Revr-37/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 37/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. A. iz R., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u P., protiv tuženika I. – I. n. d.d. Z., radi utvrđenja i povrata, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2564/11 od 20. listopada 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću broj P-190/11 od 2. lipnja 2011., u sjednici održanoj 20. ožujka 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2564/11 od 20. listopada 2011. potvrđena je presuda Općinskog suda u Metkoviću broj P-190/11 od 2. lipnja 2011. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je ništetna i bez pravne krijeposti odluka o redovitom otkazu ugovora o radu broj KS-RO-06/09 od 31. srpnja 2009., te je tuženik dužan vratiti tužitelja na posao na radno mjesto prodavača na benzinskoj postaji, te isplatiti tužitelju razliku 3.000,00 kn mjesečno s pripadajućom zateznom kamatom za kolovoz, rujan, listopad, studeni i prosinac 2009., te siječanj i veljaču 2010. sve s pripadajućom zateznom kamatom, te je ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženiku iznos 960,00 kn na ime parničnog troška.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava i „jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“, predloživši njezino preinačenje usvajanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoje proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Kako su nižestupanjski sudovi upravo postupajući u smislu citirane odredbe, ocjenom svih provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i svih zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdili činjenice koje su ocijenili odlučnim za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, to su neosnovani revizijski prigovori tužitelja, a kojima se sadržajno u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a. S tim u vezi treba reći i slijedeće: revizijskim navodima tužitelja, a kojima prigovara pravilnosti ocjene provedenih dokaza te vrši njihova preocjena, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a što međutim u revizijskom stadiju postupka kao što je ovaj nije dopušteno, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a. Stoga ovaj sud ocjenjuje da dalje nema potrebe baviti se revizijskim navodima tužitelja, a koji su prigovori činjenične naravi.

Predmet spora je dopuštenost odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju od 31. srpnja 2009., a time i osnovanost daljnjeg zahtjeva za njegovo vraćanje na rad i isplatu mu naknade plaće.

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je, a koja utvrđenja prihvaća i drugostupanjski sud:

- da je tužitelj bio radnik tuženika zaposlen na radnom mjestu prodavača na benzinskoj postaji Ploče,

- da je radeći na tom radnom mjestu tijekom 2008. izdao dva računa koji su glasili na veću od stvarno natočene količine goriva kupcu RH MUP, što je utvrđeno u izvješću od 21. svibnja 2009. o izvršenoj kontroli od strane Sektora interne revizije, zbog čega

- da je tuženik 3. lipnja 2009. dostavio tužitelju upozorenje o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkazivanja u slučaju ponavljanja odnosno daljnjeg kršenja obveze iz radnog odnosa, te

- da je daljnjom kontrolom izvršenom od strane Sektora interne revizije za razdoblje zaključno do 31. svibnja 2009. utvrđeno u izvješću od 6. srpnja 2009. da je tužitelj i u 2009. nastavio sa opisanim kršenjem obveze iz radnog odnosa izdavši u veljači 2009. račun kupcu RH MUP koji je glasio na veću od stvarno natočene količine goriva, nakon čega

- da je tuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

Na temelju prednjih utvrđenja, a polazeći od odredbe čl. 113. st. 1. toč. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 – pročišćeni tekst – dalje: ZR), a u svezi s odredbom čl. 117. ZR-a pravilno su nižestupanjski sudovi odbili zahtjev tužitelja ocijenivši da je odluka o otkazu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika u okolnostima konkretnog slučaja zakonita, te je otkaz dopušten. Prema odredbi čl. 113. st. 1. toč. 3. ZR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

Utvrđeno postupanje tužitelja u smislu izdavanja računa u kojima je bila prikazana veća od stvarno izdane količine goriva bez daljnjeg ima značaj kršenja obveze iz radnog odnosa i time jest razlog za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika.

Prema odredbi čl. 117. st. 1. ZR-a prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Kod nesporne činjenice da je vezano za kršenje obveze iz radnog odnosa od strane tužitelja, utvrđenih prilikom vršenja interne kontrole tuženika, ovaj tužitelju dao pisano upozorenje od 3. lipnja 2009., te da je vršenjem daljnje interne kontrole, a što je prikazano u izvješću od 6. srpnja 2009. da je tužitelj i u novo kontroliranom razdoblju poslovanja benzinske postaje P. (razdoblje 2009.) nastavio kršiti obveze iz radnog odnosa, opet izdavajući račun u kojem je bila iskazana veća od stvarno natočene količine goriva, onda je potpuno jasno da su se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke za davanje otkaza ugovora o radu tužitelju, a koji je od strane tuženika donesen upravo uz poštivanje odredbe čl. 117. st. 1. ZR-a.

Smisao odredbe čl. 117. st. 1. ZR-a jest da se radniku za kojeg je utvrđeno od strane poslodavca da je kršio obveze iz radnog odnosa upozori na isti, kao i na mogućnost negativnih posljedica koje po radnika mogu nastupiti ukoliko nastavi sa takvim nedopuštenim postupanjem, dakle da se radniku dade još jedna prilika da ispravi svoje postupanje i time opravda povjerenje poslodavca u njega kao radnika. No, kada se takvo kršenje obveze iz radnog odnosa ponovi ili nastavi, a kao što je to ovdje bio slučaj (i nakon upozorenja tužitelju), tuženik je utvrdio da je tužitelj kršio obveze iz radnog odnosa i za novo promatrano razdoblje, onda je potpuno jasno da poslodavac više ne treba davati novo upozorenje radniku, već je ovlašten donijeti odluku o otkazu ugovora o radu. U protivnom, a kada bi poslodavac i za novo utvrđeno kršenje obveze iz radnog odnosa radniku trebao dati upozorenje (a kako to revident smatra) onda poslodavac uopće ne bi bio u prilici primijeniti institut otkaza zbog skrivljenog ponašanja radnika.

Kako je dakle odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 20. ožujka 2012.

Predsjednica vijeća:

Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.