I Kž-443/2001-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-443/01-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u trećestupanjskom vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Senke Klarić-Baranović, Zlate Lipnjak-Bosanac, Miroslave Vekić i Ivana Mikšića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. O. zbog kaznenih djela iz čl. 91. toč. 7. i dr. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv drugostupanjske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. travnja 2001. I Kž-66/01-8, u sjednici održanoj 5. veljače 2002. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića i branitelja optuženika, D. G., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. M.O. kao neosnovane, te se potvrđuje drugostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom drugostupanjskom presudom Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio je u cijelosti prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Zagrebu, kojom je proglašen krivim opt. M.O. zbog kaznenih djela protiv života i tijela i to zbog dva teška ubojstva iz čl. 91. toč. 7. KZ, jednog teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 7. i 8. KZ i jednog pokušaja teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 7. i 8. KZ u svezi s čl. 33. st. 1. KZ, pobliže opisanih u izreci te presude, te je – nakon pojedinačno utvrđenih kazni dugotrajnog zatvora, na temelju čl. 91. KZ, za teška ubojstva iz čl. 91. toč. 7. KZ, na štetu G.O. u trajanju od trideset godina i na štetu H.P. u trajanju od tridesetpet godina, za teško ubojstvo iz čl. 91. toč. 7. i 8. KZ na štetu L.H. u trajanju od tridesetpet godina i za pokušaj teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 7. i 8. KZ na štetu S.C. u trajanju od dvadeset godina – primjenom čl. 60b KZ osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od četrdeset godina, u koju mu je, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 22. rujna 1999. godine, pa dalje.

Protiv drugostupanjske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske podnijeli su žalbu državni odvjetnik i optuženik.

Državni odvjetnik pobija drugostupanjsku presudu zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, tako da se izrekne, da je optuženik djela za koja je prvostupanjskom presudom proglašen krivim počinio i iz drugih niskih pobuda, te da se utvrde teže pojedinačne kazne, a da se za kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 7. i 8. KZ počinjeno na štetu L.H., utvrdi najteža moguća kazna dugotrajnog zatvora.

Opt. M.O. podnio je žalbu osobno i putem branitelja D.G., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenopravnim sankcijama, s prijedlogom da se presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik osobno i putem branitelja D.G., odvjetnika iz ., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, vraćajući spise prema čl. 373. st. 2. ZKP, stavio je prijedlog da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Pošto vijeće smatra da nazočnost optuženika nije svrhovita, jer je on u pritvoru, a ima branitelja (čl. 374. st. 2. ZKP u svezi s čl. 394. st. 2. ZKP), postupajući prema njegovom zahtjevu u žalbi, u smislu čl. 374. st. 1. ZKP u svezi s čl. 394. st. 2. ZKP, o sjednici su izviješćeni državni odvjetnik i branitelj, koji su bili nazočni sjednici.

Žalbe nisu osnovane.

Nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Premda se u žalbi optuženika putem branitelja ističe žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u obrazloženju se ne navodi konkretno koja je postupovna povreda počinjena. Ipak, iz sadržaja žalbe slijedi tvrdnja, da drugostupanjska presuda nema dovoljne i opravdane razloge o neprihvaćanju žalbenih navoda. Nadalje žalitelj tvrdi, da nisu pravilno primijenjene odredbe čl. 8. st. 1. i čl. 9. ZKP. No, nije jasno naznačio i obrazložio ni jednu od tih povreda, koje bi počinili prvostupanjski ili drugostupanjski sud. Ipak iz sadržaja žalbe slijedi tvrdnja, da je povrijeđeno optuženikovo pravo na obranu na glavnoj raspravi, time što je prvostupanjski sud neosnovano odbio, a drugostupanjski sud neosnovano prihvatio, da se ne izvode optuženikovi dokazni prijedlozi. Time, prema navodima žalitelja, nije provjerena obrana optuženika i nisu s jednakom pažnjom ispitane i utvrđene činjenice koje terete optuženika i koje mu idu u korist. Iz takvog sadržaja žalbe slijedi, da su prvostupanjskom i drugostupanjskom presudom počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11., st. 2. i 3. ZKP.

Ovi prigovori nisu osnovani.

