I Kž-891/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 891/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana, Gudelj Milana, Novoselec dr. Petra i Frančula mr. Rudolfa kao članova vijeća i stručnog suradnika Vinja Ileane kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.M. zbog krivičnog djela iz čl. 236.f. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama vojnog državnog odvjetnika i optuženika podnesnim protiv presude Vojnog suda u Zagrebu od 21. rujna 1993. K-555/92, u sjednici održanoj 9. studenog 1993., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.M.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. M.M., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudo oglašen je krivim opt. M.M. zbog krivičnog djela oružane pobune iz čl. 236.f. st. 1. (čl. 235. st. 1. prečišćenog teksta) KZRH, te je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, u koju mu je po čl. 50. st. 1. (čl. 45. st. 1. prečišćenog teksta) OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. kolovoza 1993. nadalje.

Protiv te presude optuženik i vojni državni odvjetnik su podnijeli žalbe zbog odluke o krivičnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, s time da je državni odvjetnik predložio da se optuženiku izrekne stroža kazna, a optuženik je predložio da mu se izrekne blaža kazna.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika uvaži i optuženiku izrekne stroža kazna.

Žalbe nisu osnovane.

Suprotno shvaćanju izraženom u žalbi vojnog državnog odvjetnika, koji smatra da je kazna zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, izrečena optuženiku za počinjeno krivično djelo, preblaga, jer da sud nije u dovoljnoj mjeri kao otegotno uzeo u obzir da je optuženik izvršenjem krivičnog djela pokazao takvu upornost i intenzitet da je od običnog vojnika napredovao do komandanta bataljuna tzv. "Milicije SAO Krajine", na kojem položaju je organizirao i koordinirao vatrenim djelovanjem kompletne postrojbe od najmanje 300 ljudi, kao i shvaćanju izraženom u žalbi optuženika, prema kome pri odmjeravanju kazne uopće nije uzeto u obzir ponašanje optuženika tijekom krivičnog postupka, naročito njegovo iskreno kazivanje koje je i doprinijelo utvrđenju činjeničnog stanja, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, prihvaća kao pravilne razloge kojima se rukovodio sud prvog stupnja pri odmjeravanju kazne optuženiku.

Naime, kad bi i bilo dokazano da je optuženik "organizirao i koordinirao vatrenim djelovanjem kompletne postrojbe", kako se tvrdi u žalbi vojnog državnog odvjetnika, radilo bi se o drugom, težem krivičnom djelu, eventualno iz čl. 235. st. 2. KZRH, koje nije predmet optužbe, niti je za to djelo optuženik oglašen krivim, pa se sada u žalbi ta okolnosti ne može isticati kao otegotna. Isto tako ne stoji prigovor u žalbi vojnog državnog odvjetnika, da sud prvog stupnja pri odmjeravanju kazne optuženiku nije uzeo u obzir kao otegotno okolnost njegova napredovanja u hijerarhiji paravojne organizacije, jer je upravo tu okolnost sud prvog stupnja uzeo u obzir kao osobito otegotnu okolnost i to je doveo u vezu sa karakterom optuženikove kriminalne djelatnosti.

S druge strane, unatoč tome što se u obrazloženju pobijane presude u dijelu odluke o kazni izričito ne ocjenjuje optuženikovo držanje tijekom postupka, kao ni okolnost da je sud upravo iz iskaza optuženika i njegova priznanja da je bio pripadnik paravojnih neprijateljskih oružanih formacija utvrdio odlučne činjenice, izrečena kazna nije prestroga, kako to ističe optuženik, ako se ima u vidu težina počinjenog krivičnog djela i svrha kažnjavanja, te uzmu u obzir sve okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne, u ovom slučaju osobito stupanj krivične odgovornosti optuženika, opseg njegove kriminalne aktivnosti, pobude iz kojih je djelo počinio i sve okolnosti konkretnog slučaja.

Prema tome, kako ne postoje razlozi iz kojih stranke pobijaju presudu suda prvog stupnja, niti povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 374. ZKP presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 9. studenog 1993.

a:

Zapisničar:

Predsjednik vijeć

Vinja Ileana v.r.

Zmajević mr. Branko v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni voditelja daktilobiroa:

(Štefica Klepac)