P-391/2016-42 · Općinski sud u Splitu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 391/16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. O. iz S., OIB: …, zastupanog po pun. J. G., odvj. u S., protiv tužene V. M. iz S., OIB.: …, zastupane po odvjetnicima iz O. društva L.-V. & P. d.o.o. S., radi utvrđenja valjanosti oporuke, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 12. ožujka 2019. godine u nazočnosti pun. stranaka, dana 24. travnja 2019. godine,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je valjana vlastoručna oporuka ostavitelja P. C. U. S. P. F. 19, 2010. godine" te da ista u cijelosti proizvodi pravne učinke, dok se odbija kao neosnovan dio zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje da je temeljem te oporuke tužitelj stekao vlasništvo stana u S., M. šetalište 43, stan broj 81, na I.. katu zgrade – čest. zem. 6414/3 Z. 12869 k. o. S..

II. Utvrđuje se da nije pravno valjana i da je bez učinka odredba oporuke pok. P. C. (od dana 21. 03. 2013. godine, S. P., C.) koja je proglašena rješenjem javnog bilježnika J. M. Š. od dana 4. 03. 2014. godine, u ostavinskom postupku pod poslovnim brojem O-259/2014, u dijelu koji glasi: "ovim putem izričito opozivam sve druge oporuke koje sam prethodno sastavio"; te da ta odredba ne postoji u odnosu na oporuku P. C. od 19. veljače 2010. godine i na tu oporuku ne proizvodi pravne učinke.

III. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 71.875,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 27. siječnja 2016. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj upućen na ovu parnicu rješenjem suda u ostavinskom postupku broj O-259/14 iza smrti pok. P. C.. U. tijeku ostavinskog postupka da je došlo do spora među nasljednicima po pitanju valjanosti vlastoručne oporuke koju je ostavitelj sastavio 19. veljače 2010. godine, a kojom je raspolagao stanom u S., u korist tužitelja. U tekstu te oporuke da je naveo što ga motivira na raspolaganje stanom u tužiteljevu korist, prijateljstvo iz djetinjstva i tužiteljeva briga o oporučiteljevoj majci, tužiteljevoj pokojnoj sestri, zbog čega se želio odužiti tužitelju.

Nakon toga da je dana 21. ožujka 2013. godine sačinjena druga oporuka kojom je ostavitelj raspolagao svojom imovinom, ali u njoj da se izrijekom ne spominje stan u S., uporabom uobičajene formulacije kojom "opoziva ostale oporuke i dodatke oporukama koje sam napravio do ovog trenutka" da je stvorena dilema o tome je li valjana ranije sastavljena oporuka koja se odnosi na stan u S. ili je ona opozvana. Tužitelj da raspolaže pouzdanim dokazima o tome da oporučitelj nije imao namjeru opozvati raniju oporuku već da je naprotiv, priznavao tužitelju pravo na stan u S. koji je bio predmetom njegovog testamentarnog raspolaganja.

U tom pravcu da se izrijekom izjasnila supruga ostavitelja A. B. C. u svojoj nasljedničkoj izjavi od 6. veljače 2014. godine, a da to može potvrditi i izvršitelj oporuke od 21. ožujka 2013. godine imenovan od strane ostavitelja – J. A.. B. kojemu je poznata prava volja oporučitelja. Stan na M. š. u S. da je bio dodijeljen tužitelju na korištenje 1986. godine od strane njegove RO R. K., a da je on taj stan zamijenio za stan u S., T. obala 3 na kojemu je njegova majka M. O. imala svojstvo nositelja stanarskog prava. S. na M. šetalištu u S. da je tužiteljeva majka nakon otkupa darovala svom unuku – sinu pok. kćerke N. zv.

S. pod uvjetom da on, ako se ne vrati iz A., taj stan "vrati" tužitelju. Kako je ostavitelj 2010. godine obolio od neizlječive bolesti, da je bio svjestan da se neće vratiti u domovinu što ga je motiviralo na sastavljanje oporuke kojom je raspolagao stanom u S., M. š., izvršavajući time volju svoje pok. bake M.. Tužitelj da je nakon smrti svoje majke, oporučiteljeve bake, stupio u posjed stana u Splitu, adaptirao ga i uselio obitelj svoje kćeri sa kojim činjenicama je oporučitelj bio u cijelosti upoznat. Radi navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je pravno valjana vlastoručna oporuka P. C. sačinjena 19. veljače 2010. godine pa da je time tužitelj stekao pravo vlasništva stana u S., M.

