Rev-x-760/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 760/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š. iz S. K., zastupanog po G. V., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Stambene zadruge S. iz Z., zastupanog po punomoćnicima Đ. D.-G. i B. G., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Đ. D.-G. i B. G. iz K., radi činidbe, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5623/07-4

od 19. siječnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj P-6318/98 od 24. lipnja 2002., u sjednici održanoj 26. lipnja 2013.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da sa tužiteljem sklopi kupoprodajni ugovor u svezi poslovnog prostora koji se nalazi u prizemlju kuće u Z., …, sa sadržajem pobliže označenim u toč. I. izreke prvostupanjske presude. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužitelju izda tabularnu ispravu za upis prava vlasništva navedenog poslovnog prostora u zemljišnim knjigama, a u toč. III. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.978,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika, te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik temeljem čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), predlažući da revizijski sud prihvati reviziju i ukine pobijanu presudu te predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da preinači nižestupanjske presude i odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti.

Tužitelj nije dostavio odgovor na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, s time da prema odredbi stavka 3. navedenog članka stranke trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg podnose reviziju.

Iz sadržaja navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP ne može podnijeti zbog bilo kojeg pravnog pitanja već se mora raditi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu. Dakle, to je temeljna pretpostavka za razmatranje postojanja daljnjih elemenata za ocjenu da li se u konkretnom slučaju radi o nekom pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana od kojih su neki primjerice navedeni u odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. do 4. ZPP.

U podnesenoj reviziji tužitelj navodi dva pravna pitanja od kojeg u odnosu na prvo pravno pitanje se pobijana odluka temelji na stajalištu koje je u suprotnosti sa stajalištem koje je već ranije zauzeo ovaj revizijski sud, a u odnosu na drugo pravno pitanje da revizijski sud nije zauzeo pravno shvaćanje a moglo bi se očekivati da bi drugostupanjski sudovi u praksi mogli o njemu imati različita shvaćanja.

Prvo pravno pitanje koje navodi tužitelj je materijalnopravno pitanje da li se od osobe koja nije sklopila predugovor kojim je ugovoreno sklapanje konačnog ugovora može tražiti, odnosno obvezati je, da temeljem tog predugovora sklopi konačni ugovor. Drugo pravno pitanje koje postavlja tužitelj odnosi se na primjenu odredbe čl. 73. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00 i 73/00 – dalje: ZVDSP), odnosno da li je moguće nalagati sklapanje ugovora o prodaji sudskom odlukom ukoliko je predmet prodaje posebni dio nekretnine za koji nije izdana potvrda nadležnog upravnog tijela da predstavlja samostojeću uporabnu cjelinu.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za zaključenje ugovora o prodaji u pogledu poslovnih prostorija, a slijedom toga predmet spora je i zahtjev tužitelja za izdavanje tabularne isprave. Nižestupanjski sudovi su na temelju utvrđenih odlučnih činjenica u bitnom zauzeli pravno shvaćanje da je tuženik u obvezi sklopiti sa tužiteljem sporni ugovor iz razloga jer je preuzeo sve obveze iz ranijeg ugovora sklopljenog između tužitelja i R. i. d.d. iz Z. (bivšeg drugotuženika u ovom postupku).

Prvo pravno pitanje koje postavlja tužitelj odnosi se na to da li je moguće naložiti sklapanje ugovora osobi koja nije sklopila predugovor, odnosno obvezati je da temeljem predugovora sklopi konačni ugovor. Od tog pitanja ne ovisi odluka u ovom konkretnom sporu iz razloga jer sudovi nisu temeljili svoju odluku na tome da tuženik nije sklopio predugovor sa tužiteljem, već da je preuzeo sve obveze iz sklopljenog predugovora sa bivšim drugotuženikom u ovom postupku.

Drugo pravno pitanje također nije relevantno za odluku u ovome sporu, jer se pitanje izdavanje potvrde nadležnog upravnog tijela da li određeni posebni dio nekretnine predstavlja samostalnu cjelinu odnosi na stjecanje i uknjižbu prava vlasništva, a ne na sklapanje ugovora, odnosno na obveznopravni zahtjev kako je postavljen u ovom postupku.

Slijedom navedenog, nisu ispunjene pretpostavke u smislu čl. 382. st. 2. ZPP, te se u konkretnom slučaju ne radi o pravnim pitanjima koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Obzirom na navedeno, valjalo je temeljem čl. 392. st. 2. ZPP reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu.

U Zagrebu, 26. lipnja 2013.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.