Gž-783/2012-2 · Županijski sud u Zadru

13 Gž-783/12-2

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. L. iz B. na Moru, zastupane po punomoćnici M. B. P., odvjetnici iz Z., protiv tuženika: 1) V. K. iz T., zastupan po punomoćniku M. B., odvjetniku iz Z., 2) P. K. iz V., P. 2, zastupan po punomoćnici G. Š., odvjetnici iz Z., 3) F. J. iz D., B. 1 B, zastupan po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., 4) D. S. iz Z., M. 16, zastupane po punomoćniku D. G., odvjetniku iz Z., Z. 67, 5) R. W. iz N., 72622 N. L. str. 61, 6) Z. Z. iz D., M. 58, 7) B. B. iz Č., B. 31, zastupane po punomoćniku G. S., odvjetniku iz I. G., T. 12, radi utvrđenja bračne stečevine i ništavosti ugovora, te odlučujući o protutužbenom zahtjevu tuženika pod 1) V. K. iz T., zastupan po punomoćniku M. B., odvjetniku iz Z., protiv tužiteljice I. L. iz B. na M., zastupane po punomoćnici M. B. P., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika pod 1) protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, broj P-3396/10 od 17. studenoga 2011. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20. studenoga 2013. godine,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se djelomično žalba tužiteljice I. L. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, posl. broj P- 3396/10 od 17. studenoga 2011. godine u dijelu pod toč. 2. I b) izreke, osim u dijelu kojim se nalaže tuženiku pod 1) V. K. u odnosu na toč. 2. a) priznati pravo suvlasništva tužiteljice za 1/2 dijela, u dijelu pod toč. 2. II, III i IV izreke, u dijelu pod toč. 4. a) izreke kojim je naloženo tuženiku pod 1) naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 19.259,37 kuna u roku od 15 dana, te u dijelu pod toč. 4. b), c), d) i e) izreke.

II. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, posl. broj P-3396/10 od 17. studenoga 2011. godine u dijelu pod toč. 2. I a) izreke i u dijelu pod toč. 2. I b) izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice I. L. da se naloži tuženiku pod 1) V. K. u odnosu na toč. 2. I a) priznati pravo suvlasništva tužiteljice za 1/2 dijela, tako da se sudi:

„Utvrđuje se da bračnu imovinu tužiteljice I. L. i tuženika pod 1) V. K. u udjelima od po 1/2 dijela svakoga predstavljaju čest. zem. 3474/2, dvor površine 24 m2 i kuća površine 165 m2, čest. zem. 1775/2, dvor površine 80 m2, sve k.o. T., što je tuženik pod 1) dužan priznati“,

te u dijelu pod toč. 4. a) preko iznosa od 19.259,37 kuna do iznosa od 24.000,00 kuna odnosno za iznos od 4.740,63 kune, tako da se u tom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.

r i j e š i o j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, posl. broj P-3396/10 od 17. studenoga 2011. godine u dijelu pod toč. 1. i 3. izreke.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„1. Utvrđuje se da je bračna imovina tužiteljice i tuženika pod 1. tužbe u udjelima od po ½ dijela svakog predstavlja nekretnina i pokretnina

a) dio čest. zgr. 177/1 k.o. T. površine prema skici lica mjesta mjernika dipl. ing. geodezije O. M. od 16. studenog 2009. godine označeno slovima A-B-C-D-E-F- G-H-A,

b) "skuter WVT" reg. oznake 822 NG,

c) osobni automobil marke M. reg. ozn: Z. 3007

što je tuženik pod 1. tužbe u odnosu na točku 1 a dužan priznati i trpjeti uknjižbu prava suvlasništva tužiteljice za ½ dijela, te diobu suvlasničke zajednice na način da tužiteljici pripadne u odvojeni posjed i vlasništvo ½ dijela bračne stečevine označene pod točkama 1 a, 1b, 1c, sve u roku od 15 dana.

2. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

I Utvrđuje se da je bračna imovina tužiteljice i tuženika pod 1. tužbe u udjelima od po ½ dijela svakog predstavlja slijedeće nekretnine i pokretnine a) čest. zem. 3474/2, dvor površine 24 m2, kuća površine 165 m2 k.o. T. čest. zem. 1775/2, dvor površine 80 m2 k.o. T.,

b) tekući račun br: 8786024919 i devizni račun br: 2478624665 u Z. banci što je tuženik pod 1. tužbe u odnosu na točku 2 a dužan priznati i trpjeti uknjižbu prava suvlasništva tužiteljice za ½ dijela, te diobu suvlasničke zajednice na način da tužiteljici pripadne u odvojeni posjed i vlasništvo ½ dijela bračne stečevine označene pod točkama 2 a, 1b, sve u roku od 15 dana.

II Utvrđuje se da ugovor o prodaji od 09.listopada 2003. godine ovjeren kod javnog bilježnika D. K. iz B. na Moru 09. listopada 2003. godine pod brojem Ov- 6421/03, sklopljen između tuženika pod 1 i tuženika pod 2 tužbe u dijelu koji prelazi raspolaganje od ½ dijela nekretnina označenih pod točkom 1 a u odnosu na tužiteljicu iz razloga ništetnosti ne proizvodi pravne učinke, što su tuženici pod 1 i 2 tužbe dužni priznati i trpjeti pravne posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da Ugovor o prodaji od 28. listopada 2003. godine ovjeren kod javnog bilježnika D. K. iz B. na Moru 10. studenog 2003. godine pod brojem Ov- 7085/03 i Aneks istog ugovora od 23. studenog 2003. godine, sklopljen između tuženika pod 2 i tuženika pod 3 tužbe za sebe,, te njegova prednika M. J. u odnosu na nekretnine označene pod točkom I a u dijelu koji prelazi ½ nekretnina označenih pod točkom I a) u odnosu na tužiteljicu iz razloga ništetnosti ne proizvodi pravne učinke, što su tuženici pod 2 tužbe i 3 tužbe za sebe i kao sljednik M. J. dužni priznati i trpjeti pravne posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, u roku od 15 dana.

IV Utvrđuje se da je tužiteljica suvlasnica za ½ nekretnina označenih pod I - a) što su tuženici pod 1,2 i 3 tužbe dužni priznati a tuženici 2 i 3 tužbe trpjeti da se tužiteljica uknjiži kao suvlasnica ½ nekretnina označnih 1-a uz brisanje toga prava sa imena tuženika pod 2 i 3 tužbe, te diobu suvlasničke zajednice na način da se tužiteljici izdvoji u odvojeni posjed i vlasništvo ½ nekretnina označenih I -a ).

3. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika ad 1 koji glasi:

"I Utvrđuje se da bračnu tečevinu tužiteljice – protutužene i tuženika ad 1 – protutužitelja za ½ dijela čine novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora o kreditu zaključenog između N. B. d.d. kao kreditora s jedne strane i V. K. kao korisnika kredita s druge strane, te D. K. kao sudužnika, G. R. i G. G. kao jamaca, a koji ugovor je zaključen dana 13. ožujka 2003. godine.

II Utvrđuje se da bračnu tečevinu tužiteljice – protutužene i tuženika ad 1 – protutužitelja za ½ dijela čine novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora 6096247942 o gotovinskom kreditu zaključenog između S. banke d.d. Split kao kreditora s jedne strane i V. K. kao korisnika kredita s druge strane, a koji ugovor je zaključen 17. ožujka 2003. godine.

III Nalaže se tužiteljici protutuženoj da tuženiku ad 1 – protutužitelju na ime obveze iz točke I i II protutužbenog zahtjeva isplati iznos od 85.000,oo kn, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

4.a) nalaže se tuženiku ad 1. da tužiteljici naknadni parnični trošak u iznosu od 24.000,oo kn u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

b) nalaže se tužiteljici da tuženiku ad 2. P. K. naknadi parnični trošak u iznosu od 34.593,75 kn u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

c) nalaže se tužiteljici da tuženiku ad 3. F. J. naknadi parnični trošak u iznosu od 34.593,75 kn u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

d) nalaže se tužiteljici da tuženiku ad 4. D. S. naknadi parnični trošak u iznosu od 16.823,75 kn u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

e) nalaže se tužiteljici da tuženiku ad 5. R. W., ad 6. Z. Z. i ad 7. B. B. naknadi parnični trošak u iznosu od 31.134,80 kn u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

Protiv navedene presude u dijelu pod toč.