š. 43, ujedno potražuje naknadu parničnog troška od tužene.

U svom odgovoru na tužbu tužena navodi da se radi o imovini iza smrti pok. prednika stranaka koja je praktički blokirana, a oporuka da je više nego jasna. Dakle, oporuka P. C. od 21. ožujka 2013. godine da je valjana oporuka i da su njome izričito stavljene izvan snage odnosno opozvane ranije oporuke, pa čak i dodaci tih ranijih oporuka. Sve ono što je bilo prije 21. ožujka 2013. godine da je posve irelevantno i da nema nikakve potrebe izvoditi daljnje dokaze.

Dana 13. travnja 2018. godine tužitelj je protiv iste tužene podnio tužbu pod brojem P-1901/18 i predlaže da se taj predmet spoji sa ovim postupkom. Navodi da je nakon oporuke od 19. veljače 2010. godine koju je sastavio pok. P. C., a koja je valjana, P. C. dana 21. ožujka 2013. godine sačinio drugu oporuku i rasporedio svoju imovinu. Sa opisanim oporučnim raspolaganjem u toj oporuci tužitelj da se slaže i da ga ne osporava, međutim, obzirom da ju nije sam pisao, a ista mu u cijelosti nije pročitana, pok. P. C. da se u uvodu oporuke od 21. ožujka 2013. godine potkrala omaška u pogledu formulacije "ovim putem izričito opozivam sve druge oporuke koje sam prethodno sastavio". Tu odredbu tužitelj da u cijelosti osporava, a kako o istoj ne ovisi pravna valjanost ostatka oporuke iz 2013. godine, tužbom da se samo traži da se ona utvrdi nevaljanom. Pravna posljedica sporne odredbe da je derogiranje oporuke iz 2010. godine, a kako je oporuke iz 2013. godine sadržavala i odredbu prema kojoj sve nekretnine u RH koje su u posjedu oporučitelja nasljeđuje njegova sestra – tužena, to da je između nje i tužitelja nastao spor o pravu vlasništva nad predmetnim stanom. Oporučitelj C. spornu i citiranu odredbu iz oporuke od 2013. godine da nije htio niti je bio svjestan toga da je ona napisana u samoj oporuci, nije mu pročitana i rastumačena, ista da predstavlja nevaljanu odredbu, odnosno nepostojeću – ništetnu odredbu. Radi navedenog u tom predmetu tužitelj postavlja zahtjev kojim traži da se utvrdi da nije pravno valjana i da je bez učinka odredba oporuke pok. P. C. od 21. ožujka 2013. godine u dijelu kojim isti izričito opoziva sve druge oporuke koje je prethodno sastavio. Tužitelj postavlja i eventualni tužbeni zahtjev kojim traži poništenje citirane odredbe oporuke P. C. iz 2013. godine.

