Rev-3376/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3376/1994-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja i protutuženika A. i Lj.V., oboje iz R., koje zastupa Z.V., odvjetnik u R., protiv tuženika i protutužitelja I.V. iz R., koga zastupa A.B., odvjetnik u R., radi priznavanja prava vlasništva i izdanja tabularne isprave te isplate, rješavajući reviziju tuženika i protutužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci od 15. prosinca 1993. broj Gž-893/93-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci od 1. veljače 1993. broj P-3923/89-32, u sjednici održanoj dana 7. siječnja 1998. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika i protutužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da su tužitelji odnosno protutuženici stekli pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade pobliže označenom pod toč. II. izreke te presude i to svaki u 1/2 dijela, da im je tuženik odnosno protutužitelj dužan dati suglasnost za ishođenje svih isprava potrebnih za uknjižbu prava vlasništva te da su stekli trajno pravo korištenja zemljišta koji služi redovnoj upotrebi tog dijela zgrade, a tuženik odnosno protutužitelj da im je u vezi s tim dužan izdati tabularnu ispravu, dok su odbijeni sa zahtjevom da su oni vlasnici cijele kuće izgrađene na kč.br. 803/3 iz zk.ul. broj 2194 k.o. K. i to svaki u 1/4 dijela, da im je tuženik odnosno protutužitelj dužan izdati tabularnu ispravu, da su oni vlasnici posebnog dijela zgrade pobliže označenog pod toč. Ib. izreke te presude te da su stekli pravo suvlasništva na zemljištu potrebnom za redovno korištenje te zgrade svaki u 1/6 dijela te da im je tuženik odnosno protutužitelj dužan izdati tabularnu ispravu.

Istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o građenju što su ga zaključile stranke 27. siječnja 1986. godine, da su tužitelji odnosno protutuženici dužni tuženiku odnosno protutužitelju isplatiti iznos od 400.000 HRD.

Konačno je odlučeno da je tuženik dužan tužiteljima naknaditi parnični trošak. Sud drugog stupnja djelomično je preinačio presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik i protutužitelj izjavio je reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Protivno revizijskoj tvrdnji sud prvog stupnja nije bitno povrijedio odredbe parničnog postupka time što nije prihvatio prijedlog tuženika i protutužitelja za provođenje vještačenja po vještaku građevinske struke, jer taj dokaz nije predložen za utvrđenje odlučnih činjenica u ovom sporu.

Također nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka time što nije prihvaćen prijedlog revidenta za ispitivanje svjedoka S.K., jer je sud prvoga stupnja ocijenio također da se ne radi o dokazu kojim bi se utvrdila odlučna činjenica u ovome sporu, a za takvu svoju ocjenu je dao razloge.

Sud prvog stupnja je utvrdio da su stranke zaključile najprije usmeni ugovor a kasnije i pismeni koji su nazvale ugovorom o građenju 27. siječnja 1986. godine, koji ugovor je tuženik vlastoručno potpisao, a kojim on kao vlasnik kuće u R. u . ulici broj . dopušta tužiteljima da izvedu dogradnju te kuće vlastitim sredstvima, što su ovi i učinili, da je tim ugovorom tuženik priznao tužiteljima vlasništvo na nadograđenom dijelu, da je i tuženik uložio određena sredstva u podizanje tog dijela, ali s namjerom darovanja tužitelju kao svome sinu, da je on predao tužbu sudu za utvrđenje ništavosti spomenutog ugovora 22. siječnja 1991. godine.

Tuženik i protutužitelj je tražio da sud utvrdi ništavim spomenuti ugovor, jer da je zaključen uz mane volje na njegovoj strani.

Na temelju toga su sudovi nižega stupnja zauzeli pravilno pravno stajalište da bi se u slučaju postojanja mana volje radilo o pobojnom ugovoru (čl. 111. Zakona o obveznim odnosima dalje ZOO) kada bi protutužitelj trebao tražiti njegovo poništenje (čl. 112. ZOO).

Po odredbi čl. 117. toga Zakona pravo zahtijevati poništenje pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti odnosno od prestanka prinude.

Stavak 2. toga članka predviđa da to pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana sklapanja ugovora.

Kako je u konkretnom slučaju istekao rok od tri godine od sklapanja spornoga ugovora do predaje tužbe sudu, to je protutužitelj izgubio pravo tražiti poništenje toga ugovora.

Zbog prije spomenute činjenice da je tuženik uložio stanovita sredstva u izgradnju spornog dograđenog dijela kuće s namjerom darovanja tužitelju uz postojanje uglavka ugovora po kojem on priznaje samovlasništvo tužiteljima na tom dijelu sudovi nižega stupnja su pravilno odlučili kad su njegov zahtjev za utvrđenje prava vlasništva u 1/2 dijela na spomenutoj dogradnji ocijenili neosnovanim kao i njegov zahtjev za isplatu novčanog iznosa (400,00 kn - 400.000 HRD).

Iz navedenih razloga su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kad su zahtjev protutužitelja u cijelosti ocijenili neosnovanim a zahtjev tužitelja osnovanim, pa je zato i njegova revizija neosnovana, te ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 7. siječnja 1998. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.