Croatian Supreme Court allows revocation of lower court judgment due to erroneous application of unjust enrichment law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the defendants' appeal against a lower court judgment ordering the plaintiff to repay 145.26 kn. While the court found no procedural violation regarding representation, it determined that lower courts incorrectly applied the law on unjust enrichment. The court ruled that because the plaintiff participated as a debtor in enforcement proceedings and failed to object to the execution decision, the debt collection was legally grounded, thus rejecting the unjust enrichment claim.
Legislator headnote
AI generatedčl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP; čl. 386. ZPP; čl. 210. ZOO; čl. 8. st. 2. ZIV; When a creditor participates as a debtor in enforcement proceedings and fails to object to the execution decision, the resulting debt collection is legally grounded, precluding a claim for unjust enrichment based on the execution decision.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-432/1998-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikišića, Katarine Buljan, Ljubice Munić i mr. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HP J. P., zastupanog po punomoćniku B. Š., odvjetniku u P., protiv I-tuženika M. M. i II-tuženika B. M., oboje iz Z., zastupani po punomoćniku A. M., odvjetniku iz M., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 16. srpnja 1997. godine broj Gž- 2073/96 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj od 4. rujna 1996. godine broj P-173/93, u sjednici odražnoj dana 16. travnja 2002. godine,
p r e s u d i o j e:
Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu od 16. srpnja 1997. godine broj Gž-2073/96 kao i presuda Općinskog suda u Makarskoj broj P- 173/93 od 4. rujna 1996. godine u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva pod toč. I. izreke, te sudi:
Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 145,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja pod toč. I. izreke djelomično se prihvaća tuženi zahtjev i nalaže tuženicima da solidarno isplate tužitelju iznos od 145,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom i pod toč. III. izreke da isplate tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.400,00 kn. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija pod toč. II. izreke.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu.
Protiv drugostupanjske presude tuženici su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se pobijane presude preinače i tužbeni zahtjev odbije.
Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika, a niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.
Revizija tuženika je osnovana.
U provedenom postupku nižestupanjskih sudova nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka o zastupanju iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 – dalje ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP.
Međutim, ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik opravdano ističe u reviziji, da su niži sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91 i 3/94 – dalje ZOO).
Niži sudovi su utvrdili da su tuženici u postupku izvršenja, kao vjerovnici, previše zatražili i naplatili od tužitelja (dužnika) po rješenju o izvršenju broj I-686/91 od 20. prosinca 1991. godine, iznos od 145,26 kn. Stoga tužitelj u ovoj parnici zahtjeva povrat tog iznosa temeljem pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 210. ZOO.
Tužitelj je u postupku izvršenja sudjelovao kao stranka u svojstvu dužnika i mogao je prigovorom pobijati rješenje o izvršenju temeljem odredbe čl. 8. st. 2. Zakona o izvršnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91). Tužitelj je to propustio, pa je rješenje o izvršenju postalo pravomoćno.
Stoga naplata predmetnog potraživanja, koja je izvršena na temelju pravomoćnog sudskog rješenja, ima osnova u zakonu, pa tužitelj ne može tražiti povrat tako plaćenog iznosa pozivajući se na pravila o stjecanju bez osnove. Rješenje o izvršenju, koje je postalo pravomoćno, valjana je pravna osnova po kojoj je predmetno potraživanje naplaćeno. Kako se u ovoj pravnoj stvari ne radi o stjecanju tuženika bez osnove u smislu odredbe čl. 210. ZOO, niži sudovi su na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je stoga valjalo prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti pobijane presude, te odbiti tužbeni zahtjev temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.
U Zagrebu, 16. travnja 2002. godine
Predsjednik vijeća:
Stanko Hautz, v.r.