U odgovoru na ovu tužbu tužena navodi da se zahtjevu protivi, navodi da su tužitelju prošli svi subjektivni rokovi za poništenje oporuke. Ističe prigovor zastare, navodi da se poništenje oporuke zbog mana volje oporučitelja može tražiti u roku od godine dana od kada je zainteresirana osoba saznala za postojanje uzroka nevaljalosti. Predmet broj P-1901/18 spojen je sa ovim predmetom radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom predmeta Općinskog suda u Splitu broj O-259/14 iza smrti pok. P. C.; njegovih oporuka od 19. veljače 2010. godine i 21. ožujka 2013. godine; nasljedničke izjave A. B.; dokumentacije u pogledu otkupa i troškova stana u S., M. š. 45; saslušanjem parničnih stranaka; ovjerene izjave J. B. od 25. srpnja 2017. godine; preslika putovnice J. B.. Kako je izjava D. K. O. dostavljena u sudski spis nakon zaključenja prethodnog postupka, to sud nije izveo dokaz čitanjem te izjave i ne koristi se u dokazne svrhe u ovom postupku. Za navesti je i to da je sud u dokazne svrhe prihvatio ovjerenu izjavu B., ista je priložena novom predmetu koji je spojen sa ovim, a očito je dolazak B. u RH radi saslušanja skopčan sa ogromnim troškovima i gubitkom vremena za istog, koji jest pristupio radi saslušanja, nakon dugog niza godina, ali tada, radi odlaska suca na novu dužnost, isti nije bio saslušan. Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Pregledom ostavinskog predmeta iza smrti pok. P. C. broj O-259/14 utvrđeno je da je pok. P. preminuo 2. listopada 2013. godine u SAD. Iza njegove smrti rješenjem broj O-259/14 od 8. prosinca 2015. godine prekinut je ostavinski postupak i upućen je tužitelj da u roku 30 dana pokrene parnicu protiv P. sestre i oporučne nasljednice V. M. – tužene radi utvrđenja pravne valjanosti oporuke. Naime, P. C. sačinio je oporuku dana 21. ožujka 2013. godine i vlastoručnu oporuku 19. veljače 2010. godine kojom je rasporedio svoju imovinu. Tužena je priznala oporuku od 21. ožujka 2013. godine kao istinitu i pravno valjanu te je navela da je tom oporukom ostavitelj stavio izvan snage oporuku od 19. veljače 2010. godine. Ovome se tužitelj protivi navodeći da oporuka od 19. veljače 2010. godine nije stavljena izvan snage kasnijom oporukom od 21. ožujka 2013. godine. Tužitelj je pokrenuo parnicu radi utvrđenja pravne valjanosti oporuke od 19. veljače 2010. godine te tvrdi da ista nije stavljena izvan snage novom oporukom P. C. od 21. ožujka 2013. godine, ova okolnost je sporna među strankama i valjalo je razriješiti odnosno utvrditi pravu volju ostavitelja P. C.. Kako u rješenju broj O-259/14 od 8. prosinca 2015. godine nije navedeno radi utvrđenja pravne valjanosti koje oporuke se postupak prekida, to je bilo logično da tužitelj podnese tužbu odnosno pokrene parnicu radi utvrđenja da je valjana vlastoručna oporuka od 19. veljače 2010. godine. Ukoliko je ta oporuka pravno valjana i proizvodi pravne učinke, samim tim se oporuka od 21. ožujka 2013. godine ne odnosi na stan u S., M. š. 45 i time P. C. ne bi stavio izvan snage i opozvao oporuku od 19. veljače 2010. godine.

Dakle, P. C., tužiteljev nećak, a brat tužene je dana 19. veljače 2010. godine sačinio vlastoručnu oporuku, rukom pisanu i potpisanu i po toj oporuci je tužitelju ostavio stan u S., M. š. 45 u površini od 50,91 m2, navodi precizno motive svog raspolaganja u korist tužitelja tim stanom, potrebu da mu se oduži za brigu o ostaviteljevoj majci, tužiteljevoj sestri, precizno navodi da ih osim rodbinskog odnosa veže prijateljstvo iz djetinjstva. Ova oporuka je precizna i njome je oporučitelj nedvojbeno učinio raspolaganje predmetnim stanom u korist tužitelja i precizno opisao i iskazao svoje motive, više nego pozitivno se očitujući u pogledu svog odnosa sa tužiteljem.

Nakon ove oporuke P. C. je sačinio pisanu oporuku dana 21. ožujka 2013. godine, imenovao izvršitelja oporuke u osobi J. B.. Njegovi oporučni nasljednici po ovoj oporuci su oporučiteljeva sestra V. M. – tužena, oporučiteljev ujak – tužitelj i oporučiteljeva supruga A. B.. U korist tužene je raspolagao imovinom u vidu pokretnina ili nekretnina koja se nalazi u RH, a koju u trenutku smrti bude posjedovao ili na koju bude imao pravo. Tužitelju je ostavio 50 % prihoda položenih na svojim računima u stranoj banci, a supruzi A. B. je ostavio pokretnine ili nekretnine smještene u SAD koje u trenutku smrti bude posjedovao ili na koje bude imao pravo.

Ono što je sporno među strankama i što stvara zabunu je uvodni dio ove oporuke u kojem oporučitelj navodi da izričito opoziva sve ostale oporuke i dodatke oporukama koje je napravio do ovoga trenutka. Sporno je među strankama je li pri tom mislio, je li njegova prava volja bila, da tom oporukom stavi izvan snage oporuku od 19. veljače 2010. godine i po tom pitanju sud je trebao utvrditi činjenično stanje i zauzeti stav. Za navesti je da se u oporuci od 21. ožujka 2013. godine ne navodi uopće stan u S., M. š. 45, a u dijelu koji se odnosi u toj oporuci na tuženu oporučitelj navodi da joj ostavlja imovinu koju u trenutku smrti bude posjedovao ili na koju bude imao pravo u RH.

