I Kž-1/2014-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1/14-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. B. zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98 - ispravak, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05 - ispravak, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. K. B., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 03. lipnja 2013. broj K-59/11, u sjednici održanoj dana 29. rujna 2015.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba opt. K. B., ukida se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 opisano u toč. 1) izreke i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Uslijed ove odluke, žalba državnog odvjetnika u tom dijelu je bespredmetna.

II. Uslijed odluke pod I.) preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se optuženik zbog kaznenog djela iz čl. 312. st. 2. KZ/97 opisanog u toč. 3) izreke, na temelju te zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci u koju mu se, na temelju čl. 63. KZ/97, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 20. ožujka 2009. do 19. lipnja 2009.

III. U ostalom dijelu žalbe državnog odvjetnika i opt. K. B. odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Rijeci proglasio je krivim opt. K. B. zbog jednog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ/97 i jednog kaznenog djela protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenja službenih

I Kž 1/14-6

isprava iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ/97, činjenično i pravno opisanih u toč. 1) i 3) osuđujućeg dijela presude, pa ga, utvrdivši mu pojedinačne kazne zatvora za svako od počinjenih djela, i to za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 iz toč. 1) izreke u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. KZ/97 iz toč. 3) izreke u trajanju od deset mjeseci, na temelju čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ/97 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca.

Na temelju čl. 82. st. 1. i 3. KZ/97 od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom pod toč. 1) u iznosu od 1.664.623,00 kuna.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 - u nastavku: ZKP/97) optuženik je oslobođen od dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 1. i 2. toč. 6. ZKP/97, a na temelju čl. 122. st. 4. u vezi sa čl. 119. st. 1. i 2. toč. 1. ZKP/97 optuženik je obvezan naknaditi troškove postupka koji se sastoje od troškova stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Z. R. u iznosu od 18.516,00 kn, te putnih troškova svjedoka M. I. u iznosu od 184,00 kn, N. M. u iznosu od 148,00 kn i F. M. u iznosu od 64,00 kn. Nasuprot tomu, istom presudom je na temelju čl. 354. toč. 1. ZKP/97 opt. K. B. oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. i 2. KZ/97, pobliže opisano u tom dijelu izreke prvostupanjske presude.

Na temelju čl. 132. st. 3. ZKP/97 Republika Hrvatska je sa imovinskopravnim zahtjevom u cijelosti upućena u parnicu.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i opt. K. B. po branitelju F. Š., odvjetniku iz P.

Državni odvjetnik žali se u odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude zbog odluke o kazni, a u odnosu na oslobađajući dio presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, te predlaže da se „pobijana presuda preinači“.

Optuženi K. B. žali se na osuđujući dio presude iz svih žalbenih osnova, a predlaže da se pobijani dio presude preinači i optuženika oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, ili da umjesto izrečene bezuvjetne zatvorske kazne optuženika oslobodi od kazne ili izrekne uvjetnu osudu i ukine odluku o oduzimanju imovinske koristi te odluku o troškovima kaznenog postupka.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

S obzirom da je optuženik u žalbi zahtijevao da bude izviješten o sjednici, to je, u skladu s odredbom čl. 374. st. 1. ZKP/97, i učinjeno, a sjednica je održana, na temelju čl. 374. st. 4. ZKP/97, u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja, te državnog odvjetnika obaviještenog sukladno odredbi čl. 373. st. 2. ZKP/97.

I Kž 1/14-6

Žalba državnog odvjetnika je djelomično bespredmetna, a djelomično nije osnovana, dok je žalba opt. K. B. djelomično osnovana.

U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka

Pobijajući osuđujući dio prvostupanjske presude opt. K. B. poziva se, na po njegovom mišljenju, počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Međutim, suprotno stanovištu optuženika, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila ostvarena neka od u žalbi naznačenih bitnih postupovnih povreda, kao niti onih na koje pazi po službenoj dužnosti.

