Legislator Case Law & Legislation
I Kž-997/1994-3 AI generated

Criminal appeal dismissed; Supreme Court upholds acquittal due to lack of proof for direct intent in counterfeiting charges.

Case Number I Kž-997/1994-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against a first-instance acquittal of two defendants for counterfeiting currency. The prosecutor argued the lower court failed to address the subjective element of direct intent, but the court found the first instance properly reasoned that intent was not proven. Consequently, the appeal was rejected as unfounded, and the original acquittal was confirmed based on the principle of benefiting the accused in case of doubt.

Legislator headnote

AI generated

čl. 340. st. 3. ZKP-a; čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP-a; čl. 360. st. 2. ZKP-a; čl. 366. ZKP-a; čl. 374. ZKP-a: An appeal based on alleged procedural violations or factual errors is dismissed when the first-instance court's reasoning regarding the subjective element of the crime is logical, exhaustive, and sufficient to support the acquittal.

Keywords

AI generated
criminal appeal dismissal direct intent requirement counterfeiting currency in dubio pro reo procedural violation claim acquittal confirmation subjective element proof

Cited Legislation

AI generated
čl. 340. st. 3. ZKP-a
čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP-a
čl. 360. st. 2. ZKP-a
Državni odvjetnik Republike Hrvatske dostavio je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP-a, pismeni prijedlog da se žalba državnog odvjetnika uvaži, te pobijana presuda ukine.
čl. 366. ZKP-a
čl. 374. ZKP-a
Kako nije utvrđeno da postoji razlog zbog kojeg državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede zakona, trebalo je na temelju čl. 374. ZKP-a presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-997/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Ane Garačić, Senke Klarić-Baranović i Neve Šibl, kao članova vjeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. A.Š. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 148. st. 1. i 4. OKZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 6. listopada 1994. godine, br. K-50/94., u sjednici održanoj dana 5. lipnja 1997. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske I.M.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku od 6. listopada 1994. godine, br. K-50/94. na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP-a oslobođeni su optužbe A.Š. da bi počinio krivično djelo iz čl. 148. st. 1. OKZRH i opt. B.S. da bi počinio krivično djelo iz čl. 148. st. 4. OKZRH, pobliže činjenično opisano u izreci prvostupanjske presude.

Protiv te presude žalbu je podnio zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske dostavio je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP-a, pismeni prijedlog da se žalba državnog odvjetnika uvaži, te pobijana presuda ukine.

Žalba nije osnovana.

Obrazlažućio žalbeni osnov zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP-a, zamjenik državnog odvjetnika navodi da se "bitna povreda odredaba ZKP-a nalazi u tome što presuda nema valjane razloge o odlučnoj činjenici, a to je subjektivni element ovog krivičnog djela - direktni umišljaj".

Iz ovakove formulanicije u žalbi proizlazi da žalitelj smatra da presuda nema valjane razloge o odlučnim činjenicama, obliku krivnje kod ostvarenja kraznenog djela, što nije prihvatljivo, jer sud prvog stupnja obrzlaže oblik krivnje, tvrdi da nije dokazano postojanje direktnog umišljaja na strani počinitelja, no, u nastavku žalbe državni odvjetnik obrazlaže da ne prihvaća zaključke suda prvog stupnja koje on u tome pravcu izvodi, međutim, u tom slučaju ne bi se radilo o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, već o žalbenom osnovu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Sud prvog stupnja stoga nije ostvario bitnu povredu odredaba krivičnog postupka na koje ukazuje žalba državnog odvjetnika, a niti neku drugu određenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka ili povredu krivičnog zakona na štetu oputženika, a na koju sud drugog stupnja u smislu čl. 366. ZKP-a pazi po službenoj dužnosti kada ispituje pobijanu presudu.

Pogrešno utvrđeno činjenično stanje žalitelj vidi u tome što sud prvog stupnja vjeruje optuženicima da nisu znali da je novac krivotvoren iako se radi o lošem falsifikatu, papir nije orginalan, nije imitirani vodeni žig ni zaštitna nit, pojedine grupe novčanica imaju isti serijski broj, pa su po mišljenju žalitelja optuženici znali da je novac krivotvoren, jer je svjedok N.P. koji je trebao izvršiti konvenziju austrijskih šilinga u njemačke marke odmah primijetio da novčanice nisu ispravne.

