High Court acquits defendant of domestic violence charge due to insufficient evidence and contradictory witness testimony.
Legislator summary
AI generatedThe High Court of Justice of the Republic of Croatia partially allowed the appeal against a first-instance conviction for domestic violence. The court found the lower court's factual findings on physical assault were erroneous due to contradictory witness statements and a lack of clear evidence regarding the defendant's intent to drag the victim. Consequently, the conviction for domestic violence was quashed, and the case was remanded for retrial to establish the facts with greater certainty.
Legislator headnote
AI generatedČl. 182. st. 1. Prekršajnog zakona; Čl. 140. st. 2. Prekršajnog zakona; Čl. 76.a st. 2. Prekršajnog zakona: A criminal offense must be proven beyond reasonable doubt; if witness testimony is contradictory or insufficient to establish the specific elements of the crime, the conviction must be quashed and the case remanded for retrial.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Jž-1778/2019
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Anđe Ćorluka kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. I. L. i dr., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. i dr. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17.) i dr., odlučujući o žalbi okr. I. L., podnesenoj protiv osuđujućeg dijela presude Općinskog suda u Rijeci od 19. veljače 2019., broj 24. Pp J- 972/2019, u sjednici vijeća održanoj 29. kolovoza 2019.,
p r e s u d i o j e
I. U povodu žalbe okr. I. L., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odnosu na tog okrivljenika te se izriče:
Na temelju čl. 182. toč. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. I. L. (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi)
OSLOBAĐA SE OD OPTUŽBE
da bi:
dana 1. lipnja 2018. u R., na adresi K. kbr. x, kad je doveo praunuka G. do drugookrivljenikovog dvorišta i ugledao drugookrivljenika koji je izašao iz kuće, pozvao ga je da dođe s njim te otišao u svoju garažu, sa police uzeo nož i stavio u pojas te drugookrivljenom psovao: „Jebo ti pas mater! Pička ti materina!“; drugookrivljenikova supruga M. L. zaustavila ga je prije dolaska u prvookrivljenikovo dvorište te mu govori da se smiri, što ju je on i poslušao i vratio se prema svojoj kući i pozvao policiju; dok se drugookrivljeni vraćao prema kući, prvookrivljenik je mašući nožem, dozivao drugookrivljenog, govoreći: „Dođi ako smiješ da to riješimo!“, no drugookrivljenik se nije osvrtao niti ulazio u daljnje rasprave s prvookrivljenikom,
- pa da bi time počinio prekršaj iz čl. 92. st. 1. toč. 16. Zakona o oružju („Narodne novine“, broj 63/07., 146/08., 59/12. i 70/17.).
II. Na temelju čl. 140. st. 2. Prekršajnog zakona, troškovi prekršajnog postupka u odnosu na prekršaj iz čl. 92. st. 1. toč. 16. Zakona o oružju padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.
r i j e š i o j e
III. Uslijed odluke pod I., ukida se mjera oduzimanja jednog lovačkog noža s oštricom cca 10 cm te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu radi odlučivanja sukladno čl. 76.a st. 2. Prekršajnog zakona.
IV. Prihvaća se žalba okr. I. L., ukida se pobijana prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u odnosu na prekršaj iz čl. 22. st. 6. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji je okr. I. L. proglašen krivim u toč. 1.) osuđujućeg dijela izreke pobijane presude te se predmet u tom dijelu dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
Obrazloženje
Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci od 19. veljače 2019., broj 24. Pp J-972/2019, okr. I. L. je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u toč. 1.), počinio prekršaj iz čl. 22. st. 6. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a na način činjenično opisan u toč. 2.) prekršaj iz čl. 92. st. 1. toč. 16. Zakona o oružju, za koje su mu, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, utvrđene novčane kazne u iznosu 900,00 kuna za svaki prekršaj te mu je izrečena ukupna novčana kazna u iznosu 1.800,00 kuna, u koju se uračunava vrijeme lišenja slobode 1. lipnja 2018. kao 300,00 kuna, pa je okrivljeniku preostala ukupna novčana kazna u iznosu 1.500,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 60 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečene ukupne novčane kazne. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, odlučeno je da se okr. I. L. u cijelosti oslobađa obveze naknade istih.