2. i 4. b), c), d) i e) žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložila da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači, na način da se udovolji tužbenom zahtjevu te tužiteljici naknadi parnični trošak, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je izreka pobijane presude proturječna danim razlozima te ista nema razloga o odlučnim činjenicama, slijedom čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Navodi da nije točno da tužiteljica nije osporila navode tuženika pod 1) da bi sredstva od prodaje predmetne nekretnine bila uložena u izgradnju druge kuće. Nadalje tuženik da nije dokazao da bi se u konkretnom slučaju radilo o njegovoj vlastitoj imovini. Razlog koji je dan u odnosu na navodni pristanak tužiteljice da je nejasan kada se navodi da bi pravni posao od 9. listopada 2003. godine bio zaključen nakon faktičnog prestanka bračne zajednice, ali da bi i prije formalnog zaključenja pravnog posla bilo razgovora o važnim pitanjima.

Naime, tuženik pod 1) da je tužiteljicu više puta fizički napao prije nego li se odlučila napustiti bračnu zajednicu pa je u takvoj životnoj situaciji posve nelogično i neživotno da bi joj se povjeravao o planovima da osujeti njena prava. Propušteno je pažljivo i savjesno cijeniti sve provedene dokaze, a izostala je i međusobna ocjena svih provedenih dokaza. U predmetnom postupku da je bilo potrebno utvrditi savjesnost tuženika pod 1) i tuženika pod 2), kao ugovornih strana, budući da u vrijeme kada je zaključen ugovor s tuženikom pod 2) tužiteljica više nije živjela s djecom u T. sa suprugom već u B. na Moru.

Tuženik pod 1) da izričito navodi da tužiteljici nije isplatio ma koji dio primljene kupovnine, pa iz svega proizlazi da je tuženik pod 1) tužiteljicu svojim postupcima htio izigrati u ostvarenju njezinih na zakonu utemeljenih prava. Pogrešno da su primijenjene odredba čl. 254., čl. 259. i čl. 277. Obiteljskog zakona kada je uskraćena pravna zaštita tužiteljici te je neoboriva zakonska presumpcija suvlasništva na ravne udjele izostala u primjeni, makar ne postoji eventualno drugačiji pisani ugovor o zajedničkoj imovini između supružnika.

Navodi i da je povrijeđeno opće načelo prava da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego li ga sam ima, te je ujedno propušteno primijeniti i odredbu čl. 124. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te odredbu čl. 103. Zakona o obveznim odnosima. Pobija i odluku o troškovima postupka te ujedno popisuje trošak sastava žalbe.

Žalbu protiv citirane presude u dijelu pod toč. 1., 3. i 4. a) izreke izjavio je tuženik pod 1) pobijajući ih zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu ukine te preinači odluka o troškovima postupka na način da se tuženiku pod 1) dosudi parnični trošak sukladno popisanom uz trošak sastava žalbe. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. Zakona o parničnom postupku, budući da je pod toč. 1. i 3. izreke odlučivao o stvari o kojoj je već pravomoćno presuđeno. U odnosu na trošak postupka da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica u odnosu na tuženika pod 1) uspjela sa 50%, budući da o protutužbenom zahtjevu prvostupanjskI sud nije niti trebao odlučivati već isključivo obratiti pozornost na tužbeni zahtjev tužiteljice i njezin uspjeh u sporu. Tužiteljica da u većem dijelu svog tužbenog zahtjeva nije uspjela, posebno što tuženik pod 1) nije osporavao tijekom parnice da bi bračnu stečevinu predstavljala kuća oznake čest. zgr. 177/1 k.o. T., skuter WVT i osobni automobil tipa M..

U odgovoru na žalbu tužiteljice tuženik pod 1) je osporio njezine žalbene navode ističući da iz samog iskaza tužiteljice proizlazi da su predmetne nekretnine kupili roditelji tuženika pod 1) vlastitim sredstvima, a da je potpis tuženika pod 1) na kupoprodajnom ugovoru za predmetne nekretnine samo formalne naravi. Predlaže žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

U odgovoru na žalbu tužiteljice tuženik pod 2) također je osporio istaknute žalbene razloge navodeći da je bio savjestan kupac predmetnih nekretnina za čiju prodaju je saznao putem agencije za promet nekretnina, a koja prodaja je prethodno bila javno oglašena, da je temeljem valjanog pravnog posla upisao svoje pravo vlasništva u zemljišne knjige, a prije čina kupoprodaje osobno provjerio stanje u zemljišnim knjigama i katastru, slijedom čega da je postupao s povjerenjem u podatke sadržane u zemljišnoj knjizi i uz poštivanje načela povjerenja u zemljišne knjige. Predlaže žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Na žalbu tuženika pod 1) nije odgovoreno.