Neopravdano optuženik navodi da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, jer da je izostala analiza i ocjena vjerodostojnosti pojedinih izvedenih dokaza i obrane optuženika. Iznesena utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu kaznenih djela zbog kojih je proglašen krivim u sebi sadržavaju i ocjenu izvedenih dokaza, pa i obrane optuženika. Istina je da su takvi razlozi sumarni, ali nije točno da oni ne postoje, jer se iz takvih utvrđenja suda prvog stupnja nedvosmisleno dade iščitati ocjena vjerodostojnosti izvedenih dokaza, odnosno prihvaća li ih prvostupanjski sud ili ne.

Neosnovano također optuženik prigovara da je izreka presude nerazumljiva, navodeći da se u činjeničnom opisu kaznenih djela pod toč. 1) i 3) izreke pobijane presude ne navodi funkcija optuženika niti ovlasti koje iz te funkcije proizlaze. Ovdje treba reći da su kaznena djela iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. i čl. 312. st. 2. KZ/97 delicta propria, što znači da ih može počiniti samo osoba koja obavlja pojedinu funkciju, pa to doista podrazumijeva da iz činjeničnog opisa inkriminacije trebaju biti vidljivi položaj i ovlaštenja koja je optuženik svojim postupcima zloupotrebljavao (u konkretnom slučaju, iskoristio). Iako je točno da činjeničnim opisom nije izrijekom naznačen točan naziv funkcije koju je optuženik prilikom počinjenja kaznenog djela iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ/97 imao, iz nastavka teksta jasno proizlazi da je djelo počinio koristeći se ovlaštenjem da sklapa ugovore u ime trgovačkog društva „B. R.“ d.o.o., pa je takav izričaj, iako nespretan, ipak dovoljan da se iz njega razabere da je funkcija koju je imao optuženika ovlašćivala zastupanje društva prema vani. Da je to točno, proizlazi i iz obrazloženja ovog dijela presude, u kojem se i specificira da je optuženik bio direktor TD „B. R.“ d.o.o. Jednako tako, iz cjelokupnog teksta inkriminacije pod toč. 3) koja se odnosi na kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. KZ/97 vidljivo je da je optuženik postupao u svojstvu osobe ovlaštene da izradi i dostavi fakture, te ih ovjeri svojim potpisom i službenim pečatom i upotrijebi u poslovanju, čime su u dovoljnoj mjeri precizirana ovlaštenja koja je optuženik tempore criminis iskoristio, neovisno o tomu što je propušteno navesti točan naziv funkcije koju je optuženik tada obavljao.

Nema, nadalje, govora o tome da bi proturječje između izreke i obrazloženja prvostupanjske presude bilo ostvareno time što se u činjeničnom opisu inkriminacije iz toč. 1) izreke presude navodi da je optuženik opisanim radnjama prisvojio najmanje iznos od 1.664.623,00 kn, dok se u obrazloženju presude navodi da je utvrđen iznos od najmanje 1.664.623,00 kn. Da bi se radilo o naznačenoj bitnoj postupovnoj povredi, proturječje se mora odnositi na bitne činjenice, a to su one koje predstavljaju konstitutivna obilježja nekog kaznenog djela. Sintagma upotrijebljena u obrazloženju pobijane presude ne dovodi u pitanje iznos koji je kao točan naveden u izreci, što isključuje bilo kakvo proturječje.

I Kž 1/14-6

Sud prvog stupnja nije bio dužan obrazložiti zašto nije od D. i S. B. kao trećih osoba koje nisu postupale u dobroj vjeri oduzeo imovinsku korist, kako to pogrešno smatra optuženik. Naime, iz činjeničnog opisa inkriminacije razvidno je da je optuženik inkriminirano djelo počinio na način da je, nakon uplate sredstava na žiro-račune tri obrta s tih računa „sukcesivno putem danih punomoći osobno ili putem drugih osoba podizao novac, te ga zadržao za sebe“, prisvojivši tako na štetu TD „B. R.“ d.o.o. najmanje iznos od 1.664.623,00 kn. Citirana dikcija nesumnjivo upućuje na to da je optuženik prisvojio sav novac, pri čemu su mu ostale osobe (pa tako i žalbom imenovani D. i S. B.) koje su dizale novac isti predavale. Takav činjenični opis nije dozvoljavao oduzimanje imovinske koristi od bilo koga drugog osim optuženika.

