Legislator Case Law & Legislation
Rev-318/2006-2 AI generated

Supreme Court dismisses appeal on loan contract claim due to lack of money delivery and untimely amendment.

Case Number Rev-318/2006-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal and rejected a late amendment to the appeal. The lower courts ruled against the plaintiff because he failed to prove he delivered the 150,000 kuna loan sum, noting inconsistencies in witness testimony regarding the restaurant meeting. The court held that under the Obligations Act, a borrower's repayment obligation cannot arise before the lender actually delivers the funds, and the appeal was filed outside the statutory 30-day limit.

Legislator headnote

AI generated

čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP; čl. 382. st. 1. ZPP; čl. 557. st. 1. ZOO: An appeal is inadmissible if filed outside the statutory period, and a loan contract obligation to repay does not arise until the lender has actually delivered the funds.

Keywords

AI generated
loan contract formation delivery of funds requirement statute of limitations appeal evidence of payment repayment obligation timing

Cited Legislation

AI generated
čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99.
čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 392. Zakona o parničnom postupku
čl. 393. Zakona o parničnom postupku
čl. 557. st. 1. Zakona o obveznim odnosima
Prema odredbi čl. 557. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53791, 73/91, 3/94, 7/96.
čl. 122. st. 1. Zakona o obveznim odnosima

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 318/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, mr sc.Andrije Erakovića, Ivke Zlokić i mr. sc. Lucije Čimić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. J. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik F. G., odvjetnik iz Z., protiv tuženika J. A. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. studenog 2005., broj: Gž-1800/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 9. prosinca 2002., broj: P-4871/00, u sjednici održanoj dana 26. srpnja 2006.,

p r e s u d i o j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e

Dopuna revizije tužitelja od 27. veljače 2005. godine odbacuje se kao nepravodobna.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev da je tuženik platiti tužitelju iznos od 150.000,00 kn s kamatom, a tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 12.078,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99. i 117/03. – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud temeljem čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno navodima tužitelja nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP (tužitelj se pozvao na toč. 11. toga članka, pa treba reći da se u ovom slučaju ne primjenjuju izmijenjene odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, a što proizlazi iz odredbe čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku – «Narodne novine» br. 117/03). Presude sudova nižeg stupnja nemaju nedostataka uslijed kojih se ne bi mogle ispitati. Iz obrazloženja prvostupanjske presude razvidno je zbog čega je prvostupanjski sud smatrao relevantnim odnos između trgovačkog društva H. d.o.o Z. (član društva i direktor je tužitelj) i A. d.o.o Z. (član društva i direktor tuženik) za ishod ovog spora. Tužitelj posebno ističe da postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima nižestupanjskih presuda o sadržaju isprava i samih tih isprava, tj. da je navedeno da su na ugovoru o zajmu od 6. lipnja 1997. godine potpise ovjerili dana 10. lipnja 1997. godine i tužitelj i tuženik kod javnog bilježnika, a bilo je lako utvrditi čiji je potpis ovjeren. U obrazloženju prvostupanjske presude je, suprotno tome, navedeno da među strankama nije sporno da su potpisale ugovor o zajmu dana 6. lipnja 1997. i da je «tuženik nakon nekoliko dana i ovjerio svoj potpis kod javnog bilježnika». Drugostupanjski sud je prihvatio utvrđenja suda prvog stupnja, s tim što je naveo da je tužiteljevo trgovačko društvo povuklo akceptni nalog dana 10. lipnja 1997. godine, dodajući tome u zagradama «dakle istog dana kada su ovjereni potpisi na ugovoru o zajmu». Iz toga tužitelj izvodi zaključak da je drugostupanjski sud u obrazloženju naveo da je svoj potpis ovjerio i tužitelj, a ne samo tuženik. Ovjera potpisa na ugovoru o zajmu (ovaj ugovor i ne mora biti sklopljen u pisanom obliku) nema međutim značaja za ishod ovog spora, pa nije u pitanju navod o odlučnim činjenicama u smislu čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

U reviziji se navodi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP tako što je drugostupanjski sud odstupio od primjene odredbe čl. 8. ZPP, jer je odlučujući po svom uvjerenju uzeo kao dokazane činjenice koje to nisu. Koje će činjenice uzeti kao dokazane u smislu odredbe čl. 8. ZPP odlučuje sud prvog stupnja, a drugostupanjski sud u granicama onoga što je navedeno u žalbi ispituje je li prvostupanjski sud kakvu odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno je li kakvu odlučnu činjenicu propustio utvrditi. Tužitelj, osim što daje svoju ocjenu dokaza, konkretno i ne navodi koje su činjenice ostale neutvrđene, odnosno koje su pogrešno utvrđene.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik temeljem ugovora o zajmu plati 150.000,00 kn.