Pitanje je, je li taj stan oporučitelj posjedovao u trenutku svoje smrti, jer izvedeni dokazi upućuju na zaključak da oporučitelj nije bio u posjedu stana u S., M. š. 45, te očito na taj stan nije ni polagao nikakvo pravo. To dovodi do zaključka da taj stan nije namjeravao ostaviti svojoj sestri – tuženoj, već da je držao kako je tim stanom kojeg on ne posjeduje, već odavno raspolagao u korist tužitelja. Sud dijeli stav tužitelja da je sporna formulacija uobičajena kada netko sastavlja tekst oporuke koju će oporučitelj potpisati, te se radi očito o nespretnom izražavanju i stavljanju formulacije koja u ovom slučaju nije bila potrebna, nesporazumu i omašci, a očito je oporučitelj držao da time ni na kakav način ne stavlja izvan snage oporuku u korist tužitelja iz 2010. godine.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je pokojni P. C. bio njegov nećak, sin njegove sestre, sada pokojne, a da su on i P. oduvijek, čitav život bili, ne samo u dobrim, jako dobrim obiteljskim odnosima, nego da su bili i prijatelji. Čitav život, dok je on bio u RH, da su se družili, bavili sportovima, imali istu klapu, izlazili vani i da su čak imali zajedno brod i vez, dakle, dijelili život i hobije i ostali u kontaktu stalno, sve do njegove smrti. Navodi da je on negdje 1988. godine ili moguće nešto prije toga otišao, odnosno iselio u A., to da je tužitelju teško palo, da ga je pratio do Z., a on da je jednostavno tako odlučio.

Nakon ovog da je bio sa tužiteljem u stalnom telefonskom kontaktu, svakako da bi se čuli jednom tjedno, a ponekad i dva puta tjedno, dakle, iako nije dolazio ovdje, da je bio samo jednom na majčinom sprovodu, da su bili u stalnom kontaktu i da mu je negdje 2000. godine kazao da se više neće vraćati u smislu života u RH jer da će ostati u A. gdje je sebi izgradio život. To da ga je pogodilo, da su pričali smo o tome, a on da mu je kazao da ga za H. veže jedino tužitelj i tužiteljeva obilje, navodi da je prvom tužitelju kazao da ima karcinom, da je to tužitelju teško palo, i u tom je životnom problemu bio zajedno sa tužiteljem i njegovom obitelji, sve do njegove smrti.

Što se tiče predmetnog stana u S., M. šetalište, da se radi o dvosobnom stanu, stanarsko pravo na tom stanu prvenstveno da je dobio tužitelj od poduzeća u kojem je bio zaposlen, R. K., i taj stan da je u dogovoru sa majkom prenio na P. radi toga što je on dobio stan u S., T. ulica, pa da su mislili u obitelji zadržati i predmetni stan, u konačnici da je između njih kao svih članova obitelji, posebno P., bilo logično i podrazumijevalo se da je taj stan tužiteljev. Dakle, P. da nikada nije stanovao u ovom stanu, nije ga koristio, da nije imao troškove režija niti izdataka u ulaganje i sređenje stana.

Navodi da je P. poslao novac svom ocu radi otkupa stana, međutim, da je želio taj stan prenijeti i formalno na tužitelja, da je stalno govorio da je to tužiteljev stan. Dakle, da se obratio svojoj odvjetnici V. C. u smislu sređenja ovog prijenosa stana sa P. na njega, da on nije pravnik i da nije znao kako će se to izvesti, a ona da je odlučila da to bude u formi P. oporuke, to da je predložila i P. da se s tim suglasio preko telefona. Odvjetnica da je napisala tekst oporuke, to da je poslao P. koji je to prepisao i potpisao, vratio nazad i da je to ona oporuka koja je valjana i koja predstavlja njegovu pravu volju u pogledu predmetnog stana, a okolnosti vezano za taj stan da je sada objasnio.

Navodi da je stan počeo uređivati, u značajnijem opsegu 2006. godine kada mu je umrla majka koja je inače imala 100 godina, sve što je trebalo u vidu dokumentacije da mu je P. uredno poslao i stan da je uredio svojim sredstvima i u tom stanu da je počela stanovati tužiteljeva kćer. P. da je bilo jako drago što je baš ona u tom stanu, što je taj stan tužitelj u biti dao njoj u vidu stanovanja i ništa među njima nije bilo sporno, nikada, do zadnjeg dana. Navodi da nije znao, a tvrdi da nisu postojale nikakve oporuke prije ove o kojoj je sada iskazivao pa do one – S. P. iz 2013. godine, niti bilo kakvi dodaci oporukama.