Najzad, neopravdano optuženik smatra da nema razloga o odlučnoj činjenici, odnosno objašnjenja zašto su konkretne fakture, specificirane činjeničnim opisom djela pod toč. 3) izreke poslovne isprave. Notorne činjenice, naime, nema potrebe posebno obrazlagati, a fakture koje izdaje u svom poslovanju neka pravna osoba notorno su poslovne isprave, o čemu ne dvoji ni teorija ni praksa. Jednako vrijedi i u odnosu na prigovor optuženika kako prvostupanjski sud nije posebno obrazložio oblik krivnje optuženika, odnosno obje komponente krivnje – svijest i volju. Kod određenih vrsta delikata, kao npr. imovinskih delikata, dokazanost objektivnih obilježja djela principijelno podrazumijeva i dokazanost subjektivnih obilježja. To je posebice slučaj kod kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. KZ/97 čije dovršenje podrazumijeva i da je počinitelj određenim radnjama sebi ili drugom pribavio imovinsku korist (a čime je realizirao inicijalnu namjeru), pa je tako i činjeničnim opisom djela pod toč. 1) konkretizirano koliko je imovinske koristi opt. K. B. sebi opisanim radnjama pribavio. Kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. KZ/97, pak, počinjeno je krivotvorenjem poslovnih isprava – faktura u kojima je prikazan i zaračunat PDV, pri čemu je obuhvaćeno šestomjesečno razdoblje optuženikove inkriminirane aktivnosti. Ima li se na umu da je obveza plaćanja i prikazivanja PDV-a mjesečna, kraj inkriminiranog razdoblja i nepobitne činjenice da je optuženik stornirao krivotvorene račune izdane samo jednom trgovačkom društvu, i to u iznosu koji je tek neznatan iznos u usporedbi s ukupno naplaćenim PDV-om, a što je kako u izreci, tako i u obrazloženju konstatirano, takav način izvršenja podrazumijeva postupanje sa sviješću i voljom i bez da se to posebno naglašava.

Niti prigovor optuženika da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. u vezi sa čl. 9. ZKP/97 nije prihvatljiv. Korištenje zapisnika poreznog tijela koji sadrže izjave osoba – svjedoka ispitanih u poreznom nadzoru i iskaza djelatnika tog poreznog tijela o okolnostima koje su prikupili razgovarajući s građanima nije nedopušten način pribavljanja dokaza. Djelatnici poreznih tijela, bili oni inspektori ili službenici, mogu biti ispitani kao svjedoci. Pritom djelatnici poreznih tijela takve razgovore obavljaju prilikom provođenja poreznog nadzora, a te su okolnosti bitno različite od onih koje ima u vidu odredba čl. 177. ZKP/97 koja regulira izvide kaznenih djela. Osim toga, ovlasti i svojstva djelatnika poreznih tijela ne izjednačuju ih s redarstvenim vlastima na koje očito smjera žalitelj B.

Na žalbu optuženika u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ/97 iz toč. 1) pobijane presude

U pravu je, međutim, opt. K. B. kada ističe žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ/97, opisano pod toč. 1) izreke pobijane presude.

I Kž 1/14-6

Naime, prema činjeničnom opisu inkriminacije optuženik je proglašen krivim zbog radnji opisanih na sljedeći način: da je, nakon što je žiro-račun trgovačkog društva „B. R.“ d.o.o. doveden u negativni saldo i blokadu, kako bi izbjegao uplate na blokirani žiro-račun spomenute tvrtke, poslovanje nastavio putem 3 osnovana obrta pod nazivima „R.“, „B.“ i „Z.“, a koje obrte je osnovao pomoću punomoći dobivenih od stranih državljana Republike BiH i Republike Srpske, nakon čega je novčana sredstva koja su trebala biti naplaćena od strane matične tvrtke trgovačkog društva „B. R.“ d.o.o. osnovom sklopljenih fiktivnih ugovora o tobožnjim cesijama s navedenim obrtima, ishodio uplatu tih sredstava na žiro- račune spomenutih obrta, s kojih je računa sukcesivno putem danih punomoći osobno ili putem drugih osoba podizao novac, te ga zadržao za sebe, prisvojivši tako na štetu TD „B. R.“ d.o.o. najmanje iznos od 1.664,623,00 kn.