Žalbe su djelomično osnovane.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13 - dalje ZPP).

Međutim, iako izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, dužan je stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio. Stoga nije utemeljen prigovor tužiteljice kojim upućuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi također sadržajno ukazuje tužiteljica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

Međutim, prvostupanjski sud je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, na koju tuženik pod 1) sadržajno ukazuje kada navodi da je o zahtjevima o kojima je pod toč. 1. i 3. donesena prvostupanjska presuda već odlučeno, budući da je donošenjem presude pod toč. 1. i 3. izreke prekoračio tužbeni zahtjev odnosno odlučio o zahtjevima koji nisu ni postavljeni.

Naime, o takvim zahtjevima tužiteljice i tuženika pod 1) pravomoćno je odlučeno presudom istog prvostupanjskog suda donesenom pod posl. br. P-3376/09 od 9. prosinca 2009. godine, koja je u tom dijelu potvrđena presudom ovog drugostupanjskog suda donesenom pod posl. br. Gž-2134/10 od 27. rujna 2010. godine, a nakon čega zahtjeve o kojima je odlučeno pod toč. 1. i 3. izreke prvostupanjske presude nitko od stranka u postupku nije podnosio.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 369. st. 5. ZPP, ukinuti presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. 1. i 3. izreke.

Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da bračnu imovinu nje i tuženika pod 1) u udjelima od po 1/2 dijela svakog predstavljaju čest. zem. 3474/2 (dvor i kuća) i čest. zem. 1775/2 (dvor), obje k.o. T. što je tuženik pod 1) dužan priznati i trpjeti uknjižbu prava suvlasništva tužiteljice za 1/2 dijela te diobu suvlasničke zajednice na način da tužiteljici pripadne u odvojeni posjed i vlasništvo 1/2 dijela, kao i da njihovu bračnu stečevinu u udjelu od po 1/2 dijela čini i tekući račun br. 8786024919 i devizni račun br. 2478624665 u Z. banci.

Također traži da se utvrdi da su ugovor o prodaji od 9. listopada 2003. godine, sklopljen između tuženika pod 1) i tuženika pod 2), te ugovor o prodaji od 28. listopada 2003. godine sklopljen između tuženika pod 2) i tuženika pod 3) za sebe i njegova prednika M. J. u dijelu koji prelazi 1/2 u odnosu na tužiteljicu ništetni odnosno ne proizvode pravne učinke, kao i da je tužiteljica suvlasnica za 1/2 nekretnina koji su predmet tih ugovora, što su tuženici pod 1), 2) i 3) dužni priznati, a tuženici pod 2) i 3) trpjeti da se tužiteljica uknjiži kao suvlasnica za 1/2 dijela uz brisanje toga prava sa imena tuženika pod 2) i 3) te trpjeti diobu suvlasničke zajednice na način da se tužiteljici izdvoji u posjed i vlasništvo 1/2 dijela nekretnina.

Prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je tuženik pod 1) temeljem presude istog prvostupanjskog suda posl. br. P-331/01 od 16. listopada 2001. godine upisan kao vlasnik za cijelo na spornim nekretninama oznake čest. zem. 3474/2 i čest. zem. 1775/2, k.o. T., da je 9. listopada 2003. godine kao prodavatelj zaključio ugovor o kupoprodaji navedenih nekretnina s tuženikom pod 2), a tuženik pod 2) 28. listopada 2003. godine kao prodavatelj zaključio ugovor s tuženikom pod 3) i njegovim prednikom, slijedom čega su kao suvlasnici navedenih nekretnina upisani tuženici pod 1) za 2/4 dijela, a tuženik pod 3) i njegov prednik svaki za po 1/4 dijela.

Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da su predmetne nekretnine kupljene za vrijeme trajanja bračne zajednice, ali kako tužiteljica niti jednim valjanim dokazom nije osporila tvrdnju tuženika pod 1) da su im prilikom kupovine tih nekretnina materijalno pomagali obitelj tuženika pod 1), prije svega njegovi djed i baka, kao ni činjenicu da je tuženik po 1) novčana sredstva dobivena prodajom (70.000,00 EUR) uložio u dogradnju obiteljske kuće koja je bračna stečevina tužiteljice i tuženika pod 1), pa smatrajući da sama činjenica što je ugovor o prodaji s tuženikom pod 2) zaključen upravo u vrijeme kada je tužiteljica napustila bračnu zajednicu ne znači da ista nije pristala odnosno dala suglasnost na tu prodaju ranije i to stoga jer je i prije formalnog zaključenja formalnog posla među njima zasigurno bilo razgovora o tako važnim pitanjima, kao i da su ugovori o prodaji od 9. listopada 2003. i 28. listopada 2003. godine valjani pravni poslovi, a tuženici pod 2) i 3) prilikom stjecanja prava vlasništva spornih nekretnina postupali s povjerenjem u potpunost podataka sadržanih u zemljišnoj knjizi, odbija tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

U odnosu na zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da njezinu bračna imovinu i tuženika pod 1) predstavljaju i tekući i devizni račun u Z. banci, prvostupanjski sud isti u cijelosti odbija kao neosnovan, budući da iz izvješća te banke proizlazi da tuženik kod njih nema otvoren nikakav račun.

Odredbom čl. 248. Obiteljskog zakona (''Narodne novine'', broj 116/03 – dalje ObZ) propisano je da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, s tim da su prema odredbi čl. 249. st. 1. bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili.

Pravilno, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetna nekretnina kupljena za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i tuženika pod 1), međutim, nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda prema kojem tužiteljica nije osporila tvrdnju tuženika pod 1) da su im prilikom kupovine predmetne nekretnine materijalno pomagali obitelj tuženika pod 1), prije svega njegovi djed i baka, kao da ničim nije opovrgla činjenicu da su novčana sredstva koja je tuženik pod 1) dobio prodajom iste nekretnine uložena u dogradnju obiteljske kuće koja je utvrđena bračnom stečevinom stranaka, a posebno da bi pristala odnosno dala suglasnost na zaključenje spornog kupoprodajnog ugovora između tuženika pod 1) i tuženika pod 2).

Naime, s obzirom na zakonsku presumpciju iz odredbe čl. 249. st. 1. ObZ prema kojoj su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, to je tuženik pod 1) u smislu čl. 219. st. 1. ZPP bio dužan dokazati da se u konkretnom slučaju ne radi o bračnoj stečevini odnosno da bi njegov suvlasnički udio zbog ulaganja iz posebne imovine bio veći od suvlasničkog udjela tužiteljice, što ovaj po ocjeni ovog drugostupanjskog suda tijekom postupka s uspjehom nije učinio. Iskazi saslušanih svjedoka u tom pravcu i to L. i Đ. A. (ujne i ujca tuženika pod 1)) nisu precizni, budući da iz njihovih iskaza proizlazi da su baka i djed tuženika pod 1) odnosno roditelji svjedoka Đ. A. novčano pomagali rodbini, kako njima tako i obitelji oca tuženika, međutim, iako svjedok Đ. A. iskazuje o tome da je njegov otac neki novac dao tuženiku pod 1), ne zna o kojem se iznosu radi, a i sam navodi da otac o tome nikada nije govorio. Osim toga, i sam tuženik pod 1) koji je ranije tvrdio da su mu baka i djed novčano pomogli prilikom kupnje predmetne nekretnine, tijekom postupka i to u svom iskazu na ročištu od 13. listopada 2011. godine navodi da su spornu nekretninu kupili njegovi roditelji svojim sredstvima, što njegove tvrdnje iznesene u tom pravcu dodatno čini neuvjerljivima.

S druge strane, a imajući u vidu dosadašnja pravomoćna utvrđenja u predmetu prema kojima su tužiteljica i tuženik pod 1) za vrijeme trajanja braka stekli znatnu imovinu (tuženik pod 1) vodio se kao vlasnik obrta za ugostiteljstvo i turizam te su ostvarivani prihodi od poslovanja obrta i iznajmljivanja skutera), za zaključiti je da su tužiteljica i tuženik pod 1) imali dovoljno vlastitih sredstva za ulaganje u kupnju nekretnina.

