu zajedničkih dijelova zgrade i zauzvrat dobili razliku površine posebnog dijela (u omjeru posebnog i zajedničkog dijela od oko 1:3) čime sud drži da su u cijelosti namireni za "umanjenu vrijednost nekretnine".

Unatoč tome što se tužitelj Ugovorom obvezao razriješiti pitanje gospodarske komunikacije I. kata, sud drži da se nije bezuvjetno obvezao osigurati tu komunikaciju (jer se u Ugovoru već spominje vjerojatnost prenamjene i prodaje zajedničkih dijelova zgrade) pa tako nema ni povrede ugovorne obveze, jer su protutužitelji dobili razliku poslovnog prostora za 49,92 m[2] .

Glede potraživanja po osnovi naknade štete zbog navodne nemogućnosti davanja u zakup prostora na I. katu zbog nemogućnosti komunikacije sa istim zasebnim gospodarskim ulazom izvana drugostupanjski sud je naveo kako tuženici nisu dokazali ovaj vid naknade štete ni po osnovu ni po visini, odnosno da nisu dokazali opće pretpostavke za naknadu štete po čl. 189. st. 1. ZOO. U obrazloženju je navedeno da tuženici nisu dokazali da bi uopće i kome i za koje razdoblje i za koji iznos zakupnine mogli iznajmiti prostor I. kata, te do kada su ga oni na taj način koristili ako jesu (dakle, kao zasebnu cjelinu koje korištenje da je prestalo nekom protupravnom radnjom G. S.) a kod činjenice da se protutužitelji nisu usprotivili novom etažiranju u nekom sudskom ili upravnom postupku.

Zbog iznijetih razloga je drugostupanjski sud našao protutužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim.

Ovaj sud je našao osnovanim revizijske navode o tome da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima drugostupanjske presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Iako je drugostupanjski sud naveo da u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, tuženici osnovano navode kako je drugostupanjski sud neke činjenice sam utvrdio, dijelom različito u odnosu na utvrđenja prvostupanjskog suda, i dijelom također i suprotno ispravama čiji je sadržaj cijenio, pri čemu je pošao i od pogrešnog pravnog pristupa glede predmeta kupoprodajnog ugovora u slučaju kad kupac kupuje posebni dio nekretnine.

Suprotno navodu u obrazloženju presude tuženici su stekli određena prava glede zajedničkih dijelova nekretnine. Člankom 1. stavkom 1. Ugovora detaljno je opisan posebni dio nekretnine koji je predmet kupoprodaje, a u st. 2. je navedeno: "Kupnjom opisanog poslovnog prostora kupci stječu i idealni dio zajedničkih dijelova i uređaja zgrade razmjerno vrijednosti kupljenog poslovnog prostora, te zemljišta ispod zgrade sukladno načelu uspostave jedinstva nekretnine."

Pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade je već i po samom zakonu neodvojivo povezano sa suvlasništvom na zajedničkim dijelovima.

U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj je bio izvanknjižni vlasnik predmetnih nekretnina u zgradi koja nije bila etažirana, ali se na temelju tada sačinjenog elaborata vodio upravni postupak pred Uredom državne uprave Županije Splitsko-dalmatinske koji postupak se Ugovorom G. S. obvezao dovršiti kako bi se tuženici mogli upisati kao suvlasnici kupljene nekretnine za po ½ dijela cjeline (utvrđenje prvostupanjskog suda). Opis kupljenih nekretnina odgovara tada važećem etažnom elaboratu iz 2001. godine.

Nadalje, suprotno sadržaju Ugovora, drugostupanjski sud utvrđuje da među strankama nije bila ugovorena obveza prodavatelja osigurati gospodarski pristup I. katu, već da su stranke ugovorile kako će tu obvezu tek ugovoriti aneksom Ugovora. Naime jasnom odredbom čl. 9. st. 2. Ugovora tužitelj se obvezao uspostaviti gospodarski prolaz na prvi kat i terasu u roku od 24 mjeseca od sklapanja ugovora, dakle najkasnije 12. prosinca 2003.

Etažiranje po elaboratu iz 2001. godine, koji je bio osnova za sklapanje Ugovora i razgraničenje suvlasničkih dijelova, nikada nije provedeno u upravnom postupku. Tužitelj je bez sudjelovanja tuženika izvršio etažiranje po novom elaboratu iz 2003. godine, umanjio je površinu zajedničkih dijelova zgrade i nije ispunio obvezu iz čl. 9. st. 2. Ugovora, tj. nije osigurao gospodarski pristup prvom katu i terasi, niti je među strankama sklopljen dodatak Ugovoru, čiji se nacrt nalazi na listu 7c spisa, kojim bi se uzajamni odnosi riješili na drugi način.

Osnovano tuženici tvrde da je drugostupanjski sud, suprotno sadržaju Nagodbe, utvrdio da su tuženici sklapanjem djelomične nagodbe pristali na smanjenje kvadrature zajedničkih dijelova zgrade te da su odustali od prava na uspostavu gospodarskog prolaza na prvi kat zato što su novim etažiranjem tuženici "dobili" 49 m[2] više u odnosu na broj kupljenih kvadrata prema Ugovoru.

Takvo utvrđenje suda o izmjeni Ugovora i odustanku tuženika od gore navedenih zahtjeva (konkludentnim radnjama) suprotno je sadržaju djelomične nagodbe. Tuženici sklapanjem djelomične nagodbe nisu izričito niti konkludentnim radnjama odustali od prava na naknadu štete, dapače suprotno proizlazi iz čl. 5. Nagodbe u kojemu je navedeno da "Nakon sklapanja ove djelomične nagodbe stranke nastavljaju postupak po tužbi radi isplate preostalog iznosa kupoprodajne cijene i po protutužbi radi naknade štete".

U odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog nemogućnosti gospodarskog iskorištavanja prostora na prvom katu drugostupanjski sud je ocijenio da tuženik nije dokazao pravnu osnovu zahtjeva za naknadu štete zbog gubitka zarade uslijed nemogućnosti korištenja nekretnine, te da nije dokazao da trpi bilo kakvu štetu, pri čemu sud nije obrazložio zbog čega glede postojanja štete i njezine visine ne prihvaća dokaze koje je izveo prvostupanjski sud, iako je u istom obrazloženju naveo da prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

Zbog iznijetih razloga ovaj sud je našao da je u donošenju presude počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pa je valjalo u pobijanom dijelu, kojim je odbijen protutužbeni zahtjev, ukinuti drugostupanjsku presudu po čl. 394. st. 1. ZPP i predmet u tom dijelu vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

S obzirom na to da odluka o trošku postupka ovisi o konačnom rješenju spora, valjalo je ukinuti i rješenje o parničnim troškovima i predmet i u tom dijelu vratiti drugostupanjskom sudu, s time što će sud odlučiti i o troškovima ovog revizijskog postupka.

Zagreb, 16. srpnja 2019.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.