Istom presudom, na temelju čl. 76.a st. 5. Prekršajnog zakona u vezi čl. 92. st. 2. Zakona o oružju, od okr. I. L. je oduzet lovački nož s oštricom cca 10 cm.
Nadalje, istom presudom, okr. T. L. je oslobođen od optužbe da bi, na način činjenično opisan u tom dijelu izreke pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji te je odlučeno da troškovi prekršajnog postupka, u odnosu na ovog okrivljenika, padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.
Protiv osuđujućeg dijela navedene presude, okr. I. L., osobno, pravodobno je podnio žalbu ne naznačujući žalbenu osnovu, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i to samo u odnosu na prekršaj za koji je proglašen krivim u toč. 1) izreke prvostupanjske presude. Predlaže da se žalba prihvati.
Žalba je osnovana.
U odnosu na presudu.
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu u osuđujućem dijelu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Tako je ovaj sud, ispitivanjem po službenoj dužnosti, utvrdio povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. toč. 1. Prekršajnog zakona, budući da djelo za koje se protiv okr. I. L. vodi prekršajni postupak, a na način kako je to činjenično opisano u toč. 2.) osuđujućeg dijela izreke pobijane prvostupanjske presude, po propisu nije prekršaj.
Naime, okr. I. L. je u toč. 2.) osuđujućeg dijela izreke pobijane prvostupanjske presude nepravomoćno proglašen krivim da je počinio prekršaj iz čl. 92. st. 1. toč. 16. Zakona o oružju, kojom zakonskom odredbom je propisano:
„Novčanom kaznom od 3.000,00 do 15.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj fizička osoba:
16) ako oružje kategorije B, C, i D nosi na javnim mjestima na način kojim se uznemiruju građani i da je vidljivo drugim građanima (čl. 29. st. 4.).“.
Odredbom čl. 29. st. 4. Zakona o oružju, koja se sankcionira čl. 92. st. 1. toč. 16.
Zakona o oružju propisano je:
„Oružje kategorije B, C i D se na javnom mjestu ne smije učiniti vidljivim drugim građanima, niti se smije nositi na način koji građane uznemiruje“.
Iz obje citirane zakonske odredbe jasno je i nedvojbeno da se predmetni prekršaj može počiniti samo na javnom mjestu, jer se izričito sankcionira samo ona osoba koja oružje kategorije B, C, i D nosi isključivo na javnom mjestu i to na način kojim se uznemiruju građani i da je vidljivo drugim građanima. Slijedom navedenog, za ispunjenje bića prekršaja iz čl. 92. st. 1. toč. 16. Zakona o oružju, jedna od odlučnih činjenica koja čini biće djela je da je mjesto počinjenja javno mjesto i ta činjenica, kao jedan od konstitutivnih elemenata, mora biti navedena u činjeničnom opisu. Ovo iz razloga što je zakonski opis odnosno pravno kvalificiranje prekršaja podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja. Iz navedenog razloga, sve odlučne činjenice moraju biti navedene isključivo u činjeničnom opisu prekršaja.
Kako je to vidljivo iz izreke pobijane presude, u činjeničnom opisu nije naznačeno da bi se okr. I. L. nalazio na javnom mjestu, nego je navedeno da je „otišao u svoju garažu, sa police uzeo nož i stavio u pojas“, dok se u daljnjem dijelu činjeničnog opisa ne navodi da bi okrivljenik izašao iz garaže odnosno da bi se nalazio negdje drugdje a ne u svojoj garaži dok je psovao okr. T. L., a niti dok je mašući nožem dozivao okr. T. L. Notorno je da garaža obiteljske kuće nije javno mjesto.