Tuženik pod 1) tvrdi da je novčana sredstva dobivena prodajom sporne nekretnine uložio u dogradnju obiteljske kuće, koja je sada već pravomoćnom presudom u ovom postupku utvrđena bračnom stečevinom tužiteljice i tuženika pod 1), što također ukazuje da bi se i u odnosu na spornu nekretninu radilo o bračnoj stečevini jer bi u protivnom tuženik pod 1) dobiveni novac zadržao za sebe kao svoju posebnu imovinu, a ne bi svoju posebnu imovinu ulagao u imovinu na kojoj je suvlasnica i tužiteljica. Osim toga, bez obzira je li tuženik pod 1) novčana sredstva dobivena prodajom sporne nekretnine uložio u bračnu stečevinu ili ne, to nije niti relevantno radi utvrđenja postojanja odnosno nepostojanja bračne stečevine u odnosu na spornu nekretninu.

Također, pogrešno prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica dala pristanak odnosno suglasnost na prodaju sporne nekretnine tuženiku pod 2) jer da se radi o važnom pitanju o kojem su bivši supružnici zasigurno razgovarali prije prodaje. Ovo stoga jer je sporna prodaja tuženiku pod 2) uslijedila neposredno nakon što je došlo do prestanka bračne zajednice, za koju je utvrđeno da je prestala 1. listopada 2003. godine (koji datum tuženik pod 1) tijekom postupka nije osporio), a kako je bračna zajednica prestala zbog loših međusobnih odnosa bivših supružnika i kojem prestanku je prethodio i njihov fizički sukob, to nije realno za očekivati da tuženik pod 1), bez obzira što se doista radi o važnom pitanju (prodaja zajedničke nekretnine), o namjeravanoj prodaji izvijesti tužiteljicu, kojoj ionako osporava suvlasništvo na istoj nekretnini.

Stoga je, temeljem odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2) ZPP, djelomično valjalo preinačiti presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. 2. I a) i u dijelu pod toč. 2. I b) izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku pod 1) u odnosu na toč. 2. I a) priznati pravo suvlasništva tužiteljice za 1/2 dijela te u tom dijelu odlučiti kao pod toč. II. izreke ove drugostupanjske presude.

Tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim traži da se naloži tuženiku pod 1) trpjeti uknjižbu prava suvlasništva tužiteljice za 1/2 dijela na predmetnoj nekretnini, kao i diobu suvlasničke zajednice, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je također odbiti kao neosnovan, budući da tuženik pod 1) nije upisan kao vlasnik odnosno suvlasnik iste nekretnine pa tužiteljica u odnosu na njega nalaganje takve činidbe ne može tražiti.

Odredbom čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Ugovor o prodaji kojim jedan od supružnika bez suglasnosti drugoga prodaje nekretninu koja je bračna stečevina nije suprotan prinudnom propisu, budući da se radi o imovini na kojoj su oni u jednakim dijelovima suvlasnici pa svaki od njih može raspolagati svojim suvlasničkim udjelom.

Niti u situaciji kada je tuženik pod 1) raspolagao i suvlasničkim udjelom tužiteljice ne radi se o raspolaganju koje bi bilo suprotno prinudnom propisu, već se u tom slučaju radi o prodaji tuđe stvari koju regulira odredba čl. 460. ZOO, u smislu koje odredbe i otuđenje tuđe stvari obvezuje ugovaratelja, a jedino stjecatelj ima uz određene pretpostavke pravo raskinuti ugovor, koji zbog same okolnosti da je otuđena tuđa stvar nije ništav.

Tužiteljica u tužbi traži i da se utvrdi da je suvlasnica za 1/2 dijela sporne nekretnine, što su tuženici pod 1), 2) i 3) dužni priznati, a tuženici pod 2) i 3) trpjeti da se tužiteljica uknjiži kao suvlasnica za 1/2 dijela sporne nekretnine uz brisanje toga prava sa imena tuženika pod 2) i 3), kao i diobu suvlasničke zajednice, koji tužbeni zahtjev je pravilnom primjenom materijalnog prava također valjalo odbiti kao neosnovan.