Za ovu drugu oporuku da nije ni znao da je P. napravio sve do njegove smrti, odnosno da je to saznao nakon njegove smrti i to da ga je iznenadilo. Navodi da je, nakon saznanja za tu oporuku pokušao kontaktirati ovog odvjetnika J. B., njegova majka da mu je na telefonske pozive kazivala da je isti stalno na putu, i u konačnici, nakon što ga je dobio u telefonskom pozivu da mu je kazao kako mu je P. kazao da predmetni stan nije bio predmetom ove oporuke iz 2013. godine, da je B. od P. znao da je P. tužitelju prenio taj stan, i da je stan tužiteljev, ali da nije znao na koji način.

Dakle, B. da mu je kazao da je on uvodni dio oporuke iz 2013. godine stavio za slučaj da postoje neke druge oporuke vezane za P. imovinu na koju se odnosi oporuka iz 2013. godine, za svaki slučaj, ali da se to nije odnosilo na predmetni stan niti je taj stan bio predmetom oporuke iz 2013. godine, da će to potvrditi i da iza toga stoji i u konačnici da je dao svoju pisanu izjavu u tom pravcu. Dakle, tvrdim da P. nije dajući oporuku 2013. godine držao da predmetni stan više ne daje odnosno ostavlja tužitelju, da je on znao da je taj stan već ostavio tužitelju i ova nova oporuka da se odnosi samo na njegovu preostalu imovinu.

To je logično i jedino moguće, tvrdim da druge situacije nije niti moglo biti.

Tužena u svom iskazu navodi da ona ima saznanja o postojanju oporuke koju je sastavio njen pok. brat 2010. godine, da joj je poznat i sadržaj te oporuke i da je tom oporukom P. stan u S. na M. š. ostavio tužitelju, njenom ujaku. Tu oporuku da joj je pokazao upravo tužitelj, međutim, njen brat da je sačinio oporuku u ožujku 2013. godine za koju ona smatra da je jedino mjerodavna u ovom postupku. Tom oporukom P. da je izričito opozvao sve ostale oporuke i dodatke oporuka koje je napravio do tog trenutka. Navodi da joj je poznato da su brat i tužitelj bili u dobrim odnosima, stan u S. da je otkupio upravo njen brat koji je bio u jako dobrim odnosima sa bakom, majkom tužitelja M. O.. Predmetni stan da je preuređen, da je to platio njen brat, pri uređenju da je pomagao njen suprug, a ključeve stana da su imali tužitelj i njen suprug. Tužena navodi da misli kako je njen brat za uređenje stana novac slao svom ujaku – tužitelju, a želja bake da je bila da predmetni stan pređe u vlasništvo njenog brata. Navodi da je supruga njenog brata njoj kazala kako je brat oporukom stan ostavio tužitelju, a i da joj je brat nešto govorio o tome da bi stan ostavio tužitelju.

U ovom postupku priložena je izjava ostaviteljeve supruge A. B. C. iz S. P., koja je izjavila kao supruga pok. P. C. da u cijelosti priznaje njegovu propisno napisanu oporuku koju je napisao u S. P. 19. veljače 2010. godine i osobno je upoznao sa sadržajem te oporuke. Navodi da prihvaća volju svog pok. supruga koji je želio da stan u S., M. š. 45 pripadne u cijelosti tužitelju – njegovom ujaku. Ova izjava je ovjerena.

Temeljem svih izvedenih dokaza, pa i iskaza same tužene, sud zaključuje da je jedina i prava volja ostavitelja P. C. bila da oporuka iz 2010. godine kojom je upravo svom ujaku – tužitelju ostavio stan u S., M. š. 45, proizvodi pravne učinke i da je ista u potpunosti valjana. Logično je bilo postupanje P. C., a vezano za iznimno dobre rodbinske i prijateljske odnose između njega i P., koji apsolutno ničim nisu narušeni do P. smrti. Logično je i postupanje P. u pogledu okolnosti da se nije imao namjeru vratiti u RH, da se teško razbolio i da je očito htio da stan bake M. pripadne njenom sinu – tužitelju.

