I Kž-438/2008-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 438/08-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana, Damira Kosa, Zlate Lipnjak-Bosanac i Senke Klarić-Baranović kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. L., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zlataru od 07. veljače 2008., broj K-17/07, u sjednici održanoj dana 10. lipnja 2008., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Višnje Lončar,

p r e s u d i o j e :

Žalba optuženika I. L. odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. I. L. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ, pa je, temeljem citirane zakonske odredbe, osuđen na kaznu zatvora u trajanju sedam godina.

Temeljem čl. 76. KZ, prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti, koja traje do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora i ne može trajati dulje od pet godina.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ, u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru od 31. srpnja 2007. do 23. kolovoza 2007., te od 11. prosinca 2007. pa nadalje.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP-a, optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka, u cijelosti.

Protiv ove presude žalbu su podnijeli optuženik osobno i braniteljica M. Š.-K., odvjetnica iz Z.

I Kž 438/08-4

Optuženik se žali zbog povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sa prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, odnosno pobijanu presudu preinačiti i osloboditi ga optužbe.

Optuženik, putem braniteljice M. Š.-K., odvjetnice iz Z., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona (u žalbi označene kao pogrešne primjene materijalnog prava), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, sa prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

Obzirom na sadržaj ovih dviju žalbi, one će se razmatrati kao jedinstvena žalba optuženika.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbu optuženika kao neosnovanu odbiti, u čemu je na sjednici vijeća ustrajala i zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Suprotno žalbenim navodima, u pobijanoj presudi nema ni proturječnosti niti je točna tvrdnja da pobijana presuda ne sadrži razloge o bitnim činjenicama.

Sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio jasne razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze temeljem kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo, kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona.

Žalitelj ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koja je proglašen krivim i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi sa motrišta žalitelja bilo ispravno.

Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela, za koje je optuženik i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

Suprotno navodima žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.

Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su zakoniti i pravilni, pa

I Kž 438/08-4

su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

Žalitelj zanemaruje kako su obdukcijom mrtvog tijela oštećenice utvrđene brojne ozljede, a između ostalog i difuzno nagnječene mozga te difuzno krvarenje u meke moždane ovojnice. S tim u svezi vještak dr. J. Š. je, sa potpunom sigurnošću, utvrdio kako je smrt oštećenice bila nasilna (list 50 spisa). Vještak dr. D. M. je utvrdio da su brojne ozljede oštećenice rezultat „…djelovanja nekog tupo tvrdog sredstva…“ (list 143 spisa). S tim u svezi je izložio kako su ozljede posljedica više neovisnih udaraca tim tupo tvrdim sredstvom, pri čemu bi sila koja je djelovala pri zadavanju ozljeda bila do srednjeg intenziteta. Vještak je zaključio kako je djelovanje u više navrata ponavljane sile, dovelo do unutarnje ozljede glave, tj. ozljede mozga, te stoga sve ozljede treba gledati kao cjelinu (list 143. spisa).

Žalitelj tek fragmentarno spominje izvedene dokaze, ne povezujući ih u logičnu cjelinu. Tako propušta povezati nedvojbeno utvrđenu činjenicu da je smrt oštećenice nastupila nasilno sa iskazima svjedokinje D. P. i Z. L. A upravo su ovi svjedoci govorili o nasilnom ponašanju optuženika prema svojoj majci, kako ranije tako i u vrijeme ostvarenja odnosnog kaznenog djela. Svjedokinja D. P. je čula kako oštećenica doziva u pomoć riječima "… jao, jao, mračnjak, kaj mi to delaš?" a svjedok Z. L. je čuo galamu na koju nije obraćao pozornost „…jer su se optuženik i njegova majka gotovo svakodnevno svađali…“. Oba svjedoka su vidjela optuženika kako leži na mrtvoj majci. Uostalom, optuženik priznaje da je ranije znao istući majku drvenim kolcem, a nije siguran da li je i tog dana nanio majci kakvu tjelesnu ozljedu, jer je bio pijan.

Sud prvog stupnja je ove utvrđene činjenice povezao sa nedvojbenom činjenicom teško pijanog stanja oštećenice, uslijed čega je bila maksimalno troma, pa je pravilno zaključio kako je optuženik bio svjestan da, nanoseći oštećenici brojne ozljede, može nastupiti i njena smrt, na koju posljedicu je pristao. Optuženik je, naime, znao da se oštećenica nalazi u teško alkoholiziranom stanju, da je fizički slaba i onemoćala za pružanje bilo kakvog otpora pa je, udarajući je više puta po glavi i tijelu, pristao i na najtežu posljedicu.

Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je temeljem izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano utvrdio da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj.

Žalitelj nije u pravu kada tvrdi da je kazna na koju je osuđen „…znatno previsoko odmjerena, posebice s obzirom na sve činjenice iznesene u žalbi …".

Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog

I Kž 438/08-4

ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

Sud prvog stupnja je, prilikom odluke o vrsti i visini kazne, kao olakotnu okolnost cijenio raniju neosuđivanost optuženika, njegovo opće zdravstveno stanje kao i stanje znatno smanjene ubrojivosti koje je bitno doprinijelo počinjenju odnosnog kaznenog djela, dok posebno otegotnih okolnosti nije našao.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima nalazi da je prvostupanjski sud utvrdio i ocijenio okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 56. KZ) te o svrsi kažnjavanja (čl. 50. KZ), kaznom zatvora u trajanju sedam godina izraziti će se društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenog djela.

Prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera sa svrhom otklanjanja uvjeta koji omogućuju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela.

Sud prvog stupnja je utvrdio kako je optuženik počinio kazneno djelo u stanju smanjene ubrojivosti i kako postoji opasnost da razlozi za takvo stanje, koji se ogledaju u njegovom alkoholizmu, mogu i ubuduće poticajno djelovati za počinjenje novog kaznenog djela (što jasno proizlazi iz vještačkog nalaza i mišljenja vještaka prof. dr. D. K.-K.), uslijed čega je pravilno primijenjena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola.

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je, primjenom odredbe čl. 387. ZKP-a, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 10. lipnja 2008.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivona Horvatić, v.r.

Ana Garačić, v.r.