Prema takvom činjeničnom opisu inkriminirani period aktivnosti počinje dovođenjem u negativni saldo i blokadu trgovačkog društva „B. R.“ d.o.o. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi kao nespornu navodi činjenicu da je TD „B. R.“ d.o.o. bio u blokadi od 05. svibnja do 21. svibnja 2007., a da je u neprekidnoj blokadi od 19. veljače 2008. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski je sud iz nalaza i mišljenja financijsko računovodstvenog vještaka u tom smislu uzeo u obzir samo uplate koje su na račune tri spomenuta obrta učinjene nakon što je TD „B. R.“ d.o.o. ušlo u neprekidnu blokadu (tj. od 19. veljače 2008. nadalje), dok istovremeno isplate nije ograničio na taj period, nego je uzeo u obzir sve isplate, tj. od osnivanja tih obrta, a do čega je, prema podacima u spisu, citiranima i u obrazloženju presude, došlo u listopadu („Z.“ i „B.“) i studenom („R.“) 2006. Zbog toga se ukupni iznos isplata od najmanje 1.664,623,00 kn za sada ne može prihvatiti kao ispravan, jer ne samo što premašuje iznos ukupnih uplata uzetih u obzir u obrazloženju, nego ni vremenski ne korespondira s razmatranim i u pobijanoj presudi prihvaćenim periodom uplata.

Osim toga, u obrazloženju pobijane presude se konkretiziraju i navode samo fiktivni ugovori o cesiji koji se odnose na obrt „B.“, dok za sada nije na prihvatljiv način utvrđeno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da su i uplate u obrte „Z.“ i „R.“ napravljene na temelju ugovora o cesiji kojima je TD „B. R.“ d.o.o. sredstva koja su trebala biti isplaćena tom trgovačkom društvu usmjerio na spomenute obrte. Argumentacija prvostupanjskog suda kako o tome nema dokumentacije za sada ne može biti prihvaćena kao dovoljna.

Stoga je žalba opt. K. B. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja prihvaćena, te je pobijana presuda u odnosu na to djelo ukinuta.

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud ponovno izvesti sve dokaze, te će razjasniti sva sporna pitanja, a posebno će na pogodan način (npr. ispitivanjem zastupnika pravnih osoba koje su izvršile uplate) provjeriti je li do uplate novčanih sredstava na račune dva obrta („R.“ i „Z.“) došlo na temelju ugovora o cesijama koje je TD „B. R.“ d.o.o. sklapalo nakon što je žiro-račun tog TD-a doveden u negativno saldo i blokadu, pa će nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza i obrane optuženika, donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će i valjano obrazložiti, dajući ocjenu vjerodostojnosti svakog od relevantnih dokaza.

Zbog ovakve odluke žalba državnog odvjetnika je, u dijelu odluke o kazni koja se odnosi na kazneno djelo iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ/97, postala bespredmetna.

I Kž 1/14-6

Na žalbu optuženika u odnosu na kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. KZ/97 iz toč. 3) pobijane presude

Optuženi K. B. smatra da je počinjena povreda kaznenog zakona, jer su, po njegovom mišljenju, naplaćene fakture koje su sadržavale PDV istinite upravo zato što su proizvele učinak (odnosno poduzeća koja su ih primila su na temelju njih izvršila plaćanje), iznoseći i stav da je TD „S.“ d.o.o. izdavanjem takvih računa faktički manifestiralo svoj ulazak u sustav PDV-a. Ovakvo obrazloženje zapravo sugerira da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer za povredu kaznenog zakona vezuje drugačije zaključke do kojih je prvostupanjski sud, po žaliteljevom mišljenju, trebao doći.