Protivno žalbenim navodima, drugostupanjski sud je u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude ispitao prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem je prvostupanjska presuda pobijana žalbom. Pri tome drugostupanjski sud dao je valjane i prihvatljive razloge zbog kojih nije prihvatio stajališta iznesena u žalbi i odgovoru na žalbu. U sadržajnom obrazloženju drugostupanjski sud naveo je potrebne razloge, zbog čega u ovom slučaju nisu osnovani i značajni činjenični i pravni žalbeni navodi. Nadalje, odbijanje prijedloga optuženika, da se izvedu neki dokazi, nipošto ne predstavlja povredu zakona, nego jedino može biti uzrok, da činjenično stanje ne bude pravilno i potpuno utvrđeno. Ni iz jedne odredbe Zakona o kaznenom postupku, pa niti one iz čl. 8. ZKP, na koju se žalitelj, prema sadržaju žalbenog navoda, poziva, ne slijedi obveza suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz, kao što niti s druge strane nedostatak prijedloga za dopunu dokaznog postupka ne sprečava sud da izvede još kakve dokaze, ako ustanovi da stanje stvari nije razjašnjeno (čl. 340. ZKP i čl. 348. st. 1. ZKP). Prema tome, da li će ili neće izvesti neki dokaz, pitanje je ocjene suda u svakom pojedinačnom slučaju, koje dakako može biti i pogrešno, te stoga može predstavljati žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 366. toč. 3. ZKP u svezi s čl. 369. ZKP, ali ne i povredu zakona. Sve ostalo, što žalitelj navodi u svojoj žalbi, odnosi se također na pitanje pravilnosti ili potpunosti činjeničnog stanja utvrđenog od prvostupanjskog suda i prihvaćenog od strane drugostupanjskog suda.

Prema tome, protivno žalbenim prigovorima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, bez nejasnoća i proturječja. Pravilan je zaključak drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud u zakonito i pravilno provedenom postupku utvrdio činjenično stanje i da je za svoja činjenična utvrđenja dao prihvatljivo obrazloženje u skladu s izvedenim dokazima, te da je u svemu postupio u skladu s čl. 359. st. 7. ZKP. Drugostupanjski sud ocijenio je sve odlučne i važne žalbene navode, te na njih u razlozima pobijane drugostupanjske presude potpuno odgovorio. Time je drugostupanjski sud u svemu postupio prema čl. 391. st. 1. ZKP. U smislu te zakonske odredbe, drugostupanjski sud u razlozima drugostupanjske presude nije dužan osvrnuti se na svaki pojedini žalbeni navod, nego samo o onim navodima koji su odlučni za donošenje zakonite odluke. Uz navedeno, drugostupanjski sud je pravilno zaključio, kako ne postoje ni povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga nisu počinjene istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11., st. 2. i 3. ZKP, niti bilo koja druga postupovna povreda iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, na koje Vrhovni sud Republike Hrvatske kao trećestupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 379. ZKP u svezi s čl. 394. st. 2. ZKP).

Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Nije u pravu optuženik kad drugostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalbenim navodima optuženik osobno i po branitelju ne dovodi u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda, prihvaćeno od drugostupanjskog suda, glede odlučnih činjenica koje predstavljaju objektivni učin inkriminiranih djela, niti u osnovi iznosi nešto novo što nije naveo u svojoj obrani i u žalbi na prvostupanjsku presudu, a što nisu ocijenili prvostupanjski sud i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nego na temelju subjektivne ocjene dokaznog materijala i ponavljanja obrane pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja glede subjektivne strane inkriminiranih djela.

Nadalje, optuženik u žalbi osobno i po branitelju konstantno polemizira s razlozima prvostupanjske presude i pobijane drugostupanjske presude, pokušavajući na svoj način prikazati rezultate dokaznog postupka, sugerirajući zaključak, da on nije počinitelj djela i da nije kazneno odgovoran za kaznena djela za koja je proglašen krivim.

