Rev-1050/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1050/07-2

Gzz-7/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasne Guštek, mr. sc. Lucije Čimić, Jasenke Žabčić, i Dragana Katića, članova vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice E. M. iz S., zastupana po skrbniku Z. M. iz S., i II-tužitelja Z. M. iz S., oboje zastupanih po punomoćnici J. B., odvjetnici iz S., protiv tuženika S. T. iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske br. G-DO-32/07 od 10. kolovoza 2007., protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-920/03-3 od 9. svibnja 2007., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Samoboru posl. br. P-399/91 od 18. prosinca 2002. u toč. I. izreke, u sjednici održanoj 3. listopada 2012.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja i zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku platiti I-tužiteljici E. M. i II-tužitelju Z. M. (dalje: tužitelji) iznos 395.607,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 18. prosinca 2002. do isplate i naknaditi parnični trošak u iznosu 13.087,66 kn. Pod toč. II. izreke tužitelji su odbijeni s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu 395.607,00 kn.

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke i presuđeno da se tužitelji odbijaju s tužbenim zahtjevom da im tuženik plati iznos 395.607,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom i troškom postupka 13.087,66 kn.

Protiv presude drugostupanjskog suda reviziju su podnijeli tužitelji iz razloga navedenih u čl. 385. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku. Ističu da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su razlozi nejasni, nepotpuni i u suprotnosti s provedenim dokazima i dokumentacijom u spisu. Navode da drugostupanjski sud ne navodi kada se smatra da je izgradnja spornog objekta završena, Ističu da sporna kuća nije izgrađena sa znanjem i dopuštenjem prednika tužitelja jer se isti protivio izgradnji navedene kuće, kao i da je tuženik uzurpirao građevinsko zemljište i za isto nikada ništa nije platio, a kuću je upisao na svoje ime. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i pobijanu presudu ukine.

Tuženik u odgovoru na reviziju tužitelja, pobija navode revizije ističući da je apsolutna zastara nastupila u odnosu na cjelokupno potraživanje i predlaže da se odbije kao neosnovana.

Protiv navedene drugostupanjske presude podignut je i zahtjev za zaštitu zakonitosti, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se zahtjev za zaštitu zakonitosti prihvati na način da se preinači pobijana drugostupanjska presuda, odbije žalba tuženika i u cijelosti potvrdi prvostupanjska presuda.

Revizija tužitelja i zahtjev za zaštitu zakonitosti nisu osnovani.

U presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i priloženom dokumentacijom u spisu (posebno zemljišnoknjižnim izvadcima, upisana prava vlasništva Z-1329/92, Z-1330/92 kao i dr.). Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje revizijom.

Prema sadržaju revizije, tužitelji ističu prigovore činjenične naravi, dakle pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dajući svoju ocjenu dokaza zbog kojih razloga se revizija ne može podnijeti (čl. 385. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu 1/2 novčane protuvrijednosti zemljišta prema tržišnoj cijeni na kojem je tuženik izgradio kuću te stekao vlasništvo građenjem.

U postupku je utvrđeno da su pok. prednik tužitelja A. M. i tuženik 25. lipnja 1971. zaključili pisani "dogovor", prema kojem je prednik tužitelja uplatio tadašnjih din 52.000,00 za građevinsko zemljište k.č.br. 1463 i k.č.br. 1469/13 u površini 273 čhv (nove k.č.br. 839/1 i k.č.br. 841/13) a koji iznos se tuženik obvezao vratiti do 30. srpnja 1971., a u slučaju da isti iznos ne vrati, odriče se prava na isto zemljište. Utvrđeno je da su stranke ishodile pravo korištenja označenih nekretnina (izvadci iz zemljišnih knjiga na listu 62, 63, 64, 65 i 121 spisa), te da je tuženik samostalno izgradio kuću na tim česticama. Pravomoćnom presudom istog suda posl. br. P-127/79 od 13. listopada 1982. utvrđeno da je tuženik svojim sredstvima izgradio kuću na navedenim česticama i to sa znanjem i dopuštenjem prednika tužitelja a i samih tužitelja, što su oni mu dužni priznati i izdati valjanu tabularnu ispravu za prijenos vlasništva izgrađene kuće u vlasništvo i na njegovo ime. Temeljem iste presude, tuženik je ishodio upis prava vlasništva zemljišta i kuće - stambeno-poslovnog objekta, pa su tužitelji 14. kolovoza 1992. brisani (list 121 spisa).