Međutim, činjenična i pravna razmatranja iznesena u žalbi opt. K. B. nisu prihvatljiva. Potpuno je proizvoljna teza žalitelja B. o tzv. faktičkom ulasku trgovačkog društva u sustav PDV-a, budući da nije ničim potkrijepljena, već žalitelj spominje navodnu poreznu praksu, koja nema temelja u propisima. U ovom predmetu nesporno je utvrđeno, što su i svjedoci (npr. D. B.) potvrdili, da je TD „S.“ d.o.o. ušlo u sustav PDV-a tek 2009., podnijevši prijavu za ulazak 14. siječnja 2009. Uostalom, da je tako potvrđuje neizravno i optuženik u obrani navodeći da mu je „knjigovođa predložila da račune povuče natrag i ispostavi račune s iznosom izvršenih radova uključujući unutra i taj PDV, bez naznake da se radi o PDV-u, a potom je napravila storno svakog računa za iznos PDV-a…“

Prema tome, sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 312. st. 2. KZ/97, sadržana u činjeničnom opisu te inkriminacije s izvjesnošću su utvrđena, te je na tako utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenjen i kazneni zakon, jer nema sumnje da su fakture u kojima je iskazan PDV na koji izdavatelj (TD „S.“ d.o.o.) nije imao pravo, neistinito i neovlašteno sačinjene, jer su upravo ti podaci neistiniti.

Stoga je žalba opt. K. B. u tom dijelu neosnovana, pa ju je trebalo odbiti.

Ispitivanjem, pak, pobijane presude po službenoj dužnosti, u skladu s obvezom iz čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97, nije utvrđeno da bi na neki drugi način na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

U odnosu na kaznenu sankciju

Državni odvjetnik smatra da su pojedinačne kazne zatvora utvrđene opt. K. B. za svako od kaznenih djela zbog kojih je proglašen krivim preniske i da ne odgovaraju svim utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima.

Tome nasuprot, opt. K. B. drži da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio postojeće olakotne okolnosti (naglašavajući da je srednje do starije životne dobi, da je obiteljska osoba, otac dvoje djece, narušenog zdravlja, nezaposlen i da se korektno držao pred sudom te da je TD „B. R.“ d.o.o. prestalo poslovati).

U skladu s rješenjem iz toč. I) ove odluke razmotrena je u svjetlu iznesenih žalbenih navoda samo kazna zatvora utvrđena za kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. KZ/97, u odnosu na koje je ovaj drugostupanjski sud našao da žalba optuženika kao ni žalba državnog odvjetnika nisu osnovane.

I Kž 1/14-6

Uzevši u obzir sve poznate i po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene olakotne okolnosti (dob i zdravstveno stanje optuženika, njegov obiteljski status, nezaposlenost), ali i one otegotne (ranija osuđivanost vidljiva iz njegovih osobnih podataka navedenih u izreci pobijane presude, a utvrđena iz izvoda iz Kaznene evidencije, prema kojoj je optuženik specijalni povratnik, brojnost radnji izvršenja i vremenski period njegove kriminalne aktivnosti koji govore o upornosti optuženika i većoj kriminalnoj količini), i ovaj drugostupanjski sud smatra da je kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci koja je za navedeno kazneno djelo optuženiku bila utvrđena, primjerena i da odražava sve navedene okolnosti, te da će se njome postići svrha kažnjavanja.

Stoga je, u skladu s ovosudnim rješenjem kojim je djelomično ukinuta prvostupanjska presuda, preinačena prvostupanjska presuda i u dijelu odluke o kazni, na način da je opt. K. B. za kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci.

U odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude

Državni odvjetnik žali se u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.

