I Kž-339/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 339/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Senke Klarić-Baranović, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.B., zbog krivičnog djela iz čl. 131. st. 1. KZRH (sada čl. 126. st. 1. toč. 1. pročišćenog teksta KZRH), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 17. ožujka 1993.g. br. K 1/93, u sjednici održanoj 18. listopada 1994.g., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.D.,

p r e s u d i o j e:

Uvažava se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se opt. M.B. za krivično djelo iz čl. 126. st. 1. toč. 1. u svezi s čl. 125. st. 1. KZRH, zbog kojeg je presudom suda prvog stupnja proglašen krivim, temeljem čl. 126. st. 1. KZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu se temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 9. prosinca 1992.g. do 16. veljače 1993.g.

Odbija se kao neosnovana žalba opt. M.B. i u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Županijski sud u Gradu Zagrebu (Okružni sud) pobijanim presudom proglasio je krivim opt. M.B. zbog krivičnog djela iz čl. 126. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 125. st. 1. KZRH pobliže činjenično i pravno opisanog u izreci te presude i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Protiv te presude žale se okružni državni odvjetnik i optuženik osobno i po branitelju.

Okružni državni odvjetnik žali se zbog odluke suda o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna.

Optuženik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Vračajući spis, temeljem čl. 360. ZKP, Državni odvjetnik Republike Hrvatske stavio je prijedlog da se žalba okružnog državnog odvjetnika uvaži, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na temelju rezultata glavne rasprave sud prvog stupnja izveo je pravilan zaključak da je optuženik počinio krivično djelo činjenično opisano u izreci pobijane presude. Za svoja činjenična utvrđenja sud prvog stupnja je naveo iscrpne i razumljive razloge, koje kao valjane i potkrijepljene izvedenim dokazima u svemu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Žalbenim navodima protiv prvostupanjske presude optuženik ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenih činjenica odlučnih za donošenje zakonite i valjane presude.

U svezi s ovom žalbenom osnovom optuženik ističe da je sud prvog stupnja propustio cijeniti njegovu obranu u kojoj on iznosi da nije mogao niti sumnjati da stan u koji je ušao i iz kojeg je trebao iseliti stvari nije stan njegovog poznanika Ž.. Žalitelj tvrdi da optuženik nije vidio da je na ulaznim vratima stana polomljena brava budući je njegov "poznanik Ž. " prvi otišao u stan i vratio se po njega, kroz koje vrijeme je on - optuženik čekao u parku. Po ulasku u stan sve se odigralo brzo i poznanik je velikom brzinom počeo prekapati ormare, a zatim naglo izletio iz stana, a on je pošao za njim. Navodi da je u vrijeme izvršenja djela smatrao da je poznanik Ž. doista stanar u tome stanu i da je došao da uzme svoje stvari budući se je sa ženom razveo. Dok ga je isti molio za pomoć djelovao je vrlo ozbiljno i uvjerljivo i ničim nije pokazivao da namjerava provaliti u tuđi stan, pa je zbog toga optuženik pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one postojale, to djelo bilo dozvoljeno.

Međutim, u odnosu na te navode žalbe treba reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da optuženik nije bio u zabludi glede ulaska u tuđi stan. Naime, osnovano sud utvrđuje, da iz načina ulaska u stan kroz provaljena vrata lomljenjem cilindar brave, koju okolnost je optuženik zamijetio, ponašanja u stanu, brzog pretraživanja ladica, oduzimanja isključivo zlatnih predmeta, dakle stvari koje se lako i brzo mogu iznijeti, bijega iz stana u času kada se je pojavila vlasnica stana oštećenica, nedvojbeno proizlazi da je optuženik dobro znao da provaljuje u tuđi stan. Da su vrata bila provaljena primijetilo je i maloljetno dijete oštećenice, pa je teško i pretpostaviti da optuženik tu okolnosti ne bi zamijetio. Uzimanje samo zlatnih predmeta upućuje da se radilo o ciljanoj provali na takve predmete, koji su lagani i nezamijetljivi te mogu iznijeti iz stana usprkos toga što je bio dan i frekventnosti prometa u tome dijelu grada. Na kraju i bijeg optuženika zajedno s nepoznatom muškom osobom u trenutku nailaska oštećenice jasno ukazuje da je znao da se nedozvoljeno nalazi u tuđem stanu i da je zatečen na izvršenju krivičnog djela.

Prema tome navodi žalitelja da je optuženik pogrešno držao da postoje okolnosti (nepoznati muškarac vlasnik stana) pod kojima je njegovo djelo opravdano, da je bio dakle u činjeničnoj zabludi, nisu osnovani, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja.

Iz svega izloženog proizlazi da je sud prvog stupnja u potpunosti i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za ocjenu je li učinjeno predmetno krivično djelo i je li optuženik za to djelo odgovoran. Stoga nije osnovana optuženika žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

U pravu je državni odvjetnik kada se žali zbog odluke suda o kazni, dok je žalba optuženika i zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

U svojoj žalbi državni odvjetnik prigovara presudi suda prvog stupnja što nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnost da je optuženik višestruko osuđivan upravo zbog krivičnih djela imovinskog karaktera i da

I Kž 339/93

je 13 godina proveo u KP domovima L. i S.G.. Način izvršenja djela, smatra opravdano žalitelj, ukazuje na izrazitu drskost počinitelja koji u 10 sati prije podne provaljuje u stan u vrlo frekventnom dijelu grada. Utvrđene olakotne okolnosti s obzirom na navedene otegotne okolnosti nisu takvog značaja da bi opravdavale izricanje tako blage kazne u visini zakonskog minimuma. Po utvrđenju ovog suda drugog stupnja osnovano državni odvjetnik ističe raniju višestruku osuđivanost optuženika, a što upućuje da se kaznom koju je izrekao sud prvog stupnja ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja.

Navodi vlastoručno pisane žalbe optuženika da je kazna previsoko odmjerena budući se optuženik mora brinuti o svojoj maloljetnom djetetu, obzirom na ono što je ranije navedeno, nije osnovana. Po nalaženju ovog suda drugog stupnja kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci primjerena je društvenoj opasnosti djela što ga je počinio optuženik, a posebno ličnosti samog optuženika i ta kazna ostvarit će svrhu kažnjavanja iz čl. 33. i čl. 4. st. 2. OKZRH.

Zbog svega navedenog, a kako sud prvog stupnja nije počinio povrede zakona iz čl. 366. ZKP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 374. i čl. 377. st. 1. ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude suda drugog stupnja.

U Zagrebu, 18. listopada 1994.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Senka Klarić-Baranović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

/Štefica Klepac/