Croatian Supreme Court dismisses appeal on land compensation, ruling plaintiff failed to prove prior ownership status.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially dismissed the plaintiff's appeal against lower court judgments denying compensation for expropriated land. The plaintiff argued for ownership based on a 1959 contract but failed to prove they were a 'former owner' under the Land Law or that the contract covered the specific expropriated parcels. Consequently, the court rejected the claim for 100,320.00 kn against the City of Split and 26,821.80 kn against the individual defendant, while also declaring the appeal inadmissible regarding the individual defendant due to the disputed amount falling below the statutory threshold for review.
Legislator headnote
AI generatedčl. 36. st. 1. i st. 2. Zakona o zemljištu; The court established that a party claiming compensation for expropriated land must strictly prove they were a 'former owner' as defined by the Land Law, requiring evidence of registration or specific contractual formalities, and that appeals are inadmissible if the disputed value does not exceed the statutory limit.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev 1081/06-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. R. iz S., kojeg zastupa punomoćnik N. J., odvjetnik iz S., protiv tuženih 1. A. V. iz S., 2. Grada Splita, 3. M. V. iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-373/06-2 od 8. lipnja 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-1843/94-31 od 17. ožujka 2004., u sjednici održanoj dana 13. prosinca 2006.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem pobija presudu Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-373/06 od 8. lipnja 2006. i Općinskog suda u Splitu br. P-1843/94-31 od 17. ožujka 2004. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev da je tuženik Grad Split dužan tužitelju platiti iznos od 100.320,00 kn i još 26.821,80 kn solidarno s tuženom A. V.
r i j e š i o j e:
Revizija tužitelja u dijelu u kojem pobija presudu Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-373/06 od 8. lipnja 2006. i presuda Općinskog suda u Splitu br. P-1843/94-31 od 17. ožujka 2004. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev prema tuženoj A. V. za iznos od 26.821,80 kn odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da je tuženik Grad Split dužan platiti tužitelju iznos 100.320,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama (toč. I. izreke), zatim da su tuženici A. V. i Grad Split dužni tužitelju platiti solidarno iznos od 26.821,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom te da je tuženik M. V. dužan platiti tužitelju iznos od 0.0031419 kn sa zateznom kamatom (toč. II. Izreke).
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj pobijajući je u dijelu u kojem je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev prema tuženiku Gradu Splitu za iznos od 100.320,00 kn i prema tuženicima A. V. i Gradu Splitu za iznos od 26.821,80 kn zbog svih razloga iz čl. 385. st. 1. toč. 3. i st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99. i 117/03 – dalje: ZPP), a posebno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinači ili da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana u dijelu koji se odnosi na odbijanje tužbenog zahtjeva prema tuženiku Gradu Zagrebu.
Prema odredbi čl. 392. a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U reviziji tužitelj navodi da postoji proturječnost između razloga navedenih u obrazloženju prvostupanjske presude i nalaza vještaka o vlasništvu tužitelja na nekretninama koje su bile predmet kupoprodajne pogodbe od 30. prosinca 1959. te same pogodbe. Tim navodima ukazuje na to da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Presude sudova nižeg stupnja nemaju, međutim, nedostataka uslijed kojih se ne bi mogle ispitati. Ocjena tužitelja o sadržaju isprava i drugih dokaza, koja se razlikuje od ocjene sudova nižeg stupnja nije dokaz da je učinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.
Tužitelj u ovom sporu potražuje naknadu za oduzeto zemljište, a naknada je isplaćena od strane tuženika Grada Splita tuženicima A. V. i M. V.. U podnesku od 30. siječnja 2004. (list 32) naveo je da je temeljem sporazuma o naknadi za čest. zem. broj 4690/13 tuženoj A.
V. za 922 m2 površine isplaćeno 412.163,30 din, a tužitelj je bio vlasnik dijela od 60 m2 na koji otpada 26.821,80 kn. Osim toga, tužitelj je naveo da sporazum o naknadi, odnosno nagodba od 9. lipnja 1990. o naknadi za deposediranu čest. zem. 4690/13, sklopljena između tužene A. V. i pravnog prednika tuženika Grada Splita ne proizvodi pravne učinke u dijelu kojim je raspolagano tužiteljevim dijelom nekretnine od 88 m2. Zbog toga tužitelj traži da mu tuženik plati naknadu tržišne vrijednosti tog dijela nekretnine od 88 m2 u iznosu od 100.320,00 kn.