Državni odvjetnik smatra da je počinjenje kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. KZ/97 (pod toč. 3. optužnice) bilo „u službi“ počinjenja kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. alineja 4. i st. 2. KZ/97, istodobno napominjući da to što TD „S.“ d.o.o. tempore criminis nije bilo u sustavu PDV-a ne utječe na činjenicu da su poduzeća kojima su izdani računi s PDV-om iste podmirila, te od Državnog proračuna zatražila povrat sredstava – iznosa plaćenog PDV-a, pa je Državni proračun pretrpio štetu u visini iskazanog PDV-a.

Izneseno rezoniranje državnog odvjetnika, međutim, nije prihvatljivo. Naime, prema činjeničnom opisu inkriminacije iz optužnog akta optuženika se tereti da je postupajući „… kao odgovorna osoba TD „S.“ d.o.o. … sačinio dvije vrste faktura… u jednima dostavljenim komitentima, korisnicima usluga TD „S.“ d.o.o. iskazao iznose PDV-a…, znajući da tvrtka još nije u obvezi PDV-a, a potom dio novca naplaćenog od klijenata na ime PDV-a za koji nije izvršen storno izdanih računa, niti je izvršen povrat pretporeza od pojedinih komitenata, zadržao u korist svoje tvrtke, okoristivši se na štetu Državnog proračuna RH za iznos od 189.987,71 kn“.

Iz prezentiranog je opisa razvidno da državni odvjetnik konstatira da TD „S.“ d.o.o. u inkriminiranom razdoblju nije poslovalo u sustavu PDV-a, pa nije bilo ni obveznik plaćanja tog poreza, niti ga je bilo ovlašteno naplatiti drugima, svojim komitentima. Usprkos tome, TD „S.“ d.o.o. zaračunavalo je u izdanim računima PDV, koji su komitenti i plaćali. Kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. alineja 4. KZ/97 čini odgovorna osoba u pravnoj osobi koja s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju ili drugu pravnu osobu pri izvršavanju obveza prema proračunima i fondovima uskrati sredstva koja im pripadaju. Kako je činjeničnim opisom konstatirano da TD „S.“ d.o.o. tempore criminis nije bio u obvezi PDV-a, to nije ni postojala dužnost ove pravne osobe da plati porez na dodanu vrijednost, a upravo to čini konstitutivni element inkriminiranog kaznenog djela, jer se traži postupanje suprotno onom koje je propisano.

I Kž 1/14-6

Nadalje, činjeničnim opisom navedene inkriminacije se navodi i da nije izvršen povrat pretporeza, što podrazumijeva da Državni proračun nije oštećen. Kraj takvog stanja stvari jasno je da šteta nije nastala za Državni proračun, nego komitentima koji su izdane račune plaćali, a TD „S.“ d.o.o. im nije storniralo takve računa i vratilo iznos neosnovano zaračunatog PDV-a. Međutim, gore prezentirani činjenični opis postupanja optuženika ne dozvoljava, kako to pogrešno smatra državni odvjetnik, označavanje inkriminirane aktivnosti kao počinjenje kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. i 2. KZ/97. Da bi takvo djelo bilo ostvareno, činjenični opis bi morao sadržavati dovođenje u zabludu oštećenika, a to su, kako proizlazi iz svega iznesenog, komitenti TD „S.“ d.o.o., a takva intervencija suda prelazila bi dopuštene okvire, odnosno predstavljala bi prekoračenje optužbe, jer se optuženik za takvu djelatnost nije teretio, niti mu je bilo omogućeno iznošenje obrane u tom pravcu, neovisno o tomu što zakonom zaprijećena kazna za djelo iz čl. 293. st. 2. KZ/97 nije viša ni stroža od one propisane za djelo iz čl. 292. st. 2. KZ/97.

Ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97, nije utvrđeno da bi bila počinjena neka bitna povreda odredaba kaznenog postupka pa je, na temelju čl. 387. ZKP/97, u tom dijelu žalba državnog odvjetnika odbijena kao neosnovana i potvrđen oslobađajući dio prvostupanjske presude.

Slijedom svega iznesenog riješeno je i presuđeno kao u izreci ove odluke.

Zagreb, 29. rujna 2015.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Damir Kos, v.r.