Iz navedenog proizlazi da u činjeničnom opisu ovog prekršaja, kako je on naznačen u toč. 2.) osuđujućeg dijela izreke pobijane prvostupanjske presude, nedostaje jedan od konstitutivnih elemenata prekršaja za koji je okr. I. L. proglašen krivim. Za ostvarenje obilježja ovog prekršaja nije dovoljno utvrđenje da je okrivljenik uzeo nož, stavio ga u pojas te psovao okr. T. L. odnosno da bi ga mašući nožem dozivao ako se takvo ponašanje nije događalo na javnom mjestu. Takvo ponašanje ne ispunjava zakonsko biće predmetnog prekršaja.
Slijedom navedenog, djelo za koje se protiv okr. I. L. vodi prekršajni postupak, a na način kako je to činjenično opisano u toč. 2.) osuđujućeg dijela izreke pobijane prvostupanjske presude, po propisu nije prekršaj, pa je ovaj sud, postupajući po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu u tom dijelu na način da je okr. I. L. za predmetno djelo prekršaja oslobođen od optužbe te u odnosu na troškove prekršajnog postupka odlučio sukladno odredbi čl. 140. st. 2. Prekršajnog zakona, kako je to i navedeno u izreci ove drugostupanjske presude.
Slijedom navedenog, na temelju čl. 207. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U odnosu na toč. III. rješenja.
S obzirom da je donesena presuda kojom je okr. I.L. oslobođen od optužbe za prekršaj iz čl. 92. st. 1. toč. 16. Zakona o oružju, a odluka prvostupanjskog suda o oduzimanju predmeta se temelji na činjenici da je okrivljenik proglašen krivim za taj prekršaj te na činjenici da je odredbom čl. 92. st. 2. Zakona o oružju, za inkriminirani prekršaj, propisano obligatorno oduzimanje predmeta, to je, po stanovištu ovog suda, prvostupanjsku odluku u tom dijelu trebalo ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu radi odlučivanja i donošenja posebnog rješenja sukladno čl. 76.a st. 2. Prekršajnog zakona.
Prvostupanjski sud će utvrditi sve bitne okolnosti za eventualno oduzimanje predmeta prekršaja, a za koju odluku će dati jasno i konkretno obrazloženje i to nakon što utvrdi sve okolnosti o kojima ovisi eventualna primjena predmetne zaštitne mjere. Pritom treba istaknuti da su navedene, neutvrđene okolnosti, one okolnosti koje se odnose na osobne prilike i sklonosti okrivljenika koje bi ukazivale na opravdanost oduzimanja oružja s aspekta javne ili opće sigurnosti - npr. često i prekomjerno uživanje alkohola, konzumacija droga, poremećeni obiteljski odnosi, sukobi s okolinom, agresivno i ekscesno ponašanje, te drugi poremećaji u ponašanju, disciplinske povrede propisa o lovstvu ili sportskom streljaštvu, pravomoćna prekršajna ili kaznena kažnjavanost, odnosno vođenje prekršajnog ili kaznenog postupka za djela koja su u neposrednoj ili posrednoj vezi sa streljivom te tome slično. Osim toga, recentna praksa Europskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda Republike Hrvatske, ukazuje na potrebu da se u svakom sudskom postupku, u primjeni svih pravnih instituta, pa tako i kod oduzimanja predmeta, moraju poštovati prava i slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; u daljnjem tekstu: Konvencija).
Radi se, između ostalih, o predmetima Europskog suda za ljudska prava: Gabrić protiv Hrvatske (zahtjev br. 9702/04, presuda od 5. veljače. 2009.), Boljević protiv Hrvatske (zahtjev br. 43492/11, presuda od 31. siječnja 2017.), Tilocca protiv Hrvatske (zahtjev br. 40559/12, presuda od 5. travnja 2018
.) i Dagostin protiv Hrvatske (zahtjev br. 67644/12, odluka od 15. listopada 2017.