U postupku je utvrđeno:

- da su stranke dana 6. lipnja 1997. godine sklopile ugovor o zajmu na iznos od 150.000,00 kn,

- da su trgovačka društva H. d.o.o. Z. (čiji je jedini član i direktor tužitelj) i A. d.o.o. Z. (čiji je jedini član i direktor tuženik) prije potpisivanja ugovora o zajmu bila u poslovnom odnosu više godina,

- da je trgovačko društvo tuženika u 1996. godini ostalo dužno trgovačkom društvu tužitelja određenu svotu novca zbog čega je izdalo akceptni nalog kojeg je trgovačko društvo tužitelja predalo na naplatu, pa je račun društva tuženika zbog toga ostao u blokadi,

- da je društvo H., s.p.o. Z. uputilo dana 10. lipnja 1997. godine dopis (kojeg je potpisao tužitelj kao direktor) trgovačkom društvu A. d.o.o. Z. (čiji je član i direktor tuženik) u kojim izjavljuje da otpisuje sva potraživanja prema tome društvu i da nema nikakvih potraživanja,

- da je društvo H. s.p.o. Z. istog dana 10. lipnja 1997. godine uputilo dopis tadašnjem Zavodu za platni promet (koji dopis je potpisao također tužitelj kao direktor) kojim iz redoslijeda naplate povlači akceptni nalog izdatnika trgovačkog društva A. d.o.o Z. na iznos od 240.000,00 kn,

- da tužitelj na temelju ugovora o zajmu nije isplatio tuženiku iznos zajma od 150.000,00 kn.

Pravilno su sudovi nižeg stupnja odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Za ishod ovog spora bilo je odlučno utvrditi je li tužitelj kao zajmodavac predao tuženiku kao zajmoprimcu svotu zajma od 150.000,00 kn. Prvostupanjski sud je naveo logične i jasne razloge, a koje prihvaća i sud drugog stupnja, za utvrđenje da tužitelj nije predao tuženiku kao zajmoprimcu svotu od 150.000,00 kuna. Prvostupanjski sud je pritom poklonio vjeru iskazu svjedoka D. B. i tuženika kao stranke, a ne tužitelju koji je iskazao da je novac u svoti od 150.000,00 kn predao tuženiku u prisutnosti odvjetnika B. u restoranu K. jer je svjedok B. izjavio da nije bio prisutan prilikom primopredaje novca a ni prilikom potpisivanja ugovora o zajmu. Prvostupanjski sud je uvjerenja da je malo vjerojatno da bi odvjetnik sastavljao ugovor u nekakvom restoranu (kako je iskazao tužitelj), a ne u svom uredu, a posve je neuvjerljivo da bi se predaja tako velike svota novca (150.000,00) obavila u restoranu u kojem se nalazi veći broj ljudi. Sudovi nižeg stupnja zaključuju da stranke zapravo i nisu imale namjeru sklopiti ugovor o zajmu, već da je svrha potpisivanja takvog ugovora bila uređenje odnosa između njihovih društava. Činjenica da je tužitelj kao direktor u ime svoga društva H. dana 10. lipnja 1997. godine (istog dana kada je tuženik na ugovoru o zajmu ovjerio svoj potpis) povukao akceptni nalog na iznos od 250.000,00 kn te dao izjavu o otpisu potraživanja (otpustu duga) prema tuženikovom društvu A. d.o.o. Z. dovoljan je indiciji za takav zaključak, tj. da je a povlačenje akceptnog naloga i otpust duga uvjetovano osobnim obvezivanjem tuženika kao zajmoprimca prema tužitelju kao zajmodavcu.

Prema odredbi čl. 557. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53791, 73/91, 3/94, 7/96. i 112/99. – dalje: ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje, ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno količinu stvari iste vrste i kvalitete. Obveza zajmoprimca vraćanja istog iznosa novca ne može nastati prije nego što mu je prethodno zajmodavac predao taj iznos novca. Iz prirode posla, u smislu čl. 122. st. 1. ZOO, proizlazi da je zajmodavac najprije dužan ispuniti svoju obvezu i da prije toga obveza vraćanja zajma od strane zajmoprimca ne može nastati.

Kako je utvrđeno da tužitelj nije temeljem sklopljenog ugovora o zajmu predao tuženiku iznos od 150.000,00 kn, to nije nastala ni obveza tuženika da vrati tu svotu novca, neovisno o tome duguje li nešto tuženikovo društvo A. d.o.o. tužiteljevom društvu H. d.o.o, odnosno neovisno o tome koji su bili motivi zbog kojih je društvo H. otpustilo dug društvu A.

Dopuna revizije tužitelja nije pravodobna.

Tužitelj je uputio podnesak od 27. veljače 2006. godine (koji je primljen u sudu dana 2. ožujka 2006.) u kojem dopunjuje navode iz revizije.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP protiv pravomoćne presude donesene u drugom stupnju stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostave prijepisa presude.

Drugostupanjska presuda je prema dostavnici u spisu dostavljena punomoćniku tužitelja dana 13. siječnja 2006., pa je rok od 30 dana za izjavljivanje revizije istekao 13. veljače 2006. godine. Dopuna revizije tužitelja od 27. veljače 2006. nije, dakle, pravodobna.

Zbog tih razloga je temeljem čl. 393. ZPP revizija odbijena kao neosnovana, a dopuna revizije temeljem čl. 392. ZPP odbačena kao nepravodobna.

U Zagrebu, 26. srpnja 2006.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.