Rev-625/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 625/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Augusta Husinec, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Stanka Hautza, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja Đ. P. i M. I. iz Č., koje zastupa I. K., odvjetnik u K., protiv tuženika S. i M. S., oboje iz Č., koje zastupa I. R., odvjetnik u K., radi ukidanja služnosti, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 19. prosinca 1991. br. Gž- 2825/91-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima od 7. studena 1991. br. P-393/91-16, u sjednici održanoj dana 26. svibnja 1992.godine

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja za ukidanje sporne služnosti te su ovi dužni tuženicima naknaditi parnični trošak.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Protiv presude suda prvog stupnja tužitelji su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak postupka revizije.

Tuženici su odgovorili na reviziju poričući njezine navode i predloživši da ona kao neosnovana bude odbijena.

Javni tužitelj Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Protivno tvrdnji u reviziji, sud drugog stupnja je ocijenio navode njihove žalbe protiv presuda suda prvog stupnja, koji su od odlučnog značaja (čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP koji je čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53 od 8. listopada 1991. godine preuzet kao zakona Republike Hrvatske.

Tužitelji su zahtjevom svoje tužbe tražili ukidanje služnosti prolaza i provoza preko njihovih nekretnina, a za korist nekretnina tuženika, kao nepotrebna.

Nije sporno da su tuženici spomenuto pravo za korist svojih nekretnina stekli dosjelošću, da to pravo koriste dugi niz godina, da u novije vrijeme nije došlo do bilo kakvih promjena u vezi s tim,te da su sve vrijeme otkako se tuženici koriste tim pravom postojali alternativni putni pravci, na koje tužitelji ukazuju u ovoj parnici, pa tako i onaj koji predstavlja kčbr. 2014 u naravi put, uz koji put neposredno leže nekretnine tuženika.

Sud prvog stupnja je utvrdio, da je pristup do nekretnina tuženika od javnog puta ostalim pravcima osim onoga po kčbr.2014 moguć ukoliko se koriste nekretnine trećih osoba, dok da je upravo spomenuti put po kčbr.2014 dulji od spornog pravca za oko 850 m i da je djelomično neprohodan, te da bi bilo potrebno izvršiti znatna ulaganja za osposobljavanje tog puta za provoz, dok da je šteta koja se čini na poslužnom dobru korištenjem postojeće služnosti zanemarivo mala.

Po odredbi čl.58. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničko- pravnim odnosima vlasnik poslužnog dobra može zahtijevati da prestane pravo stvarne služnosti kada ona postane nepotrebna za korištenje poslužnog dobra ili kad prestane drugi razlog zbog kojeg je zasnovana.

U konkretnom slučaju nisu nastupile bilo kakve nove okolnosti, koje nisu postojale u sve vrijeme korištenja služnosti ili koje bi činile da je prestao drugi razlog zbog kojeg je ta služnost osnovana.

Po prihvaćenoj sudskoj praksi pravo zemljišne služnosti prestaje ako je prestala njezina gospodarska svrha. Zato se služnost puta može, a na tužbu vlasnika služećeg zemljišta dokinuti ako na pristup gospodujuće zemljište postoji iste vrijednosti javni ili neki drugi put.

Put koji ide kčbr. 2014, a do koje leže nekretnine tuženika i na koju činjenicu tužitelji upiru u reviziji, kao što je prije spomenuto,nije put iste vrijednosti, dok ostalim putnim pravcima tuženicima ne pripada bilo kakvo pravo, budući da se radi o nekretninama privatnih vlasnika, kao što je ranije spomenuto.

Iz tih razloga su sudovi nižeg stupnja pravilno primijenili materijalno pravo, pa stoga revizija nije osnovana, te ju kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 26. svibnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v. r.