Protivno iznesenim žalbenim tvrdnjama, drugostupanjski sud je pravilno zaključio, da je prvostupanjski sud na temelju rezultata glavne rasprave izveo pravilan zaključak, da je upravo opt. M.O. počinio djela na način pobliže opisan u izreci prvostupanjske presude i da je kazneno odgovoran za dva kaznena djela teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 7. KZ, jedno kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 7. i 8. KZ i jedno kazneno djelo pokušaj teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 7. i 8. KZ, za koja je proglašen krivim.

Ocjenjujući žalbene navode, drugostupanjski sud pravilno je ocijenio da je prvostupanjski sud savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, te da je u zakonito i pravilno provedenom postupku utvrdio činjenično stanje i da je za svoja činjenična utvrđenja dao pravilne i potpune razloge, u skladu s izvedenim dokazima, odnosno da je u svemu postupio u skladu s čl. 351. st. 2. i čl. 359. st. 7. ZKP. Za svoju ocjenu žalbenih navoda, drugostupanjski sud naveo je, u skladu s čl. 391. st. 1. ZKP, razumljive razloge, koje kao pravilne i potpune u svemu prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud.

Da je u kritično vrijeme u zgradu Općinskog suda u Zagrebu, protivno žalbenim navodima optuženika, ušao upravo opt. M.O., slijedi iz iskaza R.V., koji je u to vrijeme bio ispred zgrade sa svojom sestrom. On je decidirano iskazao, da je vidio kako prema sudu dolazi opt. M.O. Da je imao jaknu plave boje i natpis na leđima, a preko jednog ramena nosio je napunjeni ruksak. Pratio je i njegov ulazak u sud, pri čemu je zapazio, da opt. M.O. nije prošao kontrolu detektora, kako to inače čine stranke, nego je, nakon ulaza u sudsku zgradu, skrenuo u lijevo.

Protivno žalbenim navodima, iz poslovnog rokovnika i dnevnika suca L.H. i odvjetnice H.P., spisa Općinskog suda u Zagrebu P2-359/99, te iskaza svjedoka S.C. i I.H. neprijeporno slijedi, da je u kritično vrijeme u sudnici broj 121 bio upravo opt. M.O. koji je izvadio pištolj i pucao u ženu G.O., odvjetnicu H.P., suca L.H. i zapisničara S.C.

Naime, iz poslovnog rokovnika i dnevnika suca L.H. i odvjetnice H.P., te spisa Općinskog suda u Zagrebu P2-359/99 slijedi, da je sudac L.H. vodila brakorazvodnu parnicu između opt. M.O. i njegove žene G.O., te da je i optuženik znao za ročište zakazano za dan 22. rujna 1999. u 9,45 sati, jer je primio poziv i tog dana u kritično vrijeme bio u sudnici. S.S.C., među inim je okolnosno iskazala, da je optuženik na upit suca L.H. želi li dati odgovor na tužbu po točkama ili općenito, odgovorio da ništa iz tužbe nije točno, a kada je rasprava završila digao se sa stolca, izvadio iza pojasa pištolj, repetirao ga, te uz riječi sve je dovršeno ili sada je sve gotovo pucao u pravcu žene G. i odvjetnice P. Ona se bacila ispod svog zapisničkog stola, a optuženik je u nastavku pucanja došao do njezinog stola i pogodio ju prvo u predjelu lijevog ramena, a zatim u lice. Dalje je iskazala, kako je sve to s ročištem trajalo vrlo kratko, oko desetak minuta. Kad su joj predočene fotografije fotodokumentacije, svjedok S.C. iskazala je još, da je to s velikom, ali ne potpunom sigurnošću osoba koja se kritičnog dana nalazila u sudnici. Svjedok I.H., koji se nalazio u sudskom hodniku, oko 20 m od sudnice broj 121, iskazao je da je prvo čuo tri do pet prasaka, kao pucanje petardi. Nakon što je brzo shvatio da se radi o pucanju iz pištolja, čuo je još jedan ili dva pucnja, te nepunu minutu iza toga primijetio, da iz sudnice 121 izlazi muška osoba odjevena u crnu jaknu, plave traperice i bijele tenisice, a na leđima je nosio ruksak crne boje. Ta osoba izašla je mirno iz sudnice, uputila se prema WC, odakle je izašla na drugi izlaz i uputila se na drugi kraj hodnika.