U konačnici su i okolnosti oko zamjene stanova bile logične i išle u prilog činjenici da je P. zaista želio i to ničim kasnije nije opovrgnuo, da stan u S. pripadne upravo tužitelju. Ovo potvrđuje i njegova supruga A., te izvršitelj oporuke iz 2013. godine – J. B., za navesti je da je oporuka od 19. veljače 2010. godine valjana i da proizvodi pravne učinke, predstavlja pravu volju oporučitelja i ista nije zamijenjena oporukom iz 2013. godine, niti je prava volja oporučitelja C. 2013. godine bila pobijanje oporuke iz 2010. godine i stavljanje iste izvan snage.

Uostalom, to bi onda naveo u oporuci iz 2013. godine, a oporučni nasljednik i po toj oporuci je tužitelj, što ponovno svjedoči o njihovim, do kraja, izvrsnim odnosima. Dakle, uvodna formulacija iz oporuke sačinjene 2013. godine je uobičajena, a u ovom slučaju nepotrebna i nespretno napisana formulacija, stavljena omaškom i radi nesporazuma. Ostavitelj C. nije 2013. godine, sud je potpuno siguran u to, želio da izvan snage stavi oporuku iz 2010. godine, jednostavno je i očito smatrao da je to već riješeno odavno i da taj stan više i nije njegov.

Takvo ponašanje uobičajeno je kod ljudi koji nisu vični pravnim propisima, P. je dugi niz godina živio u inozemstvu, tužena je znala da je stan u S. ostavio tužitelju, pa P. očito nije više o tom stanu niti mislio, dakle, uvodna formulacija iz oporuke od 2013. godine se uopće ne odnosi na oporuku iz 2010. godine i nema nikakvog pravnog učinka na oporuku iz 2010. godine. Uostalom, ukoliko oporuka iz 2013. godine nije bila propisno pročitana i protumačena oporučitelju, to bi onda imalo za posljedicu nevaljanost čitave oporuke, a tome nije tako.

Ni tužitelj ni tužena ne osporavaju oporuku iz 2013. godine, po pitanju oporučnih nasljednika i sadržaja iste, osim sporne odredbe, tužitelj navodi da ista ne proizvodi učinke jedino u ovom uvodnom dijelu jer prava volja oporučitelja nije bila da se stavi izvan snage oporuka iz 2010. godine. Dakle, u ovome dijelu se radi jednostavno o tome da oporučitelj C. u biti nije želio ono što je napisano u uvodu oporuke iz 2013. godine, iako je istu potpisao. Tu se radi o čistom nesporazumu između sastavljača oporuke i oporučitelja, omašci koju C. nije shvatio, odnosno nije uopće pomislio da je predmetni stan uopće više njegovo vlasništvo, taj stan nije u tom trenutku držao svojom ostavinom, jer je sam mislio da je taj stan već u vlasništvo prenesen tužitelju, 2010. godine, da je to odavno riješeno.

Ova početna odredba kojom se izričito opozivaju sve oporuke i dodaci oporukama ne proizvodi pravne učinke, odnosno, još preciznije rečeno, ne proizvodi pravne učinke na oporuku od 19. veljače 2010.godine, koja je kao vlastoručna oporuka, valjana u cijelosti. Inače je oporuka iz 2013. godine logična i u ovom dijelu gdje C. svojoj sestri ostavlja nekretnine koje posjeduje u RH u trenutku svoje smrti, time ne misli na stan na M. š., jer joj ostavlja drugi stan, odnosno ½ dijela drugog stana, ne predmetnog, dakle, u tom trenutku ima u RH drugu nekretninu, pa tužena ne može iz toga izvući nikakav zaključak osim onog stava kojeg u ovoj presudi zauzima ovaj sud.

Dakle, kod sastavljanja oporuke iz 2013. godine C. nije bio bez nekretnina u RH, pa da bi tužena iz tog mogla zaključiti da joj je ostavio predmetni stan, jer to, jednostavno rečeno, nije bilo tako.

Radi navedeno je valjalo odlučiti kao u izreci ove presude (tč. I.), a tu je valjalo prihvatiti dio zahtjeva koji se odnosi na valjanost oporuke iz 2010. godine, međutim, jasno je da se tom oporukom još ne stječe pravo vlasništva predmetnog stana, pa je u ovom drugom, nebitnom dijelu, koji je višak u zahtjevu, zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan. Što se tiče zahtjeva tužitelja iz tužbe u predmetu ovog suda P-1901/18, koji je spojen sa ovim postupkom, valjalo je odlučiti o tome je li pravno valjana i proizvodi li pravne učinke predmetna odredba iz oporuke od 2013. godine u pogledu opoziva svih drugih oporuka koje je prethodno sastavio P. C..