Prvostupanjski sud iz tih razloga, kao i razloga da se tuženik, kao nositelj prava korištenja zemljišta, uknjižio još 27. listopada 1978., prilikom osnivanja novih zemljišnih knjiga (list 63. spisa), usvojio je prigovor zastare tuženika i u odnosu na 1/2 vrijednosti zemljišta 395.607,00 kn, tužitelje odbio s tužbenim zahtjevom (toč. II. izreke prvostupanjske presude).

U odnosu na drugu polovinu vrijednosti zemljišta prvostupanjski sud smatra da nije došlo do zastare potraživanja, budući je tužitelj zatražio uknjižbu na preostaloj 1/2 zemljišta i stambene zgrade 14. kolovoza 1992., pa je tim trenutkom imovina prešla na stranu tuženika, a tužba je podnesena 31. svibnja 1991..

Drugostupanjski sud smatra da je potraživanje i u tom dijelu zastarjelo, jer je rok počeo teći završetkom izgradnje.

Kako je u postupku utvrđeno da je tuženik stekao pravo vlasništva spornog zemljišta i izgradio obiteljsku kuću prije stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (Sl. list SFRJ broj 6/80, 36/90, "Narodne novine" broj 53/91 - dalje: ZOVO), to se u konkretnom slučaju primjenjuju pravna pravila iz § 418 bivšeg OGZ.

U revizijskom stadiju postupka, u biti, ostalo je samo sporno pitanje zastare u odnosu na drugu 1/2 utuženog potraživanja (toč. I. izreke prvostupanjske presude), za koji dio drugostupanjski sud zauzima stav da je nastupila zastara i tog dijela utuženog potraživanja, jer zastarni rok počinje teći završetkom izgradnje predmetne kuće, (a ne kako to smatra prvostupanjski sud od uknjižbe tuženika 1992.).

Pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da je nastupila zastara utuženog potraživanja, jer je zastarni rok počeo teći od završetka izgradnje. Sukladno navedenom prema utvrđenju prvostupanjskog suda u presudi posl. br. P-127/79-39 od 13. listopada 1982. koja je potvrđena presudom drugostupanjskog suda posl. br. Gž-7136/1983 tuženik je svojim sredstvima izgradio kuću na opisanoj nekretnini - zemljištu i to sa saznanjem i dopuštenjem prednika tužitelja (koji je umro 1. listopada 1978.) i samih tužitelja.

Pored toga, u ovom predmetu radi se o potraživanju naknade za zemljište na kojemu je tuženik izgradio kuću. Dakle, iz navedenog slijedi da je zastara naknade (odnosno druge polovine uplaćenog iznosa za navedeno zemljište) počelo teći u tijeku prvostupanjskog postupka P-127/79, znači i prije donošenja presude (13. listopada 1982.), a najkasnije donošenjem citirane presude (koja je postala pravomoćna presudom Gž-7136/1983.).

Stoga, polazeći od zaključka drugostupanjskog suda da je zastarni rok počeo teći završetkom izgradnje, a to je prema navedenom po presudi P-127/79 u tijeku tog postupka, a najkasnije donošenjem te presude, to je sukladno odredbi čl. 361. st. 1. u vezi čl. 371. koja se primjenjuju temeljem čl. 1106. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 29/79 - stupio 1. listopada 1978. - 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 – dalje: ZOO) drugostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

Glede razloga navedenih u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, u odnosu na zastaru pozivom na zemljišnoknjižne upise, te da su se tužitelji protivili izgradnji i da im tuženik za zemljište nije ništa uplatio, valja reći da su isto sudovi utvrdili uvidom u dokaze - zemljišnoknjižne izvatke, pravomoćnu presudu P-127/79 kojom je utvrđeno da je kuća sagrađena sa znanjem i dopuštenjem tužitelja, da je tuženik sam izgradio, da je tuženik prednika tužitelja pozvao radi isplate, a istu je prednik tužitelja odbio, kao i da je prednik tužitelja cijelo vrijeme znao za gradnju, pa je mogao tražiti zabranu daljnje gradnje ili povrat vrijednosti zemljišta, zbog čega su neosnovani razlozi zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Sukladno tome, valjalo je reviziju tužitelja i zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovane i odlučiti kao u izreci ove presude (čl. 393. i 406. ZPP).

U Zagrebu, 3. listopada 2012.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.