Revr-1406/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1406/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja J. L. iz K. G., OIB: …, i drugotužiteljice K. M. iz S., koje zastupa punomoćnica D. T., dipl. iur. u Sindikatu, protiv tuženika B. d.d. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. A., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-275/14 od 9. ožujka 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-976/09 od 13. studenoga 2014., u sjednici održanoj 22. veljače 2017.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljima s osnova neisplaćene uskrsnice po 400,00 kn sa zateznim kamatama (točka I. i IV. izreke), s osnova razlike plaće prvotužitelju 7.321,07 kn, a drugotužiteljici 10.561,39 kn s pripadajućim u izreci presude određenim zateznim kamatama (točka II. i V. izreke), dok su tužitelji odbijeni sa zahtjevom za isplatu 13. plaće u iznosu 3.000,00 kn (točka III. i VI. izreke). Tužiteljima je naloženo nadoknaditi tuženiku troškove u iznosu 4.312,50 kn (točka VII. izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda prvog stupnja u dijelu u kojem su prihvaćeni zahtjevi tužitelja .

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ističući da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a o kojim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže da se revizija prihvati i preinači pobijana presuda na način da se prihvati žalba tuženika i u pobijanom dijelu preinači prvostupanjska presuda i da se tužbeni zahtjev odbije, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelji su podnijeli odgovor na reviziju u kojem sadržajno predlažu odbiti reviziju kao neosnovanu.

Revizija nije dopuštena.

Predmet spora u revizijskoj fazi postupka su zahtjevi tužitelja za isplatu neisplaćene uskrsnice za 2009. u iznosu od 400,00 kn, te zahtjevi za isplatu razlike između plaće koja je tužiteljima isplaćene i one koja im je trebala biti isplaćena prema Kolektivnom ugovoru tuženika (Kolektivni ugovor za B. d.d. od 17. ožujka 2008., dalje KU) u razdoblju od 1. ožujka 2009. do 1. studenoga 2009.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tuženik u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

„1. Da li je sud pri tumačenju spornih odredbi kolektivnog ugovora dužan postupiti u smislu odredbe čl. 319. st. 2. Zakona o obveznim odnosima/2005. i istražiti zajedničku namjeru ugovornih strana kod sklapanja tog ugovora?

2. Mogu li stranke u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO/05 sklopiti KU na određeno vrijeme od jedne godine, a ujedno u tom istom KU, sukladno svojoj volji, ugovoriti odredbu kojom će nakon isteka roka od jedne godine produžiti njegovo važenje na neodređeno vrijeme?

3. Da li se, nakon proteka roka od jedne godine na koji je sklopljen Kolektivni ugovor, a koji nakon isteka tog roka važi kao KU sklopljen na neodređeno vrijeme, taj kolektivni ugovor može valjano otkazati?

4. Moraju li stranke kod sklapanja KU na određeno vrijeme izričitom odredbom otkloniti primjenu pravnih pravila normativnog dijela tog istog Kolektivnog ugovora, ukoliko su, u tom istom Kolektivnom ugovoru, decidirano ugovorile da se i dalje, i nakon isteka vremena na koje je taj Kolektivni ugovor sklopljen, primjenjuju sve odredbe tog Kolektivnog ugovora, pa se samim tim i dalje primjenjuje taj isti Kolektivni ugovor kao ugovor (a ne kao pravna pravila), jer ovakav pravni stav zauzima Županijski sud u Splitu, jer isti; „a priori“, ne dopušta strankama mogućnost drugačijeg ugovaranja i mogućnost produženja i daljnjega važenja ugovora, osim kao obvezni prestanak važenja tog samog ugovora, i to samo zato jer je nazvan kao „ugovor na određeno vrijeme“; te je li vrstu i pravnu prirodu bilo kojeg ugovora, pa tako i ovog, determinira njegov naziv ili ga determinira sadržaj njegovih odredaba (i prava volja ugovornih stranaka)?“

Poziva se na odluke Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1440/05 od 5. rujna 2005., i Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-189/14 od 12. siječnja 2015. u kojima da je zauzeto shvaćanje da je sud dužan utvrditi pravu volju ugovornih strana kod sklapanja Kolektivnog ugovora.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su tuženik kao poslodavac, te sindikati koji djeluju kod tuženika sklopili Kolektivni ugovor (dalje: KU) 17. ožujka 2008.,

- da je KU sklopljen na određeno vrijeme od jedne godine, a primjenjuje se od prvog dana narednog mjeseca,

- da je odredbom čl. 99. KU bilo ugovoreno da su stranke suglasne kako će se sve odredbe KU primjenjivati nakon isteka vremena na koji je KU sklopljen do sklapanja novog KU,

- da je odredbom čl. 93 KU ugovoreno da svaka strana može otkazati ugovor nakon isteka razdoblja od šest mjeseci njegove primjene, a otkazni rok da traje 30 dana,

- da je poslodavac dopisom od 15. travnja 2009. otkazao KU, te da naknadno nije potpisan novi KU.

Obzirom na takva činjenična utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je tužbeni zahtjev osnovan navodeći da odredbe čl. 195. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 (pročišćeni tekst) i 68/05 - dalje: ZR/95) i čl. 262. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR/09) ne omogućavaju otkazivanje produžene primjene pravnih pravila, a da su stranke, ukoliko su to htjele, trebale u KU izričito otkloniti primjenu pravnih pravila do sklapanja novog KU.

Odredbom čl. 195 ZR/95 i čl. 262 ZR/09 propisano je da ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno, nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju do sklapanja novoga kolektivnog ugovora, kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu.

Navedeno shvaćanje u skladu je sa shvaćanjem revizijskog suda prema kojem se odredbe Kolektivnog ugovora primjenjuju kao pravna pravila na temelju odredbe čl. 195. ZR/95, a otkaz kolektivnog ugovora nakon isteka vremena na koji je sklopljen nije pravno odlučan (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Gzz-49/05 od 23. studenoga 2005., Gzz-69/04 od 23. prosinca 2004. i drugim odlukama). Stoga postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Osim toga, tuženik nije pravilno naveo ni razloge važnosti u odnosu na prvo postavljeno pitanje. U odluci Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1440/05-2 od 5. rujna 2005., na koju se revident poziva u reviziji, stranke Kolektivnog ugovora čl. 143. osnovale su Zajedničku komisiju koja će tumačiti odredbe i pratiti primjenu tog KU, zbog čega je sud u toj odluci zbog nejasne odredbe glede usklađenja plaće s parametrima navedenim u čl. 57. tog KU, izrazio pravno shvaćanje da je prvostupanjski sud prilikom tumačenja nedovoljno jasnih odredbi KU bio dužan u smislu odredbe čl. 99. st. 2. Zakona o obveznim odnosima/91 istražiti zajedničku namjeru ugovornih strana, zbog čega je uputio prvostupanjski sud da zatraži tumačenje sporne odredbe KU od strane Zajedničke komisije za tumačenje takvih odredbi KU, dok u ovom predmetu stranke KU nisu osnovale Zajedničku komisiju koja bi tumačila odredbe i primjenu predmetnog KU. Nadalje, u odluci Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-189/14 od 12. siječnja 2015. sud je izrazio isto pravno shvaćanje u pogledu produljene primjene pravnih pravila sadržanih u KU kao i u ovom predmetu, no u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa na ime razlike visine pripadajuće i isplaćene plaće je ukinuo pobijanu presudu i vratio na ponovno suđenje iz razloga što prvostupanjski sud nije na valjan način utvrdio odlučnu činjenicu je li izvršenom isplatom plaće tužitelju u utuženom razdoblju tuženik povrijedio pravila KU koja se tiču vrijednosti boda za izračun plaće upravo iz razloga što tuženik nije mogao utvrditi manju vrijednost boda za izračun plaće od one vrijednosti boda koju predviđa KU.

Nadalje, u odnosu na drugo, treće i četvrto pitanje, valja reći da tuženik u samoj reviziji nije naveo razloge zbog kojih su ta pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti je naveo različitu sudsku praksu drugostupanjskih sudova o tim pitanjima, iako u samoj reviziji ukazuje da je riječ o pitanjima o kojima postoji različita sudska praksa drugostupanjskih sudova.

Zbog svega navedenog, valjalo je reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP.

Zagreb, 22. veljače 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.