Izjavom koja je ovjerena od strane J. B. i dana 25. srpnja 2017. godine, isti je u toj izjavi protumačio potanko okolnosti u pogledu sačinjavanja oporuke iz 2013. godine, a bio je i autor i izvršitelj te oporuke. Isti izričito navodi da oporukom od 21. ožujka 2013. godine pok. P. C. nije želio staviti izvan snage svoju prethodnu oporuku od dana 19. veljače 2010. godine, odnosno uvodna odredba oporuke iz 2013. godine kojom se konstatira da se sve prijašnje oporuke opozivaju ne odgovara stvarnoj volji i želji oporučitelja već je plod omaške, nesporazuma i nesuglasja između onoga što je potpisao i onoga što je mislio da potpisuje.

Pok. P. da je poznavao duže od 25 godina i da su bili iznimno bliski obiteljski prijatelji, da mu je P. uvijek govorio da stan u S. na M. š. pripada tužitelju, da je on osobno od P. stekao stav da je u pogledu ovog stana napravio darovanje ili neki sličan prijenos prava vlasništva, da je mislio da je tužitelj već punopravni vlasnik stana, što da je razumljivo jer P. nije bio pravno učen. O izjavi, koja je logična i uvjerljiva, u skladu sa svim izvedenim dokazima, zaista je potvrđeno sve što je tužitelj naveo, P. je oporukom iz 2010. godine stan ostavio tužitelju, smatrao je da je time tužitelj već stekao pravo vlasništva tog stana, tužitelj je s njegove strane već bio pušten u posjed stana, odavno, stan je koristio, te je prilikom sastavljanja oporuke iz 2013. godine P. jednostavno stan izgubio iz vida držeći da je već tužitelj vlasnik tog stana i u tom trenutku stan nije predstavljao njegovu ostavinu kojom on tada oporučno raspolaže, jer drži da taj stan više i nije njegova imovina.

Dakle, on jednostavno raspolaže preostalom svojom imovinom i formulacija o opozivu svih drugih oporuka i dodataka ne odnosi se na oporuku iz 2010. godine i u tom dijelu oporučitelj nije želio i mislio ono što je navedeno. Ni iz jednog jedinog dokaza, pa ni iz iskaza same tužene, ne proizlazi da je P. u jednom jedinom trenutku bilo kome kazao da se "predomislio" oko predmetnog stana, da je odlučio drugačije oporučiti u pogledu tog stana, a to bi se zasigurno znalo i trebalo je biti plod nekakve ljutnje ili odnosa između P. i tužitelja koji su trebali biti narušeni ili su trebale nastupiti neke nove okolnosti, ovdje to jednostavno nije bio slučaj.

Predmetni stan u S., M. š. 45 je otkupljeni stan, stan koji je bio u obitelji Odak, P. nikada nije bio u posjedu tog stana, P. taj stan nije kupio na slobodnom tržištu za tržišnu cijenu, cijena stana bila je kupoprodajna cijena stana na kojem postoji stanarsko pravo, općepoznato je kolike su bile otkupne cijene stanova, dakle, zaista je bilo logično da P. želi stan ostaviti tužitelju, kod okolnosti da se nije imao namjeru vratiti u RH, a kasnije se nažalost i teško razbolio. Oporuka iz 2010. godine u biti je i za P. i za tužitelja bila realizacija, neka vrsta, jer je tako mislio, prijenosa prava vlasništva stana na tužitelja i konačna odluka u pogledu tog stana.

Kasnije je, nakon što se teško razbolio P. sačinio oporuku 2013. godine, a njome je drugim stanom u S. i novcem raspolagao i u korist stranaka, dakle, u vidu uopće nema predmetni stan i smatra da je o tom stanu već odlučeno, odnosno da u vrijeme sačinjavanja oporuke iz 2013. godine taj stan više uopće nije njegovo vlasništvo. To je ono što je bitno kod prave volje P. 2013. godine, te je sporna formulacija iz oporuke iz te godine, plod uobičajenog postupanja autora oporuke, a ne stvarne volje P. C.. O., odnosno ostavitelj nije novom oporukom stavio izvan snage staru, odnosno onu iz 2010. godine, nego u tom dijelu, koji se odnosi na oporuku iz 2010. godine, izjava iz oporuke od 2013. godine nema pravnog učinka.