S tim u vezi posebno se ističe prigovor da je neprihvatljiv zaključak iz pobijane presude da nije dokazano da bi optuženici počinili krivična djela koja su predmet optužbe, jer je u ponašanju optuženika postojala određena tajnovitost, naime, kad je opt. B.S. saznao da su novčanice neispravne, o tome ga je obavijestio N.K., o novim saznanjima nije odmah izvijestio opt. A.Š. iako je s njim bio u društvu u hotelu "Central", već ga je pozvao da dođe k njemu na razgovor tek iduće jutro. Razmotrivši navedeno ovaj drugostupanjski sud je našao da državni odvjetnik argumentacijom u svojoj žalbi nije uspješno doveo u smunju suprotno utvđenje prvostupanjskog suda, tj. da nije dokazao da bi optuženici počinili krivična djela za koja su optuženi.

Naime, suprotno zaključcima žalitelja sud prvog stupnja opravdano zaključuje da je opt. A.Š., znao da se radi o krivotvorenom novcu, isti sigurno ne bi dao kao protuvrijednost za dug od 6.000 DEM svom najboljem prijatelju koji pak odlazi u banku da provjeri uvjete konvenzije austrijskih šilinga u njemačke marke, pa kad zaključuje da će tom zamijenom izgubiti oko 270 DEM odustaje od konverzije u banci i pokušava šilinge zamjeniti u njemačke marke preko poznanika N.K., koji za to angažira svog poznanika N.P., a koji potom zaključuje da se novčanice sumnjive zbog kvalitete papira, a neke imaju i iste serijske brojeve.

Činjenicu što opt. B.S. nije odmah izvijestio opt. A.Š. da je novac krivotvoren još u hotelu "Central", nema tu težinu koju joj daje državni odvjetnik u žalbi, jer su optuženici prijatelji pa je razumljivo da tu neugodnu činjenicu nije želio kazati pred suprugom i drugim prisutnim osobama.

Izloženim žalbenim navodima nisu uspješno dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda, jer se ti navodi, u suštini, svode na pobijanje sudačkog uvjerenja koje je u konkretnom slučaju vrlo iscrpno, logički i uvjerljivo obrazloženo, te se kao takovo i ne može uspješno pobijati.

Valja naglasiti i to da kod krivičnog djela iz čl. 148. st. 1. OKZRH (koje se stavlja na teret opt. A.Š. ) mora utvrditi da je počinitelj znao da je novac lažan, za razliku od krivičnog djela iz čl. 148. st. 4. OKZRH (koje se stavlja na teret opt. B.S.), počinitelj prima lažni novac kao pravi, pa kasnije, saznavši da je lažan, pušta ga dalje u opticaj.

Iako državni odvjetnik opt. B.S., pod toč. 2., stavlja na teret počinjenje krivičnog djela iz čl. 148. st. 4. OKZRH iz činjeničnog opisa djela to ne proizlazi, već u činjeničnom opisu stoji da je opt. B.S. primio od opt. A.Š. 42 novčanice u apoenima od 1.000 ATS iako je morao znati da se radi o lažnim novčanicama, dok kod ovog krivičnog djela optuženik u času primanja lažnog novca mora biti uvjeren da je novac ispravan, on tek kasnije saznaje da se radi o falsifikatu, pa unatoč toga saznanja novčanice dalje stavlja u opticaj iz čega proizlazi da je činjenični opis pod toč. 2. sačinjen kao da se radi o krivičnom djelu iz čl. 148. st. 1. OKZRH, a optužnicom se B.S. stavlja na teret počinjenje krivičnog djela iz čl. 148. st. 4. OKZRH, međutim, sud prvog stupnja opravdano zaključuje da u tijeku postupka nije utvrđeno da bi ovaj optuženik počinio niti ovo krivično djelo.

Uz takovo stanje stvari, sud prvog stupnja nije niti mogao utvrditi drukčije činjenično stanje od onoga kako ga je utvrdio, s obzirom da se dvojbe o činjenicama u krivičnom postupku uvjetk razrješava na način i u skladu s principom "in dubio pro reo", tj. da se uzima utvrđenim ono što je za optuženike povoljnije.

Prema tome, bitno je u ovom slučaju da se pobijana presuda temelji na slobodnoj ocjeni provedenih dokaza, a kako je svoje uvjerenje da nije dokazano da bi optuženici počinili krivična djela zbog kojeg su optuženi, prvostupanjski sud valjano obrazložio, koje obrazloženje prihvaća kao pravilno i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, i na njega upućuje žalitelja, pa žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Kako nije utvrđeno da postoji razlog zbog kojeg državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede zakona, trebalo je na temelju čl. 374. ZKP-a presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 5. lipnja 1997.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Katica Jelić, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

(Štefica Klepac)