)
, koji su vođeni zbog povrede prava na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Navedenim presudama utvrđeno je da je u prekršajnim postupcima, izricanjem mjere oduzimanja predmeta, unatoč tome što je ista u domaćem pravu bila propisana kao obligatorna, došlo do povrede prava vlasništva.
Člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Miješanje javne vlasti u mirno uživanje vlasništva treba biti zakonito. Svako miješanje u pravo vlasništva može se opravdati jedino ako služi javnom (ili općem) interesu. Prilikom miješanja u mirno uživanje vlasništva potrebno je uspostaviti pravičan odnos ravnoteže između potreba javnoga interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca.
Upravo u navedenom smislu postizanja pravičnog odnosa ravnoteže je i suština prethodno navedenih presuda ESLJP - da u svakom konkretnom slučaju oduzimanja predmeta koji su vlasništvo okrivljenika treba postići razuman odnos razmjernosti između konvencijskog prava okrivljenika na mirno uživanje vlasništva predmeta i zahtjeva općeg interesa javnosti. ESLJP je u navedenim presudama smatrao da miješanje u pravo vlasništva, da bi bilo razmjerno, treba odgovarati ozbiljnosti povrede, a sankcija težini djela za čije kažnjavanje je predviđena.
Ovakvo stajalište ESLJP izraženo je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5501/13 od 29. ožujka 2018., donesenoj u povodu ustavne tužbe u kojoj podnositelj navodi da mu je povrijeđeno ustavno pravo vlasništva izricanjem mjere oduzimanja oružja, kao posljedice sudske odluke kojom ga se proglašava krivim za počinjeni prekršaj iz čl. 92. st. 1. toč. 3. Zakona o oružju.
S obzirom na sve gore navedeno, obveza je prvostupanjskog suda da u ovom prekršajnom postupku oduzimanje predmeta od okr. I. L. razmatra u svjetlu, kako uvjeta iz čl. 76.a st. 1. Prekršajnog zakona, tako i standarda postavljenih navedenim odlukama ESLJP i Ustavnog suda Republike Hrvatske.
Slijedom navedenog, na temelju čl. 206. st. 1. i 3. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u toč. III. izreke ovog rješenja.
U odnosu na toč. IV. rješenja.
Osnovano okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na prekršaj za koji je proglašen krivim u toč. 1.) osuđujućeg dijela izreke prvostupanjske presude, budući da i po ocjeni ovog suda odlučne činjenice nisu nedvojbeno utvrđene.
Naime, okr. I. L. je u toč. 1) osuđujućeg dijela izreke prvostupanjske presude proglašen krivim da je „počeo vikati na svog praunuka G. L. … „Jebem ti oca i mater! Pička ti materina! Ne možeš se tako ponašati!“, nakon čega je uhvatio G. za ruku te ga povlačio iz dvorišta vičući: Marš van!“.
Prije svega, u odnosu na zaključak prvostupanjskog suda da je okr. I.L. gore navedenim ponašanjem ostvario oblik nasilja iz čl. 10. toč. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a ne iz čl. 10. toč. 1. i 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kako je to bilo naznačeno u optužbi, treba navesti da je „tjelesno kažnjavanje ili drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci“ izdvojeno kao poseban oblik nasilja upravo zbog svoje specifičnosti i različitosti u odnosu na ostale oblike nasilja. Dakle, da bi se radilo o nasilju iz čl. 10. toč. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji mora se raditi o takvom posebnom ponašanju koje je nemoguće počiniti prema odrasloj osobi, nego je specifično isključivo za situacije s djecom kao nezaštićene kategorije osoba. U protivnom, kada se ne bi radilo o doista posebnim i specifičnim ponašanjima, ne bi nikada bilo moguće ostvariti psihičko ili tjelesno nasilje na štetu djeteta, nego bi se sve radnje nasilja prema djeci kvalificirale kao čl. 10. toč. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Po ocjeni ovog suda, činjenični opis iz toč. 1) osuđujućeg dijela izreke prvostupanjske presude ne sadrži nikakvo posebno i specifično ponašanje koje ne bi bilo moguće počiniti i prema odrasloj osobi, jer se radi o vikanju te hvatanju za ruku i povlačenju iz dvorišta, koje ponašanje je nesumnjivo moguće počiniti i prema odrasloj osobi.