Od 2010. godine do P. smrti su se i P. i tužitelj ponašali kao da je predmetni stan već tužiteljevo vlasništvo, a to je držala i P. supruga A. pa i B.. Spornu odredbu iz 2013.godine P. nije želio, ona nije plod njegove želje u pogledu predmetnog stana i ovakva formulacija ima za posljedicu okolnost da ne postoji odnosno da ne proizvodi apsolutno nikakav pravni učinak na oporuku iz 2010.godine. Oporuka iz 2010. godine i oporuka iz 2013. godine su vezane, ne može se presuditi da je oporuka iz 2010. godine pravno valjana, a jest pravno valjana, da se ne donese odluka u pogledu utvrđenja pravne valjanosti uvodne odredbe iz oporuke od 2013. godine.

Kako je tužitelj upućen u parnicu rješenjem suda u ostavinskom postupku, te kako je tužitelj tako postupio, to je tužitelj zaista morao podnijeti novu tužbu koja je spojena sa ovim predmetom, jer je trebalo donijeti odluku i u pogledu uvodne odredbe oporuke iz 2013. godine. U tom dijelu prigovor zastare nije osnovan, radi se o dijelu oporuke iz 2013. godine koji dio ne proizvodi pravne učinke i izjednačen je sa nepostojanjem odredbe, a što je trebalo utvrditi i ovdje, u ovoj pravnoj situaciji, tužitelj nije prekludiran za postavljanje te tužbe, odnosno tog zahtjeva, jer je to prethodno pitanje, valjanost sporne odredbe, za odlučivanje o valjanosti oporuke iz 2010.godine.

U ovom slučaju trebalo je prihvatiti glavni tužbeni zahtjev odnosno zahtjev pod točkom II. izreke presude, s tim što je trebalo odlučiti da se ta odredba oporuke pok. P. C. iz 2013. godine ne odnosi i ne postoji vezano za oporuku od 19. veljače 2010. godine. Radi navedenog je trebalo prihvatiti i ovaj zahtjev, a temeljem svih izvedenih dokaza. Predmetni stan tužitelj u vlasništvo nije stekao dosjelošću, taj osnov stjecanja ovdje nije moguće primijeniti, pravni osnov stjecanja stana prema stavu ovog suda treba biti rješenje o nasljeđivanju temeljem valjane oporuke oporučitelja iz 2010. godine.

Zaista je prethodno pitanje za valjanost oporuke iz 2010.godine bila valjanost odnosno postojanje sporne odredbe iz oporuke iz 2013. godine, pa je sud trebao odlučiti, temeljem podnesene tužbe i postavljenog zahtjeva, o pravnoj naravi sporne odredbe iz oporuke od 2013. godine, radi navedenog prigovor zastare nije osnovan, jer se radi o nepostojećoj odredbi i prethodnom pitanju za valjanost oporuke iz 2010. godine. Zaista se u ovom slučaju radi o nesporazumu između oporučitelja i sastavljača oporuke u pogledu sporne odredbe iz 2013. godine, omašci kod stavljanja te odredbe u oporuku, pa je to razlog za utvrđenje da ta odredba nije pravno valjana, da ne postoji i ne proizvodi pravne učinke na valjanu oporuku iz 2010. godine, ne radi se o razlogu za poništenje te odredbe.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava jedne tužbe (jer je već u prvoj tužbi mogao postaviti zahtjev iz druge tužbe) u iznosu od 6.000,00 kn; zastupanja na 6 ročišta u iznosu od po 6.000,00 kn (2. studenog 2016. godine, 31. siječnja 2017. godine, 28. veljače 2018. godine, 20. rujna 2018. godine, 22. siječnja 2019. godine, 12. ožujka 2019. godine); pristupa na ročište od dana 22. svibnja 2018. godine u iznosu od 1.500,00 kn (25%); sastava jednog obrazloženog podneska u iznosu od 6.000,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 12.375,00 kn; sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 5.000,00 kn; sudsku pristojbu presude u iznosu do 5.000,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 71.875,00 kn; koliko je na ime naknade parničnog troška obvezana tužena isplatiti tužitelju.

U Splitu, 24. travnja 2019. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tužene