Iz zapisnika o očevidu, koji je 22. rujna 1999. godine proveo istražni sudac, slijedi da je u nazočnosti optuženika, pregledano njegovo vozilo. U vozilu je, među inim, pronađena sportska torba (ruksak) od PVC materijala tamno plave boje. U torbi je pronađen pištolj «P- 38» broj … s jednim streljivom u ležištu metka cijevi, dok u spremniku za streljivo nije bilo streljiva. Vještačenjem je nedvojbeno utvrđeno, da su čahure i zrna pronađena na mjestu događaja ispaljeni upravo iz tog pištolja, a da je iz njega pucao upravo optuženik upućuju čestice baruta koje su pronađene na parafinskim rukavicama desne i lijeve šake optuženika, odnosno dokazano je na gornjem dijelu desne šake 9 čestica baruta, a na gornjem dijelu lijeve šake 7 čestica baruta.

Uz pištolj, u torbi je pronađen i spis Općinskog suda u Zagrebu P2-359/99. U tom spisu – u kojem je G.O., kao tužiteljica, tužila M.O. kao tuženog, zbog razvoda braka – pronađen je poziv uz tužbu za označeno ročište 22. rujna 1999. godine na ime M.O. Iz tog spisa vidljivo je također, da je 22. rujna 1999. godine u 9,45 sati počelo pripremno ročište u prisutnosti tužiteljice G.O. i tuženog M.O., te da se isto odgađa za 2. ožujka 2000. godine u 9,00 sati, što je u skladu s poslovnim rokovnikom i dnevnikom suca L.H. i odvjetnice H.P.

Iz izloženog slijedi, pravilan zaljučak drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud opravdano odbio ispitati svjedoke, od kojih bi neki trebali potvrditi gdje se optuženik kretao kritičnog dana, a neki iznijeti i svoja saznanja o eventualno drugoj osobi kao počinitelju kaznenih djela. S obzirom da je drugostupanjski sud, protivno tvrdnjama žalitelja, pravilno zaključio, da je prvostupanjski sud, na temelju rezultata glavne rasprave, pouzdano utvrdio, da je upravo opt. M.O. počinio djela na način pobliže opisan u izreci prvostupanjske presude, ispitivanje predloženih svjedoka, što optuženik ponavlja i u žalbi protiv drugostupanjske presude i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao trećestupanjskog suda ukazuje se nepotrebnim i suvišnim. Iz istih razloga, nema potrebe za provođenjem novog balističkog vještačenja i vještačenja bioloških tragova na odjeći i obući optuženika.

Što se tiče psihijatrijskog vještačenja, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio, da je prvostupanjski sud poduzeo sve da se provede potpuno psihijatrijsko vještačenje. No, ono nije provedeno potpuno samo zato što je optuženik najprije energično odbio suradnju s vještacima, a zatim ju uvjetovao provođenjem određenih dokaza, kao što je provođenje rekonstrukcije njegovog kretanja kritičnog dana, te da psihijatrijsko vještačenje provede druga psihijatrijska bolnica, što je prvostupanjski sud protivno žalbenom prigovoru, opravdano odbio, a drugostupanjski sud pravilno prihvatio. Osobito stoga što je, prema nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka, pouzdano utvrđena smanjena ubrojivost optuženika, koja se, prema mišljenju vještaka, u eventualnom daljnjem ispitivanju kroz dopunu vještačenja ne bi bitno promijenila.

Prema tome drugostupanjski sud pravilno je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne i važne činjenice za donošenje zakonite odluke u ovoj kaznenoj stvari. Za to je drugostupanjski sud, uz rečeno u ovoj presudi, dao valjano i logično obrazloženje, koje u svemu kao pravilno i potpuno prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao trećestupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj radi izbjegavanja ponavljanja.

Stoga nije osnovana žalba otpuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nisu u pravu državni odvjetnik i optuženik kad se žale zbog povrede kaznenog zakona.

Državni odvjetnik, kao u žalbi na prvostupanjsku presudu, tvrdi da je optuženik sva tri kaznena djela teškog ubojstva i jedno kazneno djelo pokušaja teškog ubojstva počinio, ne samo iz bezobzirne osvete nego i iz drugih niskih pobuda, dok optuženik putem branitelja, kao u žalbi na prvostupanjsku presudu, smatra da se samo ubojstvo žene G., moglo počiniti iz bezobzirne osvete.

