Revr-784/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 784/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšić, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzović i Nenada Perin, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. R. iz K., kojeg zastupa M. J., odvjetnik iz S., protiv tuženika B. –. B. d.o.o., S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-3589/05 od 9. ožujka 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, br. P-2652/03 od 16. studenoga 2004., u sjednici održanoj 6. veljače 2008.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-3589/05 od 9. ožujka 2007. u dijelu u kojem je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu br. P- 2652/03 od 16. studenog 2004. potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 36.000,00 kn spp.

r i j e š i o j e:

I. Revizija tužitelja djelomično se prihvaća, te se ukida presuda Županijskog suda u Splitu, br. Gž-3589/05 od 9. ožujka 2007. i presuda Općinskog suda u Splitu, br. P-2652/03 od 16. studenog 2004. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 65.000,00 kn spp, kao i u dijelu odluke o trošku i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž-3589/05 od 9. ožujka 2007. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu br. P-2652/03 od 16. studenog 2004., kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu plaće u iznosu od 36.000,00 kn za vrijeme trajanja otkaznog roka i za iznos od 65.000,00 kn iz naslova otpremnine.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ista preinači i tužbeni zahtjev prihvati.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je djelomično osnovana.

Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje: ZPP).

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ocijenjen, jer se u reviziji određeno ne navodi koja bi bitna povreda odredaba parničnog postupka bila počinjena.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za isplatu plaće.

Zahtjev za isplatu plaće tužitelj temelji na tvrdnji da mu je prema Sporazumu o prestanku ugovora o radu od 5. studenog 2001. otkazni rok od 6 mjeseci trebao početi teći od 31. prosinca 2001., te da mu tužitelj za vrijeme trajanja otkaznog roka nije isplatio plaću, odnosno da mu je isplatio plaću samo do 31. prosinca 2001.

Odlučujući o osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva, sudovi su utvrdili da su stranke 5. studenoga 2001. sklopile sporazum o prestanku radnog odnosa kojim su odredile da radni odnos tužitelju prestaje 31. prosinca 2001.

Kraj tako utvrđene činjenice, da su stranke sporazumom o prestanku radnog odnosa odredile dan prestanka radnog odnosa s 31. prosinca 2001., sudovi su zauzeli pravilno pravno stajalište da je tužitelju radni odnos prestao 31. prosinca 2001. i da poslije tog dana ne teče otkazni rok, niti da tužitelj ima pravo na plaću.

Prema rezultatima dosadašnjeg postupka, osnovano se revizijom osporava presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine u iznosu od 65.000,00 kn. U pretpostavci da bi tužitelj, na temelju kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili ugovora o radu (arg. iz st. 3. čl. 118. Zakona o radu - "Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01; dalje: ZR) imao pravo na otpremninu u iznosu većem od 105.000,00 kn, koliko je tuženik tužitelju isplatio prema „Sporazumu“, tužitelj bi, pozivom na odredbu čl. 7.a ZR imao pravo na razliku otpremnine koja mu pripada prema jednom od tih akata (eventualno određeni iznos za svaku navršenu godinu rada kod tuženika). Pri tome valja istaći kako se u konkretnom slučaju ne radi o prestanku ugovora o radu na temelju sporazuma radnika i poslodavca (čl. 103. st. 1. toč. 5. ZR), već o otkazu poslodavca iz poslovno uvjetovanih razloga (čl. 106. st. 1. podst. 1. ZR), a sporazumom je određen samo dan prestanka radnog odnosa i iznos otpremnine (list spisa 3/B i 3/D).

Kako sudovi zbog pogrešne primjene materijalnog prava nisu utvrdili da li tužitelj po osnovi kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili ugovora o radu ima pravo na otpremninu u iznosu većem od 105.000,00 kn, to je osporenu presudu u tom dijelu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi tu činjenicu i ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Za slučaj da bi tužitelj temeljem nekih od navedenih akata imao pravo na otpremninu u iznosu većem od 105.000,00 kn, sud će mu taj iznos dosuditi primjenom čl. 7.a ZR.

Odluka se temelji na odredbi čl. 393. i čl. 395. st. 2. ZPP.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 6. veljače 2008.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.