Utvrđeno je da je rješenjem Komisije za imovinskopravne poslove Općine Split klasa:
UP-I-944-05/90-01/54-SM od 24. svibnja 1990., nakon provedenog postupka temeljem odredbe čl. 41. st. 2. Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine“ broj 48/88 – pročišćeni tekst, dalje: ZGZ) oduzeto građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu i to čest. zem. 4690/13 iz posjeda prijašnjih vlasnika, odnosno korisnika u svrhu izgradnje ceste (zaobilaznice). Utvrđeno je da su uknjiženi korisnici D. K.-Š., I. K.-Š., A. K., K. G. i L. S., a posjednica je bila tužena A. V.. Temeljem tog rješenja tuženik Grad Split je izvršio deposesiju zemljišta te je dana 29. lipnja 1990. godine sklopljen sporazum o naknadi. Pravilno su postupili sudovi nižeg stupnja kada su odbili tužbeni zahtjev prema tuženiku Gradu Splitu, jer i prema ocjeni ovog suda tužitelj nije dokazao da je tuženik bio njemu dužan isplatiti naknadu za deposedirano zemljište, odnosno nije dokazao da je on prijašnji vlasnik dijela zemljišta u površini od 60 m2 i dijela zemljišta u površini od 88 m2. Pravni prednik tuženika Grada Splita bio je ovlašten temeljem odredbi čl. 41. ZGZ donijeti rješenje o oduzimanju građevinskog zemljišta iz posjeda prijašnjeg vlasnika ili korisnika.
Prijašnjem vlasniku pripada u smislu odredbe čl. 37. st. 1 ZGZ pravična novčana naknada. Prijašnjim vlasnicima građevinskog zemljišta smatraju se osobe koje su na dan prijenosa zemljišta u društveno vlasništvo bile upisane u zemljišnoj knjizi ili drugoj javnoj knjizi koja zamjenjuje zemljišnu knjigu, kao vlasnici toga zemljišta (čl. 36. st. 1. ZGZ). Prijašnjim vlasnikom smatraju se u smislu odredbe čl. 36. st. 2. ZGZ i osobe (a) koje su zemljište stekle na osnovi ugovora, ako je do dana prijenosa zemljišta u društveno vlasništvo ovjeren potpis prodavatelja, ili je plaćen porez na promet nekretnina odnosno ugovor zaprimljen kod nadležnog općinskog tijela radi razreza tog poreza, ili je ugovorena cijena uplaćena putem banke te (b) osobe koje su prije prijenosa zemljišta u društveno vlasništvo stekle pravo vlasništva tog zemljišta na temelju odluke državnog tijela ili po samom zakonu.
Kao dokaz svog prava vlasništva na nekretninama koje su oduzete i deposedirane tužitelj je u spis priložio ugovor o pogodbi od 30. prosinca 1959. godine (list 3/A) sklopljen između M. V., kao prodavatelja i M. R. kao kupca. U tom ugovoru je navedeno da se radi o pogodbi „zemlje Ravne njive“ i da je pogodba „za 1000 metara po 210 dinara“ bez oznake kat. čestice.
Tim ugovorom tužitelj nije dokazao da je on prijašnji vlasnik u smislu odredbe čl. 36 ZGZ kojem pripada pravo na naknadu (i ne tvrdi da je do dana prijenosa zemljišta u društveno vlasništvo bio upisan u zemljišnoj knjizi ili da je ovjeren potpis prodavatelja ili da je plaćen porez na promet ili da je ugovorena cijena uplaćena putem banke), a neovisno od toga nije dokazao da je predmet tog ugovora pravo vlasništva na dijelu oduzetih nekretnina u površini od 60 m2 i u površini od 88 m2. Pritom treba reći da je vještak za geodeziju priložio kopiju katastarskog plana s oznakama katastarskih čestica, pa taj nalaz nije dokaz o tome koje nekretnine su bile predmet ugovora o pogodbi od 30. prosinca 1959. (vještak je u nalazu naveo da je geodetsko vještačenje dano na zahtjev R. J. 25. travnja 1994. , i to sve po njegovoj izjavi bez predočenja bilo kakvih ugovora, a tome nema što dodati za ovaj predmet – list 21).
Tuženik Grad Split nije dužan tužitelju platiti iznos od 100.320,00 kn na ime tržišne vrijednosti dijela nekretnine u površini od 88 m2, jer za to ne postoji pravna osnova po kojoj bi na to bio dužan. Jednako tako nema pravne osnove po kojoj bi tuženik Grad Split bio dužan (solidarno s tuženom A. V.) platiti tužitelju iznos od 26.821,80 kn, u visini naknade koja je isplaćena tuženoj A. V. za dio oduzete nekretnine od 60 m2.
Revizija nije dopuštena u dijelu koji se odnosi na dio presuda sudova nižeg stupnja kojim je tužbeni zahtjev odbijen prema tuženoj A. V.
Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn. Vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na tuženu A. V. iznosi 26.821,80 kn, za koliko je tužbeni zahtjev prema njoj odbijen, pa revizija nije dopuštena.
Zbog tih razloga revizija je temeljem čl. 393. ZPP djelomično odbijena kao neosnovana, a temeljem čl. 392. st. 1. ZPP djelomično odbačena kao nedopuštena.
U Zagrebu, 13. prosinca 2006.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.