Us-7077/2003-1 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Broj: Us-7077/2003-12

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E!

P R E S U D A

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavice Marić Okičić kao predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Zlate Pavlović kao članova vijeća, te sudske savjetnice Biserke Kalauz kao zapisničarke u upravnom sporu tužitelja «T…», S., kojeg zastupa D.B. odvjetnik u S., protiv rješenja tuženog Ministarstva pomorstva, prometa i veza Republike Hrvatske, Uprave pomorstva, klasa: UP/I-342-01/01-01/752, ur.br. 530-03- 03-2 od 30. lipnja 2003. godine, radi dodjele koncesije, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 19. veljače 2004.

p r e s u d i o j e:

Tužba se uvažava.

Poništava se rješenje Ministarstva pomorstva, prometa i veza Republike Hrvatske, Uprave pomorstva, klasa: UP/I-342-01/01-01/752, ur.br. 530-03-03-2 od 30. lipnja 2003. godine.

Žalba se uvažava.

Poništava se odluka Lučke uprave S., broj: 476 od 19. veljače 2001. godine.

Prigovor se uvažava.

Poništava se odluka Lučke uprave S., broj: 3280 od 12. prosinca 2000. godine.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženog tijela odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv odluke Lučke uprave S., broj: 476 od 19. veljače 2001. i broj: 3280 od 12. prosinca 2000. godine.

Navedenom odlukom Lučke uprave S. od 19. veljače 2001. godine odbijen je prigovor tužitelja na odluku o dodijeli koncesije za obavljanje lučke djelatnosti, parkirališne djelatnosti uz korištenje i održavanje djela lučkog područja Gradske luke S. – dio obale K.D. – parkirališna zona II i parkirališna zona IV, te je potvrđena odluka o dodjeli koncesije za obavljanje lučke djelatnosti, parkirališne djelatnosti uz korištenje i održavanje djela lučkog područja Gradske luke S. – dio obale K.D. – parkirališna zona II i parkirališna zona IV, broj: 3280 od 12. prosinca 2000. godine, kojom odlukom je dodijeljena koncesija za obavljanje navedene djelatnosti poduzeću «S…» d.o.o. S. i «T…» d.o.o. S..

Tužitelj u tužbi kojom pokreće upravni spor u bitnom navodi da je osporeno rješenje protuustavno i protuzakonito jer tuženo tijelo (kao izvršna vlast) odbija provesti presudu Upravnog suda Republike Hrvatske (kao sudbene vlasti). Očito je da se radi o nezakonitim radnjama uslijed čega je podnio niz kaznenih prijava pred Općinskim državnim odvjetništvom u Splitu protiv odgovornih osoba. Smatra da se radi o teškom gaženju ustavnih prava i sloboda tužitelja i svih njegovih dioničara tj. očito je da je tuženo tijelo kao izvršna vlast prešlo svoje zakonske i ustavne ovlasti i ne poštuje odluku sudbene vlasti, što je opasan presedan. Naime, tuženo tijelo osporenim rješenjem, a u svezi javnog natječaja za parkirališnu djelatnost za koju je Upravni sud svojom presudom dao jasnu uputu, riješio je na način da je postupio protivno odredbama članka 62. Zakona o upravnim sporovima, iako je tuženo tijelo moralo donijeti novo rješenje pridržavajući se pravnog shvaćanja suda i njegovih primjedbi iz presude broj: Us-5949/2001 od 23. siječnja 2003. godine. Izvršna vlast nema ovlasti da kontrolira sudbenu vlast, već je upravo pravna zaštita postavljena na način da u drugom stupnju u upravnom postupku po žalbama rješava ministarstvo, a da kontrolu zakonitosti takvih akata u upravnom postupku provodi sud u upravnom sporu povodom pokrenutih tužbi pred Upravnim sudom Republike Hrvatske. Pravni put je jasan, a jasna je i obveza izvršne vlasti da svoju odluku donese u skladu s uputom i pravnim shvaćanjem Upravnog suda. Tužitelj u daljem tekstu tužbe izlaže razloge zbog kojih smatra da je osporeno rješenje nezakonito, a samim tim i odluke o dodijeli koncesije za obavljanje parkirališne djelatnosti u konkretnom slučaju. Tužitelj predlaže da sud tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi, te da u cijelosti riješi predmet na način da ujedno poništi i prvostupanjske odluke Lučke uprave S. tj. Upravnog vijeća Lučke uprave S. od 19. veljače 2001. godine i 12.prosinca 2000. godine, te donese odluku da se parkirališna djelatnost dodijeli u prvenstvenu koncesiju tužitelju kako bi se problem u cijelosti riješio od strane suda jer tuženo tijelo svjesno i protuzakonito odbija provesti presudu Upravnog suda.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu ostalo je kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja, te je istaklo kako tužitelj nije dokazao niti predložio dokaze kojima bi eventualno dokazao svoje pravo na prioritet u odnosu na obavljanje parkirališne djelatnosti u Luci S., odnosno nije dokazao da je i prije pretvorbe organizirao mjesto u luci gdje se vozila isključuju iz prometa, a koje je kao takvo obilježeno vidljivom oznakom «P» i vršio naplatu na istom. Isto tako nema dokaza da je tužitelj bio registriran za obavljanje parkirališne djelatnosti niti je prilikom podnošenja zahtjeva za prvenstvenu koncesiju zatražio i parkirališnu djelatnost. Ističe da je ovaj Sud pogrešno primijenio materijalni propis (odredbe Zakona o morskim lukama), tako da se nisu mogle uvažiti primjedbe i sugestije Suda, već je tuženi postupio sukladno zakonu. Predlaže da sud tužbu odbije i potvrdi osporeno rješenje.