Dakle, opisano ponašanje okr. I. L. treba razmatrati kroz ostvarenje bića djela iz čl. 10. toč. 1. i 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kako je to tužitelj u optužnom prijedlogu i naznačio.
U tom smislu, u odnosu na radnje psihičkog nasilja (vikanje okr. I. L. na praunuka G. L.), treba navesti da je, prema zakonskoj odredbi čl. 10. toč. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, psihičko nasilje ono netjelesno nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost. Slijedom navedenog, prouzročenje povrede dostojanstva ili uznemirenosti žrtve je jedna od odlučnih činjenica odnosno jedan od konstitutivnih elemenata koja čini biće tog prekršaja i bez koje se ne može raditi o psihičkom nasilju u smislu odredaba zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Budući da optužbom okrivljeniku nije bilo stavljeno na teret da bi vikanje na praunuka prouzročilo bilo koju zakonom propisanu posljedicu, nije moguć ni zaključak da su se u tim radnjama okr. I. L. ostvarila obilježja psihičkog nasilja u smislu Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Ovdje svakako treba napomenuti da ni u ponovljenom postupku, poštujući načelo zabrane preinačenja na gore, s obzirom da tužitelj nije podnio žalbu pa je, dakle, podnesena samo žalba u korist okr. I. L., nije moguće u činjenični opis dodati konstitutivne elemente koji čine biće tog prekršaja. Iz navedenog razloga, okr. I. L. ne može biti proglašen krivim za radnje koje čine psihičko nasilje prema praunuku G. L.
Nadalje, u odnosu na radnje tjelesnog nasilja, okr. I. L. je proglašen krivim da je ovaj oblik prekršaja počinio na način da je: „uhvatio G. za ruku te ga povlačio iz dvorišta“. Međutim, iz provedenog dokaznog postupka, po stanovištu ovog suda, ne proizlazi da je ovaj dio optužbe dokazan izvan svake razumne sumnje, koji stupanj izvjesnosti utvrđenja odlučnih činjenica mora postojati da bi se donijela osuđujuća presuda.
Naime, iz obrane okr. T. L., oca žrtve nasilja G. L., proizlazi da je inkriminirani događaj izravno gledao, ali nije iskazao da bi vidio da je okr. I. L. „uhvatio G. za ruku te ga povlačio iz dvorišta“, nego je iskazivao samo o psovanju i vikanju okr. I. L. na njegovog sina G. L. Osim toga, iz njegove obrane proizlazi da je inkriminirane prilike zvao policiju isključivo zbog toga što mu je okr. I. L. prijetio nožem, a ne i zbog njegovog ponašanja na štetu G. L.
Nadalje, iz iskaza svjedokinje M. L., majke žrtve nasilja G. L., proizlazi da ona nema nikakvih neposrednih saznanja o ponašanju okr. I. L. prema njenom sinu G., nego je, kako to proizlazi iz njenog iskaza, o tome čula od svog supruga (okr. T. L.) i susjeda odnosno bivših podstanara okr. I. L. (A. B. i P. L. P.). Dakle, svjedokinja M. L. je posredan svjedok, koja o radnjama tjelesnog nasilja okr. I. L. nije mogla čuti od svog supruga okr. T. L. budući da ni on u svojoj obrani o tome ne iskazuje, nego je, očigledno, saznanje o tome mogla crpiti jedino iz iskaza svjedoka A. B. i P. L. P., koji nisu ispitani u prvostupanjskom postupku, nego je prvostupanjski sud pročitao Zapisnike o njihovim iskazima koji su dani u Drugoj Policijskoj postaji Rijeka.