Protivno žalbenim navodima, drugostupanjski sud dao je valjane i prihvatljive razloge zbog kojih nije prihvatio navedena stajališta državnog odvjetnika i optuženika. U sadržajnom obrazloženju drugostupanjski sud naveo je sve potrebne razloge zbog čega u ovom slučaju nisu osnovani žalbeni prigovori državnog odvjetnika i optuženika.

Prema tome, osnovano je drugostupanjski sud prihvatio uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena prvostupanjska presuda, odnosno da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon, kad je optuženika proglasio krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela i to zbog dva teška ubojstva iz čl. 91. toč. 7. KZ, jednog teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 7. i 8. KZ i jednog pokušaja teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 7. i 8. KZ u svezi s čl. 33. st. 1. KZ, počinjenih iz bezobzirne osvete, na način pobliže opisan u izreci prvostupanjske presude. Za svoje zaključke i pravnu ocjenu počinjenih djela drugostupanjski sud dao je valjano i razumljivo obrazloženje, koje u svemu kao pravilno prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud i na koje se upućuju žalitelji radi izbjegavanja ponavljanja.

Stoga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog povrede kaznenog zakona.

Nisu u pravu državni odvjetnik i optuženik kad se žale zbog odluke o kazni.

Ocjenjujući žalbene navode državnog odvjetnika i optuženika, drugostupanjski sud je osnovano zaključio, da je prvostupanjski sud, pri odmjeravanju kazne, u smislu čl. 56. KZ, cijenio stupanj kaznene odgovornosti i sve okolnosti u kojima su počinjena kaznena djela, a u žalbama državnog odvjetnika i optuženika ne ukazuje se na nove okolnosti, koje prvostupanjski i drugostupanjski sud nisu cijenili i koje bi bile od utjecaja na visinu pojedinačno utvrđenih kazni ili na izrečenu jedinstvenu kaznu.

Način na koji je optuženik počinio tri teška ubojstva i jedan pokušaj teškog ubojstva, predstavlja zločinački najteže i najpogibeljnije postupanje, a za svako od tih djela u kaznenom zakonu iznimno je propisana i kazna zatvora u trajanju od dvadeset do četrdeset godina (dugotrajni zatvor). Visoki stupanj kaznene odgovornosti i iznimnu upornost optuženik je pokazao time što je hladnokrvno i bezobzirno počinio djela u sudnici, gdje se opravdano očekuje maksimalna sigurnost.

Prema tome, samo najveća moguća kazna zatvora, jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četrdeset godina (dugotrajni zatvor), prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao trećestupanjskog suda, predstavlja kaznenopravnu sankciju adekvatnu težini počinjenih kaznenih djela. Stoga, protivno navodima žalitelja, državnog odvjetnika i optuženika, ne postoje nikakvi razlozi koji bi opravdavali blaže odmjeravanje kazne ili strože utvrđivanje pojedinačnih kazni, jer će se, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao trećestupanjskog suda, uz pravilno utvrđene pojedinačne kazne, upravo jedinstvenom najvećom mogućom kaznom dugotrajnog zatvora u trajanju od četrdeset godina ostvariti svrhe iz čl. 6. i 50. KZ.

Protivno žalbenom prigovoru optuženika, ispitujući i u smislu čl. 382. ZKP u svezi s čl. 394. st. 2. ZKP, sigurnosne mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja iz čl. 75. KZ i oduzimanja predmeta iz čl. 80. st. 1. KZ, treba reći, da je prvostupanjski sud u svemu osnovano i pravilno postupio, kad je te mjere izrekao, a drugostupanjski sud to prihvatio. S obzirom na izloženo, ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju drugostupanjsku presudu. Kako ne postoje ni povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP, na koje trećestjupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 379. ZKP u svezi s čl. 394. st. 2. ZKP), na temelju čl. 387. ZKP u svezi s čl. 394. st. 2. ZKP, presuđeno je kao u izreci ove trećestupanjske presude.

U Zagrebu, 5. veljače 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.