Zainteresirane osobe u ovom upravnom sporu «S…» d.o.o. S. i «T…» d.o.o. S. iako su uredno primile tužbu, nisu dostavile odgovor na tužbu.

Tužba je osnovana.

Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-5949/2001-10 od 23. siječnja 2003. godine poništeno je rješenje tuženog tijela od 2. svibnja 2001. godine kojim je utvrđeno da je neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv odluke Upravnog vijeća Lučke uprave S. broj: 476 od 19. veljače 2001. godine kojim je odbijen prigovor tužitelja na odluku o dodijeli koncesije za obavljanje lučke djelatnosti, parkirališne djelatnosti uz korištenje i održavanje dijela lučkog područja Gradske luke S. – dio obale K.D. – parkirališna zona II i parkirališna zona IV, te je potvrđena odluka o dodijeli koncesije za obavljanje lučke djelatnosti, parkirališne djelatnosti uz korištenje i održavanje dijela lučkog područja Gradske luke S. – dio obale K.D. – parkirališna zona II i parkirališna zona IV, broj: 3280 od 12. prosinca 2000. godine, kojom odlukom je dodijeljena koncesija za obavljanje navedene djelatnosti poduzeću «S…» d.o.o. S. i «T…» d.o.o. S..

U navedenoj presudi Sud je zauzeo stajalište da u konkretnom slučaju nije bilo uvjeta za raspisivanje javnog natječaja za dodjelu koncesije za parkirališnu djelatnost prije donošenja odluke o zahtjevu tužitelja za dodjelu prvenstvene koncesije, kao trgovačkom društvu koje je nastalo pretvorbom, a u smislu članka 61. stavka 3. Zakona o morskim lukama. Pored toga Sud je izrazio shvaćanje da parkirališna djelatnost spada u ostale gospodarske djelatnosti koje su u neposrednoj ekonomskoj, prometnoj ili tehnološkoj svezi s lučkim djelatnostima u lukama otvorenim za javni promet, a sukladno članku 9. stavku 1. alineji 5. Zakona o morskim lukama, pa da stoga parkirališnu djelatnost nije moguće izdvojiti iz jedinstvene djelatnosti ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila i pružanje usluga putnicima, pa se ista ne može niti izdvojiti iz prvenstvene koncesije, te stoga nije mogla biti niti predmetom natječaja, već prvenstvene koncesije za koju je u zakonskom roku tužitelj podnio zahtjev. Tuženo tijelo, međutim, u obrazloženju osporenog rješenja izričito navodi da ne prihvaća pravno mišljenje Upravnog suda Republike Hrvatske, jer je baš sud nepotpunim utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnim pravnim shvaćanjem, svojom odlukom povrijedio Zakon o morskim lukama, drugi propis (uredbu i opći akt Statut lučke uprave S.). Tuženo tijelo u opširnom obrazloženju navodi razloge zbog kojih smatra da je presuda ovoga Suda nezakonita, te posebno ističe da premda su presude Upravnog suda Republike Hrvatske u upravnim sporovima obvezne, te da je tuženo tijelo vezano pravnim shvaćanjem suda u svezi s postupkom, isto je ipak postupilo drugačije smatrajući da je ratio navedenih odredaba Zakona o upravnim sporovima u tome da se mora raditi o zakonskoj presudi. Presuda u kojoj je Upravni sud Republike Hrvatske učinio bitne povrede odredaba upravnog spora (npr. nije dao mogućnost Lučkoj upravi S. kao zainteresiranoj strani da sudjeluje u upravnom postupku), pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primijenio materijalno pravo, ne može biti obvezujuća u smislu članka 4. Zakona o upravnim sporovima jer bi to značilo da Upravni sud može suditi kako hoće i želi, a ne onako kako mora (zakonito i pravilno).

Iz navedenog slijedi da tuženo tijelo nije poštivalo pravno shvaćanje Suda niti primjedbe Suda u svezi s postupkom već je u ponovljenom postupku donijelo identično rješenje kao ono koje je poništeno povodom tužbe tužitelja u upravnom sporu koji je vođen kod ovoga Suda pod brojem: Us-5949/2001-10, a uz obrazloženje u kojem izričito navodi da ne prihvaća izražena stajališta u navedenoj presudi ovoga Suda.