Tuženici pod 2) i 3) se pozivaju na stjecanje prava vlasništva povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga koje je propisano Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje ZVDSP).

Odredbom čl. 123. st. 1. ZVDSP je određeno da stjecatelj prava vlasništva upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti.

Prema čl. 123. st. 2. ZVDSP brisanje upisa iz stavka 1. istog članka može se zahtijevati zbog neistinitosti (nevaljanosti) prednikova upisa tužbom za brisanje dok ne proteknu tri godine od kad je bio zatražen prednikov upis; ali onaj tko je o neistinitom prednikovu upisu bio uredno obaviješten, može zbog neistinitosti prednikova upisa zahtijevati brisanje upisa samo ako je u roku za žalbu zatražio zabilježbu da je taj upis sporan i odmah, a najkasnije u roku od 60 dana od isteka roka za žalbu, podnio tužbu protiv onih koji su osporenim upisom stekli pravo ili su na temelju njega ishodili daljnje upise u zemljišnu knjigu.

U smislu čl. 122. st. 1. ZVDSP smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama tog Zakona. U smislu st. 2. citiranog članka ZVDSP stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju, a sukladno st. 3. citiranog članka nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nekome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

U smislu čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99,114/01, 100/04, 107/07, 152/08 i 126/10 - dalje ZZK) određeno je da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, a u smislu čl. 8. st. 2. ZZK stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, a nedostatak dobre vjere ne može se nikome prigovoriti samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

Odredbom čl. 8. st. 5. ZZK je propisano da osoba koja je u dobroj vjeri upisala knjižno pravo postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige uživa zaštitu svoga povjerenja utoliko što joj nitko neće moći osporavati valjanost njezina stjecanja zbog nevaljanosti prednikova upisa nakon što proteknu rokovi u kojima bi se po tom Zakonu mogla podnijeti tužba radi brisanja uknjižbe njezina prednika.

U konkretnom slučaju tuženik pod 2) je preko agencije za promet nekretninama saznao za prodaju predmetne nekretnine, provjerio stanje u zemljišnoj knjizi te je stoga uvjerljiv njegov iskaz da nije imao razloga sumnjati da sporna nekretnina ne bi bila vlasništvo za cijelo tuženika pod 1), kao i za njegove eventualne bračne nesuglasice. U prilog tome govori činjenica da nakon što je polovinu nekretnine tuženik pod 2) prodao tuženiku pod 3), dakle, ne radi se niti o daljnjem otuđenju nekretnine radi eventualnog prikrivanja kupnje dijela tuđe nekretnine, sa istim je završio izgradnju objekta, a da ga u tome nitko nije ometao, pa se doista ne može zaključiti da su tuženik pod 2), kao ni tuženik pod 3), bili nepošteni odnosno da su postupali s nepovjerenjem u zemljišne knjige.

Stoga, kako su tuženici pod 2) i 3) stjecatelji u dobroj vjeri, to ovaj drugostupanjski sud nalazi da su isti na temelju djelovanja povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga, dakle, na temelju zakona stekli vlasništvo sporne nekretnine.

Pravilno je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem traži da se utvrdi da bračnu imovinu predstavlja i tekući i devizni račun u Zagrebačkoj banci, budući da iz izvješća navedene banke proizlazi da takav račun tuženik pod 1) u toj banci nema, dok tužiteljica na kojoj je u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP teret dokaza, suprotno nije dokazala.

Zbog navedenog valjalo je, temeljem odredaba čl. 368. st. 1. i 2. ZPP, djelomično odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. 2. I b) izreke (osim u dijelu kojim se nalaže tuženiku pod 1) u odnosu na toč. 2. a) priznati pravo suvlasništva tužiteljice za ½ dijela), u dijelu pod toč. 2 II, III, IV izreke, te u dijelu pod toč. IV. b), c), d) i e).

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 2. ZPP srazmjerno uspjehu tužiteljice i tuženika pod 1) u postupku, koji u odnosu na tužiteljicu do donošenja presude i rješenja ovog drugostupanjskog suda posl. br. Gž-2134/10 od 27. rujna 2010. godine iznosi 75%, a u odnosu na tuženika pod 1) 25%, a u nastavku postupka svakog po 50% u odnosu na preostali tužbeni zahtjev.

