Rev-111/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 111/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. b. d.d. Z., P. B., zastupanog po odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. G., T. F.-G. i H. M. iz B., protiv tuženika V. B. iz B., zastupanog po J. J., odvjetniku u B., radi isplate mjenične tražbine, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 2. listopada 2003. godine, br. Gž 1009/03-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 20. lipnja 2003. godine, br. P 1194/02-28, u sjednici održanoj dana 2. ožujka 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika, te je potvrđena prvostupanjska presuda, kojom je suđeno:

„I. Održava se na snazi u cijelosti rješenje o ovrsi ovoga suda br. Ovrv-1504/02-2 od 31. srpnja 2002. godine koji glasi:

Nalaže se ovršeniku V. B. iz B., da ovrhovoditelju C. b. d.d. Z., …, P. B., namiri novčanu tražbinu u iznosu od 100.734,55 kn sa zakonskom zateznom kamatom po čl. 277. ZOO-a po stopi od 18% godišnje koja teče od 18. srpnja 2001. godine pa do 30. lipnja 2002. godine, a po stopi 15% godišnje koja teče od 1. srpnja 2002. godine pa do plaćanja, u roku od 3 dana od dana dostave rješenja.

II. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 17.210,40 kn u roku od 3 dana.“

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude preinačena, nižestupanjske presude da budu ukinute i predmet da bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti prema nenoveliranim odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), koje se u konkretnom slučaju primjenjuju, o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

U ovom mjeničnom sporu tužitelj ostvaruje mjeničnu tražbinu u iznosu od 100.734,55 kn na temelju vlastite trasirane mjenice (u kojoj izdavatelj mjenice označuje sebe kao trasanta), koju su izdali trgovačko društvo V. C. i tuženik kao sredstvo osiguranja tužiteljeve tražbine iz ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu, sklopljenom dana 3. prosinca 1997. godine između tužitelja kao kreditora i navedenog trgovačkog društva kao korisnika kredita, te je tužitelj korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 49.344,97 DEM, odnosno kunsku protuvrijednost te svote od 174.000,00 kn, s rokom vraćanja do 8. prosinca 1997. godine u mjesečnim anuitetima.

Na osnovi činjenica da je tužitelj potpisao i izdao mjenicu kao zakonski zastupnik spomenutog trgovačkog društva, a i u svoje ime, da je kao korisnik mjenice označen tužitelj, da je u mjenici navedena mjenična svota u iznosu od 100.734,55 kn s rokom dospjelosti 17. srpnja 2001. godine, da je u protestu kojeg je tužitelj podigao kod javnog bilježnika od 18. srpnja 2001. godine navedena tuženikova izjava „da ne može platiti iznos po mjenici koju je potpisao“ i da će „pokušat mjenicu isplatiti u roku od 15 dana“, nižestupanjski sudovi su materijalno pravo pravilno primijenili kada su mjenični zahtjev za isplatu navedene tražbine ocijenili osnovanim.

U reviziji se ponavlja u postupku pred nižestupanjskim sudovima istaknuti prigovor zastare, te kompenzacijski prigovor. Te prigovore sudovi su pravilno ocijenili utvrdivši njihovu neosnovanost.

Glede prigovora zastare u reviziji se samo navodi da je zastara predmetnog mjeničnog zahtjeva nastupila prema čl. 78. Zakona o mjenici, jer da je prošao rok od pola godine od protesta do utuženja.

Sukladno odredbi čl. 78. st. 3. Zakona o mjenici ("Narodne novine", broj 74/94) mjenično-pravni zahtjevi indosanata jedni protiv drugih i protiv trasanta zastaruju za šest mjeseci, računajući od dana kad je indosant mjenicu iskupio ili dana kad je protiv njega kod suda postupljeno.

U konkretnom slučaju ta odredba se ne primjenjuje, jer tužitelj ne predstavlja indosanta, već je on remitent, a tuženik je izdavatelj vlastite mjenice koji prema odredbi čl. 112. st. 1. istog zakona odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice, pa se pitanje zastare ocjenjuje uz primjenu odredbe čl. 78. st. 1. istog zakona kojom je određeno da svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastaruju za tri godine računajući od dospjelosti.

S obzirom na činjenicu da je predmetna mjenična tražbina dospjela dana 17. srpnja 2001. godine, a tužba u ovom sporu je podnesena 2002. godine, nedvojbeno je da zastara nije nastupila.

Prigovor prijeboja tuženik obrazlaže navodima da tužitelj nije u cijelosti ispunio svoju obvezu po ugovoru o kreditu, jer da dio ugovorenog kredita u iznosu od 52.200,00 kn nije isplatio korisniku kredita, već da je taj novac zadržao za sebe i pretvorio u dionice, pa da stoga „tuženik može taj neisplaćeni dio kredita na račun tvrtke, a koji je za sebe zadržao tužitelj stavljati u prijeboj, jer je to njegovo potraživanje sa osnova neizvršenog ugovora o kreditu u cijelosti“ (žalbeni navodi).

Dakle, navedeni prigovor tuženika tiče se osnovnog posla sklopljenog između tužitelja i trgovačkog društva V. C..

Mjenična obveza je apstraktna obveza koja se odvaja od osnovnog posla, pa tuženik kao mjenični dužnik nije ovlašten isticati navedeni prigovor koji se temelji na pravnom poslu iz kojeg proizlazi predmetnom mjenicom osigurana ugovorna tražbina. Stoga, suprotno revizijskim navodima nije postojala obveza suda izvoditi dokaze i utvrđivati činjenice u svezi tog prigovora.

Slijedom izloženog proizlazi da nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa budući da nije ostvarena niti u reviziji istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer suprotno uopćenoj revizijskoj tvrdnji pobijana presuda nije nerazumljiva i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, te da ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju, sukladno nenoveliranoj odredbi čl. 386. ZPP, koja se ovdje primjenjuje, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 2. ožujka 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.