Prema odredbi članka 62. Zakona o upravnim sporovima («Narodne novine», br. 53/91, 9/92 i 77/92) kad sud poništi akt protiv kojega je bio pokrenut upravni spor, predmet se vraća u stanje u kojemu se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba mjesto poništenog upravnog akta donijeti drugi, nadležni je organ dužan donijeti ga bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostave presude. Nadležni je organ pri tome vezan pravnim shvaćanjem suda i primjedbama suda u vezi s postupkom.

Odredbom članka 4. navedenog Zakona propisano je da su presude Suda donesene u upravnim sporovima obvezne.

Prema odredbi članka 63. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ako nadležni organ nakon poništenja upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvaćanju suda, ili protivno primjedbama suda u vezi s postupkom, pa tužitelj podnese novu tužbu, sud će poništiti osporeni akt i, u pravilu, sam riješiti stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje akt nadležnog organa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da o takvom slučaju sud izvještava organ koji obavlja nadzor.

Dakle, kada se umjesto poništenog upravnog akta treba donijeti novi upravni akt nadležno tijelo koje će ga donijeti vezano je pravnim shvaćanjima suda i primjedbama suda u vezi s postupkom. To znači da je tijelo pri donošenju novog upravnog akta dužno prihvatiti i pridržavati se pravnih shvaćanja i primjedaba Upravnog suda iznesenih u presudi, te praktično u svemu prema njima postupiti kod donošenja novog upravnog akta. Pravno shvaćanje se, odnosi na tumačenje i konkretnu primjenu zakona i drugih propisa, i to kako u pitanjima materijalnog tako i u pitanjima procesnog prava. Stoga, tuženo tijelo kada donosi novi upravni akt ne može drugačije tumačiti i primjenjivati određene propise, nego samo onako kako ih je protumačio Upravni sud u svojoj presudi. Donošenje novog upravnog akta koji ne održava u svemu presudu donesenu u upravnom sporu, protivno je načelu obveznosti sudske presude u upravnom sporu (članak 4. Zakona o upravnim sporovima), što je nedopustivo s gledišta ustavnog načela zakonitosti i odnosa upravne i sudbene vlasti u pravnom sustavu.

Kako je u konkretnom slučaju tuženo tijelo postupilo protivno pravnim shvaćanjima suda i uputama, odnosno primjedbama suda u vezi s postupkom, valjalo je riješiti primjenom odredbe članka 63 Zakona o upravnim sporovima.

Tvrdnja tužitelja u osporenom rješenju da ovaj Sud nije dao mogućnost Lučkoj upravi S. kao zainteresiranoj osobi da sudjeluje u upravnom sporu, te da je na taj način učinio bitne povrede odredaba upravnog spora, nije odlučan. Naime, Lučka uprava S. je ovom Sudu dana 18. lipnja 2003. godine podnijela prijedlog za ponavljanje sudskog postupka dovršenog presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-5949/2001 od 23. siječnja 2003. godine. Rješenjem ovoga Suda broj: Us-5813/2003-3 od 25. rujna 2003. godine odbačen je prijedlog Lučke uprave S. za ponavljanje sudskog postupka okončanog navedenom presudom uz obrazloženje da Lučka uprava S. nije zainteresirana osoba u predmetnom upravnom sporu u smislu članka 16. Zakona o upravnim sporovima, jer je sudjelovala u procesu odlučivanja o dodijeli koncesije u prvom stupnju, pa se stoga nisu ostvarili razlozi iz članka 52. stavka 1. točke 6. Zakona o upravnim sporovima za ponavljanje sudskog postupka.

Na kraju treba reći da se o zakonitosti presuda ovoga Suda može odlučivati samo u zakonom propisanom postupku, a tuženo tijelo nije ovlašteno odlučivati o zakonitosti ili nezakonitosti presuda Upravnog suda, nego upravo suprotno, isto se dužno pridržavati u svemu presuda ovoga Suda, jer su za tuženo tijelo iste obvezne, a otvoreno nepostupanje po sudskoj presudi protivno je načelu obveznosti sudske presude u upravnom sporu.

S obzirom da je tuženo tijelo donijelo novi upravni akt protivno presudi ovoga Suda broj: 5949/2001 od 23. siječnja 2003. godine, sukladno članku 63. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima ovaj Sud o tome izvještava Vladu Republike Hrvatske, koja je prema članku 9. Zakona o sustavu državne uprave («Narodne novine», br. 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00 i 59/01), ovlaštena usklađivati i nadzirati obavljanje poslova državne uprave.

Zbog svega navedenog, a s obzirom da je tuženo tijelo povrijedilo zakon na štetu tužitelja, te je propustilo postupiti sukladno odredbi članka 62. Zakona o upravnim sporovima trebalo je temeljem članka 63. istog Zakona riješiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 19. veljače 2004.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Biserka Kalauz, v.r.

Slavica Marić Okičić,v.r.