Osim navedenog, treba istaknuti da je prvostupanjski sud ispitao i svjedokinju M. J. R., susjedu okr. I. L., koja se u inkriminirano vrijeme nalazila u svom vrtu, a pročitao je i njen iskaz koji je dala u Drugoj Policijskoj postaji Rijeka. Iz oba iskaza navedene svjedokinje također ne proizlazi da je vidjela radnje tjelesnog nasilja okr. I. L. Pritom treba navesti da u iskazu ove svjedokinje postoji stanovita proturječnost odnosno nedosljednost, budući da je u prvostupanjskom postupku iskazala nije htjela ni dizati glavu, iz čega bi proizlazilo da uopće nije gledala inkriminirani događaj, a što daje teoretsku mogućnost da se okr. I. L. ponašao kako mu se optužbom stavlja na teret ali to ona nije vidjela jer nije dizala glavu, dok iz njenog iskaza koji je dala u Drugoj Policijskoj postaji Rijeka istog dana kada se inkriminirani događaj i dogodio i kada su sjećanja bila vrlo svježa proizlazi da je gledala inkriminirani događaj, ali ne opisuje da bi vidjela radnje tjelesnog nasilja okr. I. L.
Isto tako, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je olako smatrao da je dio optužbe kojim se okr. I. L. tereti da je „uhvatio G. za ruku te ga povlačio iz dvorišta“ proizlazi iz iskaza svjedoka A. B. i P. L. P. Naime, svjedokinja P. L. P. je rekla da je okr. I. L. samo uhvatio G. za ruku i pritom mu psovao, dok je svjedok A. B. iskazao da ga je uhvatio za ruku u namjeri da ga izbaci iz dvorišta i pritom mu psovao. Dakle, ni ovi svjedoci ne govore da bi okr. I. L. povlačio Gabriela za ruku iz dvorišta, pri čemu je upitno da li radnja hvatanja G. za ruku, kako je opisuje svjedokinja P. L. P., samo po sebi, ima težinu i značaj tjelesnog nasilja.
Slijedom navedene analize, jasno je da među ispitanim osobama ne postoji suglasnost o tome da je okr. I. L. „uhvatio G. za ruku te ga povlačio iz dvorišta“. Po ocjeni ovog suda, stanje stvari nužno zahtijeva pomniju analizu, dodatno ispitivanje svjedoka u cilju razjašnjavanja nejasnoća te provođenje suočenja okrivljenika i svjedoka koji bi ga eventualno teretili, a sve to zbog činjenice da od četiri osobe koje su vidjele inkriminirani događaj samo dvije govore o tome da je okr. I. L. uhvatio praunuka G. za ruku, a samo jedna da je to učinio u namjeri da ga izbaci iz dvorišta te zbog činjenice da je G. otac izričito iskazao da je inkriminirane prilike zvao policiju isključivo zbog toga što mu je okr. I. L. prijetio nožem, a ne i zbog njegovog ponašanja prema G. L.
Budući da je za osuđujuću presudu potrebno s potpunom izvjesnošću utvrditi da je okrivljenik počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret te budući da se odluka o prekršajnoj odgovornosti može temeljiti samo na činjenici koja je nedvojbeno dokazana, to je slijedom navedenog, činjenično stanje u odnosu na radnje tjelesnog nasilja okr. I. L., za sada, pogrešno i nepotpuno utvrđeno, radi čega je prvostupanjsku presudu u tom dijelu trebalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku.
U ponovnom suđenju, prvostupanjski sud će se ograničiti samo na utvrđivanje činjeničnog stanja u odnosu na radnje tjelesnog nasilja koje su okr. I. L. stavljene na teret, cijeneći razloge ove drugostupanjske odluke provesti sve već provedene dokaze, a po potrebi provesti i druge dokaze te pravilnom i kritičnom analizom svih provedenih dokaza, donijeti novu, zakonitu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti.
Zagreb, 29. kolovoza 2019.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Goranka Ratković, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 5 ovjerenih prijepisa: za spis, okr. I. L., z.z. mlt. žrtve nasilja i tužitelja.