Tužiteljici je u trošak priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika i to za sastav tužbe, pristup na ročišta od 11. svibnja i 14. prosinca 2006. godine, 4. listopada 2007. godine, 17. veljače, 1. travnja, 29. rujna, 16. studenoga i 4. prosinca 2009. godine po 250 bodova, 25% od nagrade odnosno 62, 5 bodova za pristup na ročište od 3. prosinca 2007. godine, 50% od nagrade odnosno 125 bodova za pristup na ročište od 18. kolovoza 2009. godine te po 50 bodova za sastav neobrazloženih podnesaka od 14. prosinca 2006. godine, 23. srpnja 2008. godine, 19. lipnja, 28. rujna i 26. studenoga 2009. godine, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09), što uz vrijednost boda od 10 kuna i iznos PDV-a od 23% ukupno iznosi 29.981,25 kuna. S obzirom na uspjeh tužiteljice u omjeru od 75% istoj pripada iznos od 22.485,93 kune kojem iznosu je valjalo pridodati trošak očevida u iznosu od 3.500,00 kuna, koji je bio nužan i koji joj je u cijelosti valjalo priznati, a što ukupno iznosi 25.985,93 kune.

Nakon navedene odluke ovog drugostupanjskog suda tužiteljici je u trošak valjalo priznati po 250 bodova za pristup na ročišta od 3. ožujka, 2. svibnja, 10. lipnja, 5. rujna i 13. listopada 2011. godine, što uz vrijednost boda od 10 kuna i priznati PDV od 23% ukupno iznosi 15.375,00 kuna. S obzirom na uspjeh u omjeru od 50% valjalo joj je priznati iznos od 7.687,50 kuna odnosno sveukupno 33.673,43 kuna.

Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročište od 4. travnja 2011. godine jer to ročište nije održano, a također joj nije priznata naknada putnog troška punomoćnika za pristup na održana ročišta, budući da trošak zastupanja po odvjetniku čije je sjedište izvan Stalne službe Biograd na Moru Općinskog suda u Zadru može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu Stalne službe u Biogradu na Moru.

Tuženiku pod 1) je u trošak priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika i to za sastav odgovora na tužbu, pristup na ročišta od 11. svibnja 2006. godine, 4. listopada 2007. godine, 17. veljače, 1. travnja, 29. rujna, 16. studenoga i 4. prosinca 2009. godine po 250 bodova, 25% od nagrade odnosno 62, 5 bodova za pristup na ročište od 3. prosinca 2007. godine, 50% od nagrade odnosno 125 bodova za pristup na ročište od 18. kolovoza 2009. godine, što uz vrijednost boda od 10 kuna i iznos PDV-a od 23% ukupno iznosi 26.906,25 kuna. S obzirom na uspjeh tuženika pod 1) u postupku do donošenja ranije odluke ovog drugostupanjskog suda u omjeru od 25% istome je valjalo priznati iznos od 6.726,56 kuna. Tuženiku pod 1) nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročište od 14. prosinca 2006. godine jer na to ročište nije pristupio.

Nakon odluke ovog drugostupanjskog suda posl. br. Gž-2134/10 od 27. rujna 2010. godine tuženiku pod 1) je u trošak valjalo priznati po 250 bodova za pristup na ročišta od 3. ožujka, 2. svibnja, 10. lipnja, 5. rujna i 13. listopada 2011. godine, što uz vrijednost boda od 10 kuna i priznati PDV od 23% ukupno iznosi 15.375,00 kuna. S obzirom na uspjeh u omjeru od 50% valjalo mu je priznati iznos od 7.687,50 kuna odnosno sveukupno 14.414,06 kuna. Tuženiku pod 1) nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu od 19. siječnja 2011. godine jer na to ročište nije pristupio. Od iznosa od 33.673,43 kuna priznatog tužiteljici valjalo je odbiti iznos od 14.414,06 kuna priznat tuženiku pod 1) te konačno tužiteljici dosuditi iznos od 19.259,37 kuna.

Stoga je u odnosu na parnični trošak valjalo odlučiti kao pod toč. I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Zadru 20. studenoga 2013. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Mirjana Macura, v.r.