Jž-29/2018-0 · Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI PREKRŠAJNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Broj: Jž-29/2018

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Anđe Ćorluka kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ane Matacin kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. Z.J. i dr., zbog prekršaja iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 137/09., 14/10. i 60/10.), odlučujući o žalbi okr. R.J., podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Rijeci od 21. studenog 2017., broj 4 Pp J- 2567/17, u sjednici vijeća održanoj 8. kolovoza 2018.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba okr. R.J. kao neosnovana te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda u odnosu na ovu okrivljenicu.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15. i 70/17.), okr. R.J. je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Rijeci od 21. studenog 2017., broj 4 Pp J-2567/17, proglašeni su krivima okr. Z.J. i okr. R.J. da su, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji je okr. Z.J. izrečena novčana kazna u iznosu 6.000,00 kuna, a okr. R.J., uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, novčana kazna u iznosu 2.000,00 kuna, koje kazne su okrivljenici dužni platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja 2/3 izrečene kazne, a obvezani su i na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 250,00 kuna, svaki.

Protiv navedene presude, žalbu je pravodobno podnijela okr. R.J., putem branitelja odvjetnika P.K., naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te odluke o kazni, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda ukine i da je se oslobodi od odgovornosti, a podredno predmet vrati na ponovno suđenje i odluku.

Žalba nije osnovana.

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenica navodi da je

„nitko nije upozorio da ima pravo na branitelja“ te da ju je sud „ispitao neposredno nakon samog događaja u stanju u kojem nije bila pribrana“.

Iz citiranih žalbenih navoda, iako to nije izrijekom navedeno, očigledno je da se žalba podnosi zbog tzv. relativno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona.

Međutim, nije u pravu žaliteljica kada tvrdi da je prvostupanjski sud nije uputio na pravo na branitelja, budući da iz podataka u spisu proizlazi suprotno.

Naime, iz zapisnika o održanom ročištu 7. studenog 2017. (list 20 – 21spisa) vidljivo je da je okrivljenica o tom svom pravu upozorena prilikom ispitivanja te da se i izrijekom odrekla prava na branitelja. Tako u zapisniku stoji: „Okrivljenica upitana je li razumjela navode optužnog prijedloga navodi da je razumjela što joj se optužnim prijedlogom stavlja na teret, te da se odriče prava na branitelja“. Navedeni zapisnik okrivljenica je vlastoručno potpisala bez ikakvih primjedbi. Isto tako, iz navedenog zapisnika vidljivo je da je okrivljenica upozorena i o svim ostalim svojim pravima, što je sve zapisnički konstatirano,

tako da u konkretnom slučaju nema elemenata za zaključak da bi njeno pravo na obranu bilo povrijeđeno.

Nadalje, po ocjeni ovog suda, ne radi se ni o povredi prava na obranu time što je sud okrivljenicu „ispitao neposredno nakon samog događaja u stanju u kojem nije bila pribrana“,

što se također ističe u žalbi. Prije svega, kako to proizlazi iz podataka u spisu, inkriminirani događaj se dogodio 6. studenog 2017. u 23,30 sati, dok je ročište na kojem je okrivljenica ispitana održano 7. studenog 2017. u 9,40 sati pa je potpuno jasno da se ne radi o ispitivanju „neposredno nakon samog događaja“ odnosno da se ne radi ni o kakvom ispitivanju „neposredno nakon samog događaja“ koje bi imalo utjecaja na raspravnu sposobnost okrivljenice, kako se to u žalbi pokušava prikazati. Osim toga, kako to proizlazi iz zapisnika o održanom ročištu 7. studenog 2017., okrivljenica ni u jednom trenutku nije spomenula da bi imala bilo kakvih problema zbog kojih bi joj raspravna sposobnost bila smanjena ili upitna, da prvostupanjski sud kod okrivljenice nije primijetio nikakve znakove koji bi upućivali da ista nije bila pribrana, a obranu je iznosila tečno, jasno i bez diskontinuiteta u govoru. Kao što je već prethodno navedeno, okrivljenica je zapisnik vlastoručno potpisala bez ikakvih primjedbi.

Iz navedenog je očigledno da tijekom prvostupanjskog postupka nije postojala ni jedna okolnost koja bi upućivala na sumnju raspravne sposobnosti okrivljenice, tim više što niti sama okrivljenica nije ništa iznosila u tom pravcu.

Slijedom navedenog, nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

Suština žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na tvrdnju da okrivljenica ničim nije doprinijela počinjenju djela, da je bila verbalno i fizički napadnuta od svojeg supruga te da je u cijeloj situaciji ona žrtva, a ne napadač. Međutim, suprotno tvrdnjama okrivljenice u žalbi, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Kao prvo treba naglasiti da već iz same obrane okrivljenice proizlazi da su se u njenom ponašanju ispunila sva bitna obilježja prekršaja za koji je proglašena krivom. Tako okrivljenica u obrani, između ostalog, navodi da su se suprug i ona uzajamno vrijeđali i naguravali („ … i to je razlogom zbog čega je sinoć počeo verbalni sukob između nas“, „tu je ponovno došlo do verbalnog sukoba i uzajamno smo se vrijeđali i naguravali“, „… suprug je išao za mnom i tu smo se naguravali“), iz čega jasno proizlazi da okrivljenica u obrani opisuje samo svoje aktivne, a ne obrambene, radnje, kako to sada pokušava prikazati u žalbi., te da ni jednu odlučnu okolnost glede svog ponašanja nije dovodila u sumnju. Zapravo, žaliteljica je,

jednako kao i okr. Z.J., u svojoj obrani jasno i bez ikakvih dvojbi opisala inkriminirani događaj upravo onako kako je on opisan u optužnom aktu odnosno činjeničnom opisu pobijane presude, ne dovodeći u sumnju ni jednu okolnost čak ni glede svog ponašanja.

Utvrđenim ponašanjem okrivljenica je nedvojbeno prešla granicu normalnog i uobičajeno prihvatljivog ponašanja jednog člana obitelji prema drugome i time, uz činjenicu da se inkriminirani događaj dogodio u nazočnosti malodobnog djeteta, u cijelosti ostvarila sva bitna obilježja prekršaja za koji je i proglašena krivom, kako je to pravilno i osnovano zaključio i prvostupanjski sud.

Neosnovani su i žalbeni navodi kojima se ističe da nisu ispitani policijski službenici koji su pružili intervenciju i koji su zvali hitnu medicinsku pomoć jer je okrivljenica bila ozlijeđena, kao i da je trebalo ispitati liječnika koji je pregledao okrivljenicu kako bi okarakterizirao zadobivenu ozljedu. Naime, nesporno je da ni policijski službenici, a niti liječnik hitne medicinske pomoći nisu bili nazočni samom inkriminiranom događaju, tako da nemaju neposrednih saznanja u vezi odlučnih činjenica, a isto tako je nesporno da je okr. Z.J.

tri puta ošamario okrivljenicu u predio lijeve strane lica. Međutim, što se tiče utvrđivanja činjenice je li u inkriminiranom događaju okrivljenica zadobila tjelesnu ozljedu i koja je kvalifikacija te ozljede, a koje okolnosti okrivljenica smatra bitnim utvrditi izvođenjem predloženih dokaza, treba navesti da tjelesno nasilje predstavlja jedan od oblika nasilja u obitelji naveden u članku 4. podstavku 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji bez obzira na to je li uslijed istog nastupila tjelesna ozljeda ili nije, tako da navedena okolnost ista nije od presudnog značaja za opstojnost prekršaja koji je predmet ovog postupka.

S obzirom na navedeno, i po ocjeni ovog suda, nema osnove za daljnjim izvođenjem dokaza koji se predlažu u žalbi, budući da su sve odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri razjašnjene i utvrđene.

Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Nadalje, a kako iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenica nije žalila zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

Razmatrajući odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljenici za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjeru kazne primjerenu stupnju njene krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog suda, cijeneći da je okrivljenici izrečena novčana kazna koja je daleko ispod zakonom propisanog posebnog minimuma te da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, otklonjena je mogućnost izricanja blaže kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz članka 32.

Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj

18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenice. Iz podataka u spisu proizlazi da je okrivljenica zaposlena, s redovnim mjesečnim primanjima u iznosu 7.800,00 kuna, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

Slijedom svega navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 8. kolovoza 2018.

Zapisničarka:

Sutkinja izvjestiteljica:

Predsjednica vijeća:

Ana Matacin, v.r.

Gordana Korotaj

Anđa Ćorluka, v.r.

Presuda se dostavlja Prekršajnom sudu u Rijeci u 5 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenicu, branitelja i tužitelja.