Rev-2288/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2288/1991-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan Maoduš kao predsjednika vijeća, te Djordja Bjegovića, Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića i Stanka Hautza, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja F. O. i M. oboje iz Z., koje zastupa M. B., odvjetnica u Z., protiv tužene Č. M. iz Z., koju zastupa D. M., odvjetnik u Z., radi prisilne zamjene stanova, rješavajući reviziju tužiteljice, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 7. svibnja 1991. br. Gž- 9276/90, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 18. listopada 1989. br. Ps-480/86, u sjednici održanoj dana 28. studenog 1991.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužiteljice se prihvaća i pobijana presuda Okružnog suda u Zagrebu br. Gž-9276/90 od 7. svibnja 1991. godine ukida, te se predmet vraća tome sudu na ponovno sudjenje.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom odlukom Općinskog suda u Zagrebu br. Ps-480/86 od 18. listopada 1989. godine odlučeno je:

"Tužena Č. M. iz Z. i tužitelji F. O. i F. M. iz Z., dužni su obaviti zamjenu stana, na način da tužena Č. M. iseli iz stana u Z., gdje tužitelji F. O. i F. M. imaju pravo doživotnog uživanja, te isti predati slobodan od osoba i stvari na raspolaganje tužiteljima F. O. i F. M. iz Z., a tužitelji F. O. i F. M., dužni su iseliti iz stana nalazeći se u Z., kojega su sunosioci stanarskog prava, te ga predati slobodnog od osoba i stvari na raspolaganje tuženoj Č. M. iz Z., pa su slijedom toga tužena Č. M., iz Z., dužna useliti u stan nalazeći se u Z., kojega su sunosioci stanarskog prava tužitelji F. O. i F. M., a tužitelji F. O. i F. M. useliti u stan u Z., na kojem imaju pravo doživotnog uživanja, sve u roku od 15 dana.

Tužena Č. M., iz Z., dužna je tužiteljima F. O. i F. M. naknaditi parnični trošak ovoga postupka u iznosu od 1.702.160 dinara, u roku od 15 dana."

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Zagrebu br. Gž-9276/90 od 7. svibnja 1991. godine navedena presuda je preinačena i tako označeni tužbeni zahtjev odbijen, time da su tužitelji obvezani da naknade tuženoj parnični trošak u iznosu od 200,00 dinara.

Protiv pravomoćne odluke donesene u drugom stepenu tužiteljica je pravovremeno izjavila reviziju (odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku) i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da se prihvaćanjem revizije preinači presuda Okružnog suda u Zagrebu i odbijanjem žalbe potvrdi prvostepena presuda.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostepeni je sud - u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku - dostavio protivnoj stranci i javnom tužiocu nadležnom za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, medjutim, protivna stranka nije odgovorila na reviziju, niti se republički javni tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Vlasnik obiteljske kuće ili stana u kojem stanuje osoba iz čl. 3. st. 2. ovog zakona ima pravo, pod uvjetima iz ovog zakona, zamijeniti stan u kojem stanuje i ima stanarsko pravo za stan u svom vlasništvu, radi svojeg useljenja i useljenja svojeg. Pravo iz stava 1. ovog člana vlasnik ima u slučaju ako osobi iz čl. 3. st. 2. ovog zakona ponudi u zamjenu u istom mjestu stan koji bitno ne pogoršava uvjete stanovanja u odnosu na dosadašnji stan i ako na tom stanu stječe stanarsko pravo (st. 1. i 2. odredbe čl. 123. Zakona o stambenim odnosima).

Doživotno uživanje (plodouživanje - ususfructus) jeste, doduše, osobna služnost, medjutim, u našem pravnom sustavu radi se o pravu koje je, po obimu ovlaštenja, jednako onom koje pripada samom vlasniku. Dakako, uz uvažavanje jedinog ograničenja (s obzirom da druga prilikom stjecanja ovog prava nisu ugovorena) da čuva i sačuva bit (supstanciju) stvari kako bi je vlasniku, po prestanku ovlaštenja, mogao vratiti. Jedino doslovnim i suženim tumačenjem odredbe čl. 123. Zakona o stambenim odnosima moglo bi se zaključiti da je pravo na zamjenu stana rezervirano isključivo u korist vlasnika, dakle, da doživotni uživalac za ovakav zahtjev ne bi bio aktivno legitimirano.

To je stanovište, kako ga je izrazio drugostepeni sud preinačujući odluku i odbijajući tužbeni zahtjev (samo), zbog toga preusko i pogrešno imajući u vidu ostale vrste ili tehnike tumačenja (logičko, povijesno, sistematsko i naročito teleološko npr.), a posebno u vezi sa sadržajem prava doživotnog uživanja i slijedom toga ovlaštenjima koja otuda proizlaze, valja zaključiti da ovo pravo na prisilnu zamjenu, u smislu spomenute i citirane odredbe, pripada i doživotnom uživatelju. To ne samo zato što su po sadržaju, u odnosu na useljenje u stan, spomenuta dva prava identična, nego još i zato što doživotni uživatelj na taj način ostvaruje prema stvari odnos brižljivog gospodara, što je i inače dužan činiti.

Prema tome, drugostepeni je sud pogrešno primijenio materijalno pravo (odgovarajuću odredbu nije pravilno primijenio argo iz odredbe čl. 356. Zakona o parničnom postupku) zbog čega je propustio ocijeniti ostale žalbene navode (odnose se na ocjenu pitanja odgovarajućeg stana u smislu odredbe čl. 123. st. 2. Zakona o stambenim odnosima), pa je pobijanu odluku valjalo ukinuti i tako omogućiti drugostepenom sudu da donese pravilnu i zakonitu odluku.

U Zagrebu, 28. studenog 1